Šta za jednu marku možete kupiti na seoskoj pijaci usred Afrike

Postoje mjesta koja ne treba objašnjavati, dovoljno ih je pogledati. Seoska pijaca u Ruandi je jedno od njih. Nema tezgi, nema nadstrešnica, nema reklama. Ima zemlje, ljudi koji sjede na njoj i onoga što su svojim rukama izvukli iz nje.

Roba je razastrta po tlu u malim gomilicama. Paradajz, patlidžan, luk, mrkva, grašak. Mlađe i starije bose sjede pored svoje robe i nešta glasno raspravljaju, pored njih su neizbježno i dječica koja nemaju osnovnu ideju zašto su tu, ali ih nije ni briga, jer svaka mrkva je igračka, a kao i paradajz i paprika. Svaka gomilica je cijeli jedan vrt, a svaki vrt cijela jedna porodica. Ovdje se ne prodaje roba. Ovdje se prodaje sedmice ili mjeseci rada, kiša koja je pala na vrijeme i leđa koja su se previše puta saginjala.

Cjenovnik jednog dana

Snimio sam cijene, i ovako izgledaju u našoj valuti:

5 komada paradajza    0,24 KM ili 200 ruandskih franaka
3 do 4 mala patlidžana    0,12 KM ili 100
Svežanj crnog luka    0,30 KM ili 250 franaka
Svežanj mrkve     0,30 KM ili 250
Zeleni grašak    0,60 KM ili 500 ruandskih franaka

Za nas koji smo navikli da nam pet paradajza košta više nego ovdje čitav svežanj luka, ove cifre zvuče kao šala. Ali cijena nije isto što i vrijednost, a ni jeftino nije isto što i lako.

Računica koja boli

Poljoprivreda je u Ruandi okosnica života, a prema istraživanju nacionalnog statističkog zavoda, u njoj radi više od 61 posto zaposlenih. A od te zemlje se ne živi lako. Prema onome što su nam rekli na terenu, poljoprivredni radnik zarađuje oko 50 KM mjesečno, a policajac oko 100 KM. Dodajte na to veliki broj djece koju treba nahraniti, struju, vodu, iznajmljivanje kuće... Računica nije jednostavna.

Ostali izvori pokazuju sličnu sliku za najsiromašnije. U jednom od istraživanja zavoda o sigurnosti ishrane (2021.), prosječna dnevnica za nekvalifikovani rad u poljoprivredi iznosila je oko 870 franaka, odnosno nešto više od jedne marke. Prema procjenama koje se pozivaju na anketu o radnoj snazi iz 2024., medijan mjesečnog prihoda iznosi svega 20.000 franaka, a oko 40 posto plaćenih radnika zarađuje manje od 30.000 franaka mjesečno, što je manje od 35 KM. Zvanični minimalac star je skoro pola vijeka i iznosio je 100 franaka dnevno, što danas više ništa ne znači.

Zato se računica iza ovih cifara čita drugačije. Dnevnica od jedne marke znači otprilike dvadesetak paradajza ili pet svežnjeva luka. To nije jeftin život. To je život u kojem se svaki franak broji dvaput.

Kineska papuča na kraju svijeta

Između gomilica povrća, odjednom, plastika. Šareni lavori, kante, posude, a nešto dalje papuče po cijeni koja se mjeri sitnišem. Sve iz iste zemlje, s iste proizvodne trake. Naravno, iz Kine.

Globalizacija ima ovdje svoje najiskrenije lice. Prema podacima nacionalnog zavoda, Kina je i u drugom kvartalu ove godine bila najveći izvor ruandskog uvoza, s udjelom od skoro 26 posto ukupnog uvoza. Samo u 2022. Ruanda je iz Kine uvezla plastike u vrijednosti od oko 44 miliona dolara i obuće od oko 23 miliona. Ispostavilo se da između jednog sela i jedne fabrike negdje u Guangdongu postoji lanac duži od sedam hiljada kilometara, i da njegov posljednji karika sjedi na zemlji, među paradajzom.

Nešto u tome je istovremeno i tužno i ljudski. Tužno, jer jedna kineska papuča može potisnuti domaćeg obućara. Ljudski, jer ta papuča nekom djetetu prvi put daje obuću u kojoj može do škole bez da se povrijedi.

Filozofija jedne gomilice

Gledao sam jednu ženu kako slaže paradajz u gomilice od po pet komada. Svaka gomilica je bila tačno ista, kao da slaže male skulpture. Prodavala je 24 feninga ono što joj je u vrtu raslo mjesecima, i nije to doživljavala kao tragediju. Doživljavala je to kao posao.

To je ono što pijaca u Ruandi nauči čovjeka, da se dostojanstvo ne mjeri količinom, nego načinom. Da se i s veoma malo može biti precizan, pošten i ponosan. Besmisao nije u tome što pet paradajza vrijedi dvadesetak feninga. Besmisao je što u svijetu koji svakog dana proizvede više hrane nego što može pojesti, neko mora računati svaki franak da bi nahranio dijete.

A smisao? Smisao je u tome što taj lanac, od zemlje preko ruke do trpeze, i dalje funkcioniše. Što je pijaca živa. Što djeca koja sutra dobiju paket riže kao donaciju istovremeno sjede na istoj zemlji na kojoj su im majke jutros prodavale grašak.