Je li otkrivena pozadina misterije nacističkog motocikla koji je 81 godinu ležao u Dunavu?

Nakon što je zbog rekordno niskog vodostaja Dunava u Mađarskoj nedavno pronađen gotovo potpuno očuvan motocikl Wehrmachta ispod kamenja keja na Bačanjijevom trgu u Budimpešti, postavlja se pitanje kojoj je jedinici pripadao i kako je završio u Dunavu?

Njemački motocikl DKW NZ-350-1 iz perioda Drugog svjetskog rata pronađen je početkom augusta i od tada privlači pažnju arheologa, historičara i ljubitelja vojne historije. Izuzetno je rijetko da se bilo gdje u svijetu neki predmet iz prošlosti pojavi u ovako očuvanom stanju.

Njemački motocikl podsjeća na period kada je gotovo 50.000 njemačkih i mađarskih vojnika stradalo u Budimpešti kako bi nacistička Njemačka dobila na vremenu u borbi protiv Sovjeta.

Do proljeća 1944. godine Mađarska se nije smatrala ratnim područjem, dijelom zato što rat još nije stigao do njenih granica, a dijelom zato što saveznici još nisu počeli sistematski bombardirati zemlju. Sve se promijenilo 19. marta 1944. godine, kada su oružane snage Trećeg rajha okupirale Mađarsku.

To nije bila tragedija samo za mađarske Jevreje i civilno stanovništvo općenito, već i za sve vojnike koji su bili raspoređeni u Mađarskoj u službi Hitlerovih planova.

Prema riječima potpukovnika Norberta Samvebera, direktora Arhiva vojne historije pri Institutu i Muzeju vojne historije, motocikl je pripadao jednoj od najvažnijih jedinica među njemačkim snagama opkoljenim u Budimpešti.

- To je bila oklopna divizija Feldherrnhalle (uobičajeno skraćeno FHH), koja je imala oklopni pionirski bataljon s istim imenom, rekao je potpukovnik za Euronews.

- Motocikl je možda ušao u inventar ove jedinice, koja je tada bila u procesu ponovnog formiranja, u septembru 1944. godine, kada se još zvala Pionier-Bataillon (mot.) Feldherrnhalle. Krajem tog mjeseca, ili najkasnije početkom oktobra 1944. godine, preimenovana je u Panzer-Pionier-Bataillon Feldherrnhalle. Motocikli i vozila koja su već bila označena oznakama jedinice vjerovatno nisu prefarbavani pojedinačno, najvjerovatnije zbog nedostatka vremena, kaže Samveber.

U blizini motocikla pronađene su i protutenkovske mine, municija te posmrtni ostaci dvojice njemačkih vojnika. Vojni historičar podsjeća da su tokom opsade Budimpešte, nakon predaje peštanskog mostobrana 18. januara 1945. godine, teško oslabljeni ostaci njemačke 22. SS dobrovoljačke konjičke divizije branili budimsku obalu Dunava.

Prema njihovim identifikacijskim pločicama, koje se u svakodnevnom govoru nazivaju "dog tags", jedan od dvojice pronađenih vojnika možda je pripadao ovoj SS jedinici. Za drugog se, također na osnovu identifikacijske pločice, pretpostavlja da je bio vojnik Wehrmachta. Ne vjeruje se da je ijedan od njih dvojice imao direktnu vezu s motociklom.

- Možda su ovdje poginuli u borbi ili su ih Sovjeti na licu mjesta pogubili. Ovo drugo nije bilo nimalo neuobičajeno kada je riječ o pripadnicima SS-a, ali pošto su Sovjeti prije pogubljenja uglavnom uklanjali identifikacijske pločice, vjerovatniji je prvi scenarij, objašnjava Norbert Samveber.

Pregled vozila pokazao je da je mjenjač bio u drugoj brzini, odnosno da je ostao zaglavljen u njoj. Kustosi HM HIM-a također su utvrdili da je motocikl definitivno učestvovao u saobraćajnoj nesreći prije 81 godinu, ali nije moguće utvrditi da li se to dogodilo u trenutku kada je dospio u Dunav.

- U ovoj fazi nemoguće je pouzdano rekonstruirati kako su vozilo i tijela dvojice SS vojnika pronađena pored njega dospjeli tamo. Isključujem mogućnost da je trajekt prelazio Dunav i da su ga Sovjeti potopili, jer ni taktička situacija ni teško zaleđena rijeka to ne bi dozvolile tokom opsade Budimpešte, rekao je historičar.

On kaže da je ovaj tip motocikla uglavnom korišten za kurirske zadatke, naprimjer za prenošenje izvještaja i naređenja.

- Pretpostavljam da je izgubljen u blizini obale dok je obavljao takvu misiju, ali da je u Dunav možda dospio tek nakon završetka opsade, tokom raščišćavanja ruševina, kaže stručnjak.

Jedno je, međutim, sigurno: u filmu A tizedes meg a többiek (Desetar i ostali), legendarnom djelu mađarske kinematografije o običnim mađarskim vojnicima zarobljenim između njemačke i sovjetske vojske koji prelaze s jedne strane na drugu, Imre Sinkovits nije sjedio na motociklu ovog tipa. Njegov motocikl bio je sovjetska kopija BMW-a.

Oko 12.000 primjeraka modela DKW, čiji je motocikl izvađen iz Dunava, proizvedeno je tokom 1944. i 1945. godine, već sa blokovima motora od sivog liva zbog nestašice aluminija. Nakon Drugog svjetskog rata Sovjeti su demontirali cijelu proizvodnu liniju i poslali je u Iževsk kao ratnu reparaciju. Tamo je do 1951. godine proizvedeno još 127.000 primjeraka pod nazivom IŽ-350.

Od njemačkih proizvedenih motocikala smatra se da ih je preživjelo svega nekoliko desetina — procjenjuje se između 30 i 50 — od kojih su neki djelimično u originalnom stanju.

Njemačke motorizirane pionirske čete nisu bile samo tehničke pomoćne jedinice već su imale i značajnu borbenu vrijednost. Svaka takva četa bila je opremljena s dva teška mitraljeza, 18 lakih mitraljeza, dva minobacača kalibra 8 centimetara i šest bacača plamena koji su se nosili na leđima. U oklopnim četama bacači plamena uglavnom su bili postavljeni na njihova borbena vozila pješadije.

- To su bili odlično opremljeni jurišni bataljoni namijenjeni napadima na utvrđene položaje i borbi u urbanim područjima. U velikom gradu kao što je Budimpešta ovakve jedinice postale su posebno važne, kaže Samveber.

Stručnjaci navode da historija oklopne divizije Feldherrnhalle seže do 1935. godine, kada je Viktor Lutze, šef nacističke partijske paravojne organizacije Sturmabteilung (SA, na mađarskom Rohamosztag), želio stvoriti puk s naoružanjem sličnim onom koje je imala SS jedinica "Leibstandarte".

U septembru 1936. Hitler je SA gardijskom puku dao naziv "Feldherrnhalle", koji su vojnici potom nosili na uniformama, izvezen srebrnim koncem na smeđoj podlozi, na donjem dijelu lijevog rukava tunike.

Tokom Drugog svjetskog rata jedinica je premještana između zapadnog i istočnog fronta, pretrpjela je velike gubitke i učestvovala je i u okupaciji Mađarske.

- Dio vojnika u diviziji Feldherrnhalle dolazio je iz SA, objašnjava Samveber.

- Ta organizacija imala je veliku bazu pripadnika, što je jedan od razloga zbog kojih je uopće preživjela, ali sam SA nije imao vojno naoružanje i gotovo da nije imao nikakvu ulogu u ratu — osim jedinica Feldherrnhalle, od kojih je jedna uključivala i motocikl pronađen kod Bačanjijevog trga, dodaje.

Kao primjer historičar navodi jednog komandanta Feldherrnhallea koji je kao rezervni oficir napustio stomatološku ordinaciju kako bi se pridružio vojsci i na kraju postao odlikovani oklopni general.

Između Božića 1944. i sredine februara 1945. godine oko 100.000 njemačkih i mađarskih vojnika branilo je mađarsku prijestolnicu. Ove snage praktično su uništene: oni koji nisu poginuli u borbama završili su u ratnom zarobljeništvu. Kada je pokušano probijanje obruča, do njemačkih linija stiglo je svega 705 njemačkih i 36 mađarskih vojnika, zajedno s 44 civila.

Ukupni gubici sovjetskih i rumunskih snaga koje su se borile zajedno s njima možda su iznosili oko 80.000 ljudi.

Zbog krvavih borbi tokom opsade stanovnici tadašnje prijestolnice, koja je imala oko milion stanovnika, povukli su se u skloništa. Koliko su sukobi bili intenzivni pokazuje i činjenica da su se događale situacije u kojima su Sovjeti probili jedan zid podruma, Nijemci drugi, a zatim jedni na druge pucali iznad glava prestravljenih civila. Procjene broja poginulih civila kreću se između 23.000 i 38.000.

Opsada se tragično završila i za preživjeli dio mađarske jevrejske zajednice. Dok su Sovjeti opsjedali grad, pripadnici Streličastog križa terorizirali su stanovnike posljednjeg evropskog geta. Do kraja opsade u Budimpešti je stradalo oko 15.000 Jevreja.

- To je bilo besmisleno, užasno krvoproliće, kaže Norbert Samveber i dodaje:

- Mađarska je postala žrtva njemačke strategije kupovanja vremena.

Prema riječima vojnog historičara, upravo je potpuno pogrešno izveden, loše pripremljen i još gore sproveden pokušaj Mađarske da se povuče iz rata doveo do produženih borbi u zemlji. Zbog toga je njemačka vrhovna komanda preusmjerila gotovo sve svoje oklopne rezerve u Mađarsku sa pravca Varšava–Berlin, iako je Crvena armija ogromnom brzinom napredovala prema njemačkoj prijestolnici.

Operacije ovdje bile su dijelom namijenjene zaštiti naftnih polja u Zali, pošto je domaća proizvodnja približno pokrivala potrebe za gorivom njemačkih trupa koje su se borile u Mađarskoj.

Ali to nije bio najvažniji razlog, zaključuje Samveber.

- Hitler nije dozvolio da Budimpešta bude napuštena jer je želio pokrenuti ofanzivu s peštanske strane prema sjeveroistoku. Divizija Feldherrnhalle također je trebala imati ulogu u tome, kaže on.

- Drugi razlog bio je taj što je Budimpešta služila kao mamac u odbrani industrijskog područja Beča. Ako bi Sovjeti progutali mamac i zaglavili se oko mađarske prijestolnice, njemačka komanda bi na taj način mogla zaštititi Bečku kotlinu i dobiti vrijeme za izgradnju onoga što je nazivano 'Alpskom tvrđavom'. Bio je to grandiozan plan za dobijanje vremena. Budimpešti, zajedno s njemačkim trupama i, naravno, nevinim stanovnicima grada, namjerno je dozvoljeno da bude opkoljena i na taj način su Nijemci uspjeli nametnuti svoju volju Sovjetima.

Sovjetske trupe pokušale su 29. oktobra 1944. godine zauzeti Budimpeštu u pokretu. To je značilo da su napale bez prethodnih priprema ili operativne pauze i pretrpjele velike gubitke. Potom su pokušale opkoliti prijestolnicu, a kada je stigao 3. ukrajinski front, počele su sistematsku opsadu Budimpešte, koja je trajala do 13. februara 1945. godine, prvenstveno zbog njemačkih pokušaja da deblokiraju grad. Hitlerov plan da dobije na vremenu tako je uspio.

Sagovornik Euronewsa smatra da je motocikl izvađen iz Dunava postao simbol ove dugotrajne borbe i patnje koju je ona izazvala.

- Poput vremenske kapsule, on nas iz neposredne blizine suočava s našom prošlošću. Iz ugla vojne historije, vozilo i nalazi povezani s njim sada su, iz perspektive konfliktne arheologije, potvrdili i podatke koje je istraživanje tokom prethodnih decenija sastavljalo iz drugih izvora. Dvojica njemačkih vojnika u principu mogu biti identificirana po imenu, pa za njihove porodice više nisu rođaci koji su nestali bez traga. Nakon 81 godine može im se odati posljednja počast i mogu biti sahranjeni.

Izuzetno žestoke borbe na mađarskom ratištu ostavile su brojne tragove. Međutim, dijelom zbog fizičke geografije zemlje — Mađarska nema velika močvarna područja — a dijelom zbog poslijeratnih akcija prikupljanja metala, ti tragovi veoma rijetko imaju oblik kompletnih borbenih vozila ili aviona.

U tom smislu, pronalazak ovog izuzetno očuvanog motocikla posebno je značajan.