Posadio ukrasnu biljku u vrtu, a decenijama kasnije nastala je eko katastrofa

Jedna biljka, posađena s namjerom da uljepša tropski vrt, pretvorila se u problem koji ni nakon decenija borbe nije riješen. Priča o mikoniji na Tahitiju pokazuje kako unošenje stranih biljnih vrsta može imati posljedice koje daleko nadilaze prvobitnu namjeru čovjeka.

Početkom 20. stoljeća Amerikanac Harrison Willard Smith stigao je na Tahiti s ambicioznom idejom – želio je izgraditi botanički vrt u kojem će okupljati egzotične biljke iz različitih dijelova svijeta. Nije mogao pretpostaviti da će jedna od njih, nekoliko decenija kasnije, ozbiljno ugroziti prirodni ekosistem ostrva.

Vrt koji je okupio biljke iz cijelog svijeta

Smith je za ostvarenje svoje zamisli odabrao Papeari, područje na Tahitiju poznato po plodnom zemljištu i tropskoj klimi. Tokom prve polovine 1920-ih kupio je nekoliko parcela koje je objedinio u posjed nazvan Motu Ovini, što u prijevodu znači „Divlji otočić“.

Na prostoru od 137 hektara postepeno je izgradio botanički vrt koji će kasnije ponijeti njegovo ime.

Rođen 1872. godine u Bostonu, Smith je studirao na Harvardu, a radio je i kao predavač na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Nakon vojne službe tokom Prvog svjetskog rata napustio je akademsku karijeru i početkom 1920-ih pridružio se istraživačkoj ekspediciji na Borneu.

Upravo su ga putovanja i upoznavanje tropske flore dodatno inspirisali da na Tahitiju stvori jedinstvenu biljnu zbirku.

Biljke je nabavljao iz Indonezije, Burme, Madagaskara i drugih dijelova svijeta. Nije ih čuvao samo za vlastiti vrt, već je sadnice često besplatno dijelio lokalnom stanovništvu. Papeete je, između ostalog, zahvaljujući njegovim donacijama dobio stabla za drvored uz jednu od glavnih gradskih saobraćajnica.

Među stotinama vrsta koje su pronašle mjesto u njegovom vrtu nalazila se i biljka koja će obilježiti mnogo mračnije poglavlje njegove priče.

Biljka raskošnih listova koja je preuzela šume

Riječ je o mikoniji (Miconia calvescens), biljci porijeklom iz tropskih dijelova Srednje i Južne Amerike. Na Tahiti je stigla 1937. godine, a privlačila je pažnju velikim listovima čija je gornja strana tamnozelena, dok je donja izrazito ljubičasta.

Zbog neobičnog izgleda uzgajana je kao ukrasna biljka. Međutim, njeno širenje ubrzo je izmaklo kontroli.

Mikonija proizvodi velike količine sitnog sjemena koje se širi pomoću ptica, drugih životinja i vode. Može se prilagoditi različitim uslovima, a njeni primjerci dostižu visinu od četiri do 12 metara, dok pojedina stabla mogu narasti i do 16 metara.

Do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća biljka se već proširila na značajne površine tahitijskih šuma.

Problem nije bio samo u njenoj brojnosti. Guste krošnje mikonije stvaraju gotovo neprobojan hlad, zbog čega sunčeva svjetlost teško dopire do nižih slojeva šume. Domaće biljke tako ostaju bez uslova potrebnih za rast, a pojedine vrste postepeno nestaju iz svojih prirodnih staništa.

Posebno je zabrinjavajuće što Tahiti ima veliki broj endemskih biljaka, odnosno vrsta koje prirodno ne rastu nigdje drugo na svijetu. Njihov nestanak mogao bi ugroziti i životinjske vrste koje zavise od njih.

Milioni uklonjenih biljaka, ali problem nije nestao

Francuska Polinezija je 1990. godine mikoniju službeno proglasila štetnom biljnom vrstom i pokrenula aktivnosti usmjerene na ograničavanje njenog širenja.

Mlade biljke uklanjane su zajedno s korijenjem, dok su veća stabla sječena. Panjevi su dodatno obrađivani kako bi se spriječilo ponovno izbijanje mladica.

Ipak, borba se pokazala mnogo težom nego što se očekivalo. Jedan od najvećih problema predstavlja sjeme koje može dugo opstati u zemlji i proklijati čak i nakon što se odrasle biljke uklone.

Podaci istraživanja iz 2011. godine, dostupnog putem Američkog geološkog zavoda (USGS), pokazuju razmjere problema: mikonija je u Francuskoj Polineziji zauzimala više od 80.000 hektara, na Havajima približno 10.000 hektara, a u Novoj Kaledoniji oko 140 hektara.

Uprkos višegodišnjim akcijama i uklanjanju miliona biljaka, potpuno iskorjenjivanje ove invazivne vrste nije postignuto.

Zbog toga stručnjaci upozoravaju da su dugotrajan nadzor, ponavljanje akcija uklanjanja i sprečavanje daljnjeg širenja ključni za zaštitu ugroženih ekosistema. Čak i kada na određenom području više nema vidljivih stabala, sjeme u zemlji može predstavljati osnovu za novi rast.

Botanički vrt opstao, ali je naslijeđe dobilo drugu dimenziju

Botanički vrt Harrisona Smitha postoji i danas. Nakon perioda zanemarivanja, 2017. godine njegovo upravljanje preuzela je turistička služba Francuske Polinezije, nakon čega su pokrenuti radovi na obnovi i uređenju prostora.

Tako je mjesto koje je trebalo predstavljati bogatstvo svjetske flore postalo i podsjetnik na rizike unošenja stranih biljnih vrsta u osjetljive ekosisteme.

Mikonija je pokazala da biljka koja u jednom vrtu izgleda kao bezazlen ukras u drugačijem prirodnom okruženju može postati ozbiljna prijetnja. A posljedice takve odluke mogu se osjećati generacijama.