Hari Šečić, reditelj filma "Udovac": U startu je bilo neizvjesno hoćemo li uspjeti

Jedan od naslova koji je privukao najveću pažnju na proteklom 32. Sarajevo Film Festivalu je drama „Udovac“, debitantsko ostvarenje Harija Šečića.

Festivalski razgovori Rene Bitorajac za Oslobodjenje.ba: "Ničija zemlja" ne stari, "Svadba" je napravila čudo

„Udovac“ prati 62-godišnjeg Mirsada (Izudin Bajrović), električara koji nakon iznenadne smrti supruge počinje preispitivati svoj život, odnos prema porodici, supruzi i ljudima koji su ga okruživali. Jedna od njegovih centralnih tema jeste spoznaja koliko često ljude i stvari koje su nam svakodnevno prisutne počnemo uzimati zdravo za gotovo, a može se posmatrati i kao svojevrsna feministička priča.

Pozitivne reakcije

O utiscima nakon premijere filma, koji je prikazan u okviru Open Air programa, a kojem je pripala nagrada Prixx Cineplexx, za portal Oslobodjenje.ba govorio je reditelj i scenarista filma.

- Drago mi je da smo uspjeli završiti film. Bio je to dug proces. Nažalost, debitanti jako teško dolaze do prilike, a onda i kad se započne taj proces, to traje. Iz svih tih razloga, kako zbog sebe, tako i kolega koji su radili na ovome, izuzetno mi je drago da smo uspjeli prikazati film ove godine na Sarajevo Film Festivalu, pred domaćom publikom, jednim jako lijepim brojem posjetilaca.

Fascinantno mi je i imponuje mi da je film rasprodan prvi ili drugi dan nakon što je započela prodaja karata i da je već pobudio velika interesovanja kod ljudi. Iskreno se nadam da će ove reakcije koje sam čuo od publike koja je bila na ovim projekcijama, a koje su pozitivne, doprinijeti tome da taj interes bude još veći.

U jednoj od kritika koje sam pročitao piše da je film osvježenje u bh. kinematografiji. Drago mi je ako ga je tako doživio i nadam se da će ga tako doživjeti i publika, rekao je Šečić za Oslobodjenje.ba.

Svaka premijera debitantskog bh. filma prema Sečiću bi trebala biti svojevrstan događaj.

- Ne kažem to samo zbog sebe, jer ja nisam jedini debitant tu. Pored mene, prvi put dugometražni film radi kolegica Lejla Ramić koja iza sebe ima dugogodišnju karijeru na polju kostimografije i niz nekih drugih projekata.

Za kolegu Amela Đikolija ovo je drugi dugomentražni film, što se također na neki način smatra debitantskim. S te strane, svaki taj događaj kao što je premijera debitantskog igranog bh. filma je za našu kinematografiju je velika stvar. Koliko god to neko prihvatao ili ne, ja smatram da jeste.

Također, mislim da sam na osnovu tih reakcija koje sam čuo, kako od nekih kolega i ljudi i struke, tako i gledalaca, ja kao scenarista i reditelj postigao ono što sam želio da postignem s tim filmom u smislu načina na koji su ga ljudi doživjeli, onoga šta je taj film izazvao i to mi je isto jako drago i značajno, objasnio je bh. reditelj i scenarista.

Višegodišnja produkcija

Rad na filmu bio je vrlo izazovan za ovog mladog filmskog radnika, koji se skoro šest godina borio da pronađe sredstva i završi započeto.

- Proces produkcije je trajao skoro šest godina, a samo snimanje 13 dana. Svaki put kad se govori o tome, ja napomenem da to što smo mi napravili nije rekord. Naprotiv, mi smo zbog ograničenja budžetom i finansijskim sredstvima morali konstantno smanjivati prvobitni plan do onoga što smo maksimalno mogli s tim novcem koji smo imali.

U startu je bilo vrlo neizvjesno da li ćemo uspjeti. Imali smo dosta lokacija i niz glumaca. Izudin Bajrović koji igra glavnu ulogu je iznio veliki teret filma iz razloga što je snimati 13 dana na taj način vrlo zahtjevno, kako fizički tako i psihički. Čak se i desilo posljednjih dan-dva da se čovjek u momentima nije osjećao najbolje. Bile su velike vrućine i to je iscrpljujuće. Gledali smo da ih zaštitimo i ne izlažemo prevelikom naporu, a opet da sve to stignemo snimiti, istakao je Šečić, a potom detaljnije objasnio s kojim se sve problemima susretao:

- Zašto je sve trajalo skoro šest godina? Iz razloga što je jako teško snimiti film iz samo jednog izvora, odnosno sa sredstvima Fondacije za kinematografiju. Onda su svi autori kod nas primorani da traže koprodukcije. A vi da biste se prijavili na koprodukciju u nekoj državi iz regije, pored toga što morate imati neku producentsku kompaniju, ti pozivi su uglavnom jednom do dva-tri puta godišnje i to traje. Onda čekate rezultat, pa saznate da niste prošli, pa čekate novi za pola godine ili godinu i u tome prođe jedan dobar dio vremena, dok se to ne isfinansira.

Ono što je meni s jedne strane drago da smo uspjeli snimiti film sa sredstvima koja smo dobili u Bosni i Hercegovini, osim nekog malog učešća izvršne producentice iz Amerike, koji se desio u nekoj fazi postprodukcije. Film je bosanskohercegovački na šta sam posebno ponosan. Sigurno bi nam put bio lakši i kraći da smo dobili sredstva od tih nekih zemalja regiona s kojim obično naša država koproducira, ali desilo se tako da u nekoliko pokušaja nismo uspjeli.

Kako je rekao, poziv SFF-a je značajno doprinio tome da film ugleda svjetlo dana.

- Recimo da je dobar motiv bio to da je film u toj nekoj verziji koja nije imala završnu obradu zvuka i slike pozvan na festival. Onda smo dodatno uložili napor i uspjeli da ga pripremimo. Da se nije desio poziv SFF-a, možda bi čekali bar još godinu, otkrio je autor filma.

Rad na infrastrukturi

Poznato je da se bosanskohercegovačka kinematografija već godinama nalazi u izuzetno lošem stanju. Pitali smo Šečića koji su najveći izazovi s kojima se susreću filmski radnici te na koji način bi se to stanje moglo poboljšati, imajući u vidu činjenicu da je publika itekako željna domaćih projekata, što najbolje potvrđuje uspjeh filma „Testament".

- Mislim da, između ostalog, treba raditi na toj infrastrukturi. Mi smo nažalost u situaciji da imamo jako mali broj aktivnih kino dvorana u našoj zemlji. Samim tim, vi ne možete u startu s distribucijom doći do svih potencijalnih gledalaca.

S druge strane, mislim da su ovi momci koji su radili „Amanet" i „Testament" nekako otkrili nešto novo, što ni meni nije potpuno jasno, ali uspjeli su da privuku jedan dobar dio publike koja inače nije neka standardna kino publika. Oni su nečim uspjeli da privuku, a to vjerujte znači. Kao što znači pozorištu kad dobije nekog novog gledaoca, tako isto znači kad neka osoba dođe u kino nakon dugo vremena i pogleda film i onda poželi da pogleda još neki.

Sigurno da svi više vole gledati film na njihovom maternjem jeziku, pa čak i teme koje su im bliže nego neke strane, barem tom nekom širem auditorijumu. Iz toga svi mi koji mi pravimo filmove treba da izvučemo neke pouke, šta i kako možemo napraviti kako bi jednostavno vratili bh. film u život kada je riječ o tom nekom distribucijskom smislu, poručio je naš sagovornik.

„Udovac“ nije jedini projekat na kojem je Šečić radio u posljednje vrijeme, a trenutno ima nekoliko njih u fazama razvoja.

- Prošle godine sam radio na sitkomu „Bos il' hadžija„ za koji sam napisao 72 epizode, a potom režirao prve tri sezone.

Trenutno imam jedan scenarij koji je u fazi razvoja, a i još neka dva projekta koja su također u nekoj razvojnoj fazi, jedan možda korak dalje i drugi koji je bio ranije više u prvom planu, pa sam ga malo zapostavio zbog nekih drugih stvari i sad postoji varijanta da se u toj formi ili nekoj malo drugačijoj ponovo posvetim njemu. Zasad ne bih otkrivao koje su teme i priče, zaključio je Hari Sečić za Oslobodjenje.ba.