Novinar preživio sudar vozova u Španiji: "Posvuda su bili koferi i tijela"

Novinar lista EL PAÍS Antonio Jiménez Barca bio je u vozu kompanije Renfe koji se jučer sudario s vozom kompanije Iryo kod Urde, u pokrajini Toledo.

U nesreći je poginulo najmanje 68 ljudi, a više od stotinu ih je povrijeđeno.

KatastrofaMještani pomagali povrijeđenim u teškoj nesreći u Španiji, izjave su potresne

Ovo je njegovo svjedočenje o prvim trenucima nakon sudara:

- U kafiću voza koji je išao prema Sevilli naručio sam kafu. Konobarica mi ju je poslužila. Drugi konobar doviknuo je da je sendvič sa šunkom i sirom spreman za nekoga. To je posljednje čega se sjećam.

Osjetio sam silovit trzaj, kojeg se ne sjećam jasno, i udarac u glavu. Pitao sam se šta se događa. Zatim sam se našao na podu vagona, na suprotnom kraju kafića. Neko je rekao da je riječ o nesreći. Tek tada sam došao sebi i shvatio šta mi se dogodilo.

Prvo sam pomislio da sam dobro, da ništa nisam slomio i da se mogu kretati i govoriti. Htio sam nazvati suprugu i reći joj šta se dogodilo, ali sam shvatio da sam mobitel ostavio na šanku i da je odletio. Nekim čudom, koje još ne razumijem, našao se pored mene. Bio je prekriven krvlju. Tada sam shvatio da sam povrijeđen.

"Ogrebotina", rekao sam sebi. I povjerovao u to. Najsmirenijim glasom nazvao sam suprugu i ispričao joj šta se dogodilo, ali sam joj rekao i da sam ja dobro.

Pored mene je stariji muškarac teško disao. Drugi je imao slomljenu ruku. Malo dalje, jedna žena me zamolila da joj dodam torbu koja je bila pored mene. Ja sam spremio sunčane naočale, koje su u tom trenutku bile potpuno beskorisne.

Zanimljivo je kako čovjek reaguje u takvim situacijama i kakve sve besmislene pokrete pravi, valjda pokušavajući vratiti stvarnost u ravnotežu.

Izašli smo kroz otvor koji se stvorio u vagonu. Potresli su me tišina i prekrasan prizor nasada badema koji se ocrtavao na prvom jutarnjem svjetlu.

Još sam mislio da nesreća nije bila naročito teška. Sve dok nisam začuo ženu kako vrišteći plače, 15 metara udesno. Kada neko tako plače, to znači da se upravo dogodilo nešto teško, užasno, monstruozno.

Sjetio sam se nesreće kod Adamuzu, koju sam pratio kao novinar. Sjetio sam se žrtava s kojima sam razgovarao i izobličenih vozova. Nisam mogao vjerovati da sam i sam dio slične tragedije. Obuzeo me potpuni osjećaj nestvarnosti.

Iz tog me stanja trgnuo muškarac koji je od glave do pete bio mokar od tečnosti za koju ni on ni ja nismo znali odakle potiče. Oči su mu bile pune straha. Pomogao sam koliko sam mogao, a mogao sam vrlo malo. Zatim sam nazvao redakciju i rekao im šta se događa, šta se događa nama.

Neko vrijeme sam fotografisao, slao glasovne poruke i kolegici opisivao šta vidim kako bi pripremila hitnu reportažu. Novinarski posao, kojim se bavim cijeli život, pomagao mi je da pokušam vratiti stvarnost u ravnotežu.

Ali ovog puta bilo je drugačije. Ljudi su se razišli po nasadu badema. Mnogi su sjeli i naslonili se na stabla. Vidio sam muškarca kako sam stoji i plače među redovima stabala. Prišao sam mu. Primijetio je da mi rana jako krvari i rekao mi da ima troje male djece. Plakao je zbog njih jer ih je zamalo zauvijek izgubio.

Osjetio sam njegovu bespomoćnost i zbunjenost usred nasada. Zagrlio sam ga i rekao mu da prestane razmišljati o tome jer to jednostavno nema smisla i neće mu pomoći. Ponovo me zagrlio i prestao plakati.

Zajedno smo krenuli prema pruzi.

Počeli su pristizati pripadnici Civilne garde, policajci, vatrogasci, ljekari i volonteri. Jedan mi je ustupio svoj mobitel jer moj nakon udarca nije dobro radio. Drugi mi je ponudio paket maramica da očistim ranu.

Prišao sam dijelu mjesta nesreće koji je najteže pogođen. Prvi vagon, najviše oštećen, bio je gomila željeza bez zidova, razbacana po polju. Posvuda su bili koferi, tijela i razbijeni prozori. Jedan muškarac sjedio je na svom sjedištu, prekriven krvlju, i gledao prema nasadu badema. Sve je bilo apsurdno, nestvarno, kao u bunilu.

Udaljio sam se. Tamo je već bilo mnogo ljudi koji su pomagali, a ja ne bih mogao mnogo doprinijeti.

Neko je primijetio moju ranu i rekao mi da krenem ulijevo, prema redu ljudi koje je trebalo prevesti u selo. Stao sam u red. Mladić mi je rekao da je u vagonu ostavio dvojicu prijatelja s teškim povredama, nakon što mu je policija naredila da izađe iz voza.

Svako u tom prokletom redu imao je jezivu priču koju je pripovijedao s još jezivijom hladnokrvnošću. Sjetio sam se teško povrijeđenog muškarca koji se našao pored mene odmah nakon udarca i zapitao se šta je s njim. Ne znam. Vjerovatno nikada neću saznati.

Stanovnik obližnjeg mjesta odvezao nas je do sportske dvorane u Urdi. Tamo sam sreo dvojicu kolega iz lista EL PAÍS. Radili su upravo ono što sam ja radio nekoliko mjeseci ranije u Adamuzu. Ponovo sam osjetio nepodnošljiv dojam da živim u ružnom snu, da tamo ne bih smio biti ni ja ni bilo ko drugi.

Previli su mi ranu. Kada sam prišao šanku i zatražio kafu, onu istu koja je odletjela tri sata ranije, ugledao sam muškarca koji je plakao u nasadu badema. Prišao sam mu. Zagrlili smo se u tišini i nasmiješili jedan drugom, bez riječi. U jednoj sekundi rekli smo jedan drugom hiljade stvari.

Zove se Antonio Lucena, iz Córdobe je i ima troje male djece.