Rama u zatvor, Berisha u zatvor: Albanska ulica odbacuje cijelu političku klasu

Albanija je već pet mjeseci na ulicama. Ono što je krajem maja počelo kao mirni otpor luksuznom turističkom projektu u Zvërnecu, povezanom s Jaredom Kushnerom, zetom američkog predsjednika Donalda Trumpa, preraslo je u najveći izazov vladavini premijera Edija Rame otkako je na vlast došao 2013. godine.

Tokom ljeta, takozvana Flamingo revolucija, nazvana po ružičastim flamingosima koji su postali njen simbol, okupljala je ljude svih generacija pod sloganom "Albanija nije na prodaju". Od 13. oktobra, kada su se pokretu masovno pridružili studenti i srednjoškolci, protesti u Tirani prerastaju u svakodnevne sukobe s policijom. Policija koristi suzavac, vodene topove i gumene metke, a dio demonstranata baca kamenje, molotovljeve koktele i pirotehniku.

Ramina vlada krajem oktobra predstavila je paket mjera protiv nasilja na protestima: kazne od 500.000 leka, oko šest prosječnih albanskih plata, i za one koji su samo prisutni na skupu koji preraste u nasilje, elektronski registar osumnjičenih i šira ovlaštenja policiji da ograniči okupljanja. Policajcima na prvoj liniji premijer je dodijelio bonus od 2.500 eura. Rama odbija ostavku i tvrdi da iza nemira stoje "strane ruke" koje ne žele Albaniju u Evropskoj uniji.

Na ulicama se uzvikuje "Rama u zatvor, Berisha u zatvor", što je poruka i dugogodišnjem lideru opozicije Saliju Berishi. Kada su njegovi zastupnici i pristalice u subotu, 31. oktobra, pokušali da se pridruže studentima ispred Ministarstva obrazovanja, mladi su ih odbili uzvikujući "Mi smo opozicija". Samo šest dana ranije, u susjednoj Srbiji je Studentska lista na parlamentarnim izborima osvojila apsolutnu većinu i okončala 14-godišnju vladavinu SNS-a Aleksandra Vučića, što je dodatno ohrabrilo albanske demonstrante.

Iako nam je Albanija u neposrednom susjedstvu, zbog jezičke barijere ostaje slijepa tačka bh. medija. O tome šta se zaista dešava, ko je na ulicama i koje dezinformacije kruže o protestima, razgovarali smo s Jonom Cenameri.

Jona Cenameri je albanska novinarka i fact-checkerica portala Faktoje.al, gdje radi na provjeri javnih izjava i istraživačkom novinarstvu o temama od javnog interesa. Diplomirala je novinarstvo i komunikologiju na Univerzitetu u Tirani i ima iskustvo u istraživačkim, prekograničnim projektima i projektima monitoringa medija kroz saradnju s organizacijama poput BIRN Kosovo, Thomson Media i Canal France International.

U okruženju preplavljenom dezinformacijama, Cenameri je u odgovorima posebno pazila da razdvoji ono što je provjereno, ono što ostaje nedokazano i ono što je njena lična procjena, svjesna da i jedna rečenica izvučena iz konteksta može dobiti značenje koje nikada nije imala.

Protesti su u maju počeli kao otpor projektu luksuznog resorta povezanog s Jaredom Kushnerom, a danas se traži ostavka premijera Rame. Kako se pokret mijenjao, ko je danas na ulicama i šta je glavni pokretač: korupcija, ekonomija, obrazovanje ili osjećaj da se zemlja "rasprodaje"?

Proteste pratim od 31. maja, i na terenu i kroz razgovore s demonstrantima i aktivistima. Ono što me tokom ljeta najviše dojmilo jeste da to nije bila masa okupljena oko političkog lidera. Kroz veći dio postkomunističke historije Albanije, masovni protesti bili su usko vezani za političke partije i njihove lidere. Ovo je bilo drugačije: ljudi su izlazili zbog sebe, zbog vlastitih nezadovoljstava, ne čekajući da im neka partija kaže zašto treba da budu tu. Na trgu su bili pripadnici generacije Z, aktivisti, roditelji, djedovi i nane, novinari, predstavnici civilnog društva, pripadnici dijaspore, mala djeca, ali i mladi povezani s različitim opozicionim partijama. Nije ih ujedinjavala lojalnost jednoj političkoj figuri. Atmosfera je u početku bila izrazito mirna i vrlo kreativna. Bilo je memea, ironičnih slogana, ručno pravljenih transparenata i ružičastih flamingosa, koji su postali simbol pokreta. Djeca su crtala na trgu, a demonstranti su policajcima dijelili cvijeće. Jedan od najčešćih slogana, "Rama u zatvor, Berisha u zatvor", sažeo je to odbacivanje cijele tradicionalne političke klase.

Protesti su se brzo proširili daleko izvan prvobitnog otpora projektu u Zvërnecu. Zahtjevi su uključivali ostavku vlade, izmjene zakonskog okvira o strateškim investitorima i poništavanje mjera koje se tiču zaštićenih područja, planina i kulturnog naslijeđa. Narednih mjeseci trg je postao platforma za gotovo svaku veliku frustraciju albanskog društva: korupciju, obrazovanje, zdravstvo, ekonomiju i masovno iseljavanje obrazovanih mladih ljudi. U Tiranu su dolazili ljudi iz različitih gradova, pridružili su se i pripadnici dijaspore.

Postepeno se centralni politički zahtjev suzio na samo jedan poziv: "Rama, ostavka". U augustu i septembru, međutim, osjetio se vidljiv umor. Nakon što su mjesecima protestovali svakodnevno, brojke su opale, a očekivana mobilizacija na početku akademske godine u prvi mah je izostala. Mnogi demonstranti su osjećali da se, uprkos mjesecima mirnih demonstracija, ništa ne mijenja. Prekretnica je došla 13. oktobra, kada je sazvan studentski protest ispred Ministarstva obrazovanja. To nije bio novi protest. Vratili su se mnogi isti ljudi, ali su im se pridružili mnogo veći broj studenata i srednjoškolaca. Obrazovanje je postalo neposredni fokus, ali iza toga su ostale iste frustracije zbog korupcije, ekonomske nesigurnosti, zdravstva, iseljavanja i političke predstavljenosti. Krajnji cilj ostaje isti: ostavka Edija Rame.

Atmosfera je postala i znatno konfrontacijskija. Tokom demonstracija bilo je ozbiljnih vandalizama i nasilja, uključujući kamenje bačeno na policiju i štetu koju su maskirani ljudi nanijeli javnoj imovini, firmama i institucijama. Istovremeno, reakcija policije postaje sve zabrinjavajuća. Na snimcima koji su se pojavili ima slučajeva u kojima upotreba sile djeluje nesrazmjerno, a u nekima ju je teško opravdati. Policija je koristila suzavac, vodene topove, biber sprej, gumene metke i gumene palice, uz hapšenja i prisilna privođenja.

Neki slučajevi su posebno šokantni. Klevi Metaj bio je lisicama vezan za ogradu ispred Ministarstva obrazovanja, krvavog lica, nakon što je fizički pružao otpor nekolicini pripadnika specijalne jedinice za brze intervencije (FNSH). Ledion Ballu su nosila četvorica policajaca dok mu je slomljena noga vidno visila. Evu Pango u čelo je pogodio kanister suzavca koji je ispalila policija; teško je krvarila i danima je bila na intenzivnoj njezi. Muhamet Skana stajao je leđima okrenut policajcima kada je jedan od njih potrčao prema njemu i silovito ga oborio na zemlju, nanijevši mu povrede kičme. Erjona Vishkullija gumeni metak pogodio je u lijevo oko, ugrozivši i njegov vid i samo oko.
Ni novinari nisu bili pošteđeni. Kolege koje su izvještavale s demonstracija bile su povrijeđene, izložene suzavcu, vodenim topovima i biber spreju, policija ih je fizički napadala, a u nekim slučajevima i sprečavala ili ometala u radu. Za novinare na terenu ovo je posebno ozbiljno: mediji moraju moći dokumentovati i nasilje demonstranata i ponašanje policije, a da sami ne postanu meta.

Hapšenja su također postala sve vidljivija odlika protesta, uz slike demonstranata koje odvlače, udaraju palicama ili prisilno privode. Sve to je dodatno produbilo nepovjerenje između demonstranata i institucija koje bi trebale da ih štite. Mnogim mladim ljudima ovo potvrđuje već postojeće uvjerenje da ih institucije ne slušaju. Sam pokret je i počeo nakon još jedne upečatljive slike sile: Eduarda Subashija su odvukli dok je protestovao u Zvërnecu 30. maja. Zato mislim da ne postoji jedan pokretač. Nije u pitanju samo korupcija, obrazovanje, ekonomija ili strah da se Albanija "rasprodaje". Riječ je o nagomilavanju svih ovih frustracija, uz nešto što je politički još značajnije: ljudi, posebno mladi Albanci, izlaze na ulice jer osjećaju da u parlamentu niko ne govori za njih.

Novi zakon uvodi kazne od oko pola miliona leka čak i za ljude koji su samo prisutni na skupu koji preraste u nasilje, elektronski registar osumnjičenih i šira ovlaštenja policiji da ograniči okupljanja. Uz to, Rama je policajcima dodijelio bonuse od 2.500 eura. Je li to legitimna borba protiv nasilja ili ograničavanje prava na protest? Kako to izgleda iz perspektive novinara na terenu?

Tu postoji važna razlika: država ima i pravo i obavezu da procesuira nasilje, uništavanje imovine i napade na policajce. Pitanje je da li mjere koje se pri tome koriste ostaju proporcionalne i da li dovoljno štite prava mirnih demonstranata. U Faktoje smo, budući da je ovaj paket izazvao ozbiljnu zabrinutost javnosti, direktno pitali Evropsku komisiju o njemu. Njen glasnogovornik nam je zvanično izjavio:

"Upoznati smo s najavom premijera Rame o zakonodavnom paketu kojim se namjerava odgovoriti na nasilje tokom protesta. Ni Komisija ni Delegacija EU u Albaniji nisu bile uključene u pripremu prijedloga, koji nije objavljen. EU će nastaviti pažljivo pratiti posvećenost Albanije vladavini prava i zaštiti temeljnih prava, uključujući slobodu izražavanja i slobodu okupljanja, u kontekstu pristupnih pregovora."

Konsultovali smo i pravne stručnjake o ovim mjerama. Njihova zabrinutost odnosi se prije svega na proporcionalnost, individualnu odgovornost, pretpostavku nevinosti i zaštitu od proizvoljnih odluka. Na primjer, kazne do 500.000 leka ne bi smjele biti izrečene samo zato što je neko prisutan na skupu na kojem dođe do nasilja; mora se utvrditi individualno ponašanje. Slična pitanja otvara i elektronski registar, posebno zato što bi mogao obuhvatiti ljude koji su pod istragom ili su upućeni tužilaštvu, ali nisu osuđeni. Postoje i pitanja oko odgovornosti roditelja za štetu koju prouzrokuju maloljetnici i ovlaštenja policije u vezi sa sadržajem na društvenim mrežama. Stručnjaci naglašavaju da se kritika vlasti, novinarstvo, satira i pozivi na mirne proteste moraju jasno razlikovati od direktnog podsticanja na nasilje. Na kraju, ne mogu reći da li su ove mjere ustavne ili neustavne. Ta procjena pripada sudovima i, ako budu osporene, konačno Ustavnom sudu. Ono što mogu opisati jeste učinak na terenu. Paket je izazvao strah i nesigurnost među demonstrantima. Ljudi razgovaraju o mogućnosti visokih kazni, upisa u registar i drugih posljedica. To ih nije zaustavilo u protestovanju, ali je očito dodalo još jedan sloj pritiska.

Bonusi od 2.500 eura za policajce također su kontroverzni, posebno zato što su dodijeljeni u trenutku kada su se dokumentovale ozbiljne optužbe o nesrazmjernoj upotrebi sile, povredama i hapšenjima. Policajci koji obavljaju opasne zadatke mogu legitimno biti nagrađeni, ali u trenutnom kontekstu mnogi demonstranti su tu odluku protumačili kao bezuslovnu političku podršku postupanju policije.

Rama stalno ponavlja da iza nemira stoje "strane ruke" koje ne žele Albaniju u EU, a spominjao je i navodni napad dronom na svoj kabinet. S druge strane, opozicija i drugi akteri plasiraju svoje narative. Šta ste utvrdili u Faktoje: koje su najčešće dezinformacije o protestima, sa svih strana, i ko ih širi?

Ono što vidim jeste da dezinformacije oko ovih protesta ne dolaze samo s jedne političke strane. Kreću se između društvenih mreža, televizije, online portala, političkih aktera, a ponekad i zvaničnih izjava. Neki narativi djeluju namjerno konstruisano; drugi nastaju iz nepotpunih informacija, spekulacija ili pritiska da se brzo objavi. 

Faktoje je provjerio vrlo širok spektar tvrdnji. Za jednog 16-godišnjaka lažno je tvrđeno da je poginuo tokom protesta u Tirani, a zapravo je preminuo u Grčkoj. Stari snimak pucnjave ponovo je objavljen kao da demonstranti slave pucajući iz oružja. Tvrdnje da je albanska vojska raspoređena protiv studenata bile su lažne. Isto važi i za navode da su srpski policajci ili regruti dovedeni u Tiranu da uguše proteste; jedna fotografija koja je kružila kao dokaz učešća strane policije bila je generisana vještačkom inteligencijom. Kružile su i tvrdnje o izraelskim vojnicima u Tirani, izraelskim "zvučnim topovima" koji stižu na aerodrom, naglom porastu broja izraelskih aviona, grčkim tenkovima raspoređenim zbog albanskih protesta, vozilima hitne pomoći koja prevoze suzavac ili policajce u civilu, te o otmicama djevojaka iz Studentskog grada. Te tvrdnje bile su ili lažne, ili nepotkrijepljene, ili zasnovane na stvarnom materijalu predstavljenom bez pravog konteksta.

Neki od politički najosjetljivijih narativa ticali su se Kosova i Srbije. Dvojicu mladih Kosovara neki mediji brzo su proglasili "Kurtijevim militantima", pa čak i "stranim agentima", iako dostupni dokazi nisu potvrdili da su djelovali u ime Vetëvendosjea ili bilo koje državne strukture. S druge strane, fotografija generisana vještačkom inteligencijom korištena je za tvrdnju da kosovski Srbi ulaze u Albaniju kako bi eskalirali nemire. Jedan student je samo rekao da se dopisuje s prijateljima koji učestvuju u protestima u Srbiji, što je potom pretvoreno u narativ da se albanski pokret organizuje po "srpskom priručniku". Opovrgnuli smo i tvrdnju da je majka jednog povrijeđenog demonstranta priznala da je njen sin plaćen da protestuje. Drugi narativi uključuju Georgea Sorosa, opozicione partije, izbore u Srbiji i međusobne optužbe o tome ko pokušava oteti ili diskreditovati proteste.

Premijer Rama više puta je govorio o "stranom uplitanju", Rusiji, Iranu i akterima koji navodno žele opstruirati evropske integracije Albanije, a odnedavno i o ANTIFI. Iz perspektive provjere činjenica, šire tvrdnje o stranom uplitanju ostaju neprovjerene, jer nisu predočeni dovoljni javni dokazi koji bi ih potkrijepili. Posebno je upadljivo kako proturječni narativi postoje jedni pored drugih. Isti pokret istovremeno se prikazuje kao da ga kontroliše Kurti, da je infiltriran Srbima, da njime manipuliše Soros ili da ga usmjeravaju domaće političke partije.

Demonstranti nose transparente i protiv Rame i protiv Salija Berishe, dok je Berishina Demokratska stranka ove sedmice palila baklje u parlamentu. Može li ovaj pokret iznjedriti novu političku snagu mimo dvojice ljudi koji dominiraju albanskom politikom više od tri decenije, ili rizikuje da ga preuzme opozicija?

Rezultat u Srbiji imao je neposredan psihološki učinak na mnoge mlade koji protestuju u Albaniji. Pobjeda studentske liste ovdje je protumačena kao dokaz da se godinama ustaljen politički poredak zaista može pobijediti građanskom mobilizacijom i izborima. Narednih dana vidjela sam ogromno uzbuđenje među albanskim demonstrantima, a na društvenim mrežama počele su se pojavljivati nove studentske stranice, grupe, pa čak i rasprave o mogućim političkim listama. Ali mislim da je daleko prerano reći da će to postati nova politička snaga.
Odnos s postojećom opozicijom upravo pokazuje zašto. Sali Berisha otvoreno je pokušao pozicionirati Demokratsku stranku kao podršku pokretu. Nedavno je rekao da je Forum mladih Demokratske stranke bio "jedan od inicijatora" studentskog protesta. Sedmicu kasnije, međutim, pojasnio je da DS nije organizator, iako su njene strukture učestvovale "od prve minute".

Zatim, 31. oktobra, kada su zastupnici i pristalice Demokratske stranke pokušali da se pridruže studentskim demonstracijama ispred Ministarstva obrazovanja, dio demonstranata ih je otvoreno odbio. Bilo je tenzija, a studenti su uzvikivali "Mi smo opozicija" i "Rama u zatvor, Berisha u zatvor", insistirajući da su građani dobrodošli, ali da političke partije ne treba da prisvajaju pokret. To je centralna dilema. Pokret ima potencijal da proizvede nešto politički novo upravo zato što mnogi učesnici odbacuju i Ramu i Berishu. Ali i sam opozicioni prostor u Albaniji duboko je fragmentiran. Različite opozicione grupe redovno jedna drugu optužuju da ih kontroliše Rama, Soros, dvije velike stare partije (misli se na Demokratsku i Socijalističku partiju) ili neki drugi skriveni interesi. Ti narativi delegitimizacije izuzetno otežavaju saradnju.

Istovremeno, ta atmosfera stalne sumnje jako otežava i izgradnju nečeg novog od nule. Ljudi su postali krajnje skeptični prema tome ko zaista stoji iza svake nove inicijative, stranice, organizacije ili političke figure. Mnogi demonstranti ne znaju kome da vjeruju dovoljno da u njega politički ulože. Dakle, da, postoji prostor za novu političku snagu, možda veći nego godinama unazad. Ali postoji i stvaran rizik da pokret ili prisvoje etablirane opozicione partije, ili da ga rascjepka međusobna sumnja prije nego što uspije razviti vlastiti politički identitet.

Albanija se predstavlja kao predvodnica regiona na putu ka EU, s ciljem članstva do 2030, dok je mnogi analitičari opisuju kao "mehku autokratiju" ili izbornu autokratiju. Kako objašnjavate taj raskorak? Zatvara li Brisel oči pred stanjem demokratije zarad stabilnosti i napretka u pregovorima?

Među demonstrantima postoji znatno razočarenje Briselom. Od početka Flamingo revolucije, jedna od glavnih poruka bila je u suštini: "Evropo, čuješ li nas?" Demonstranti nisu odbacivali EU, naprotiv. Tražili su od EU da na Albaniju primijeni demokratske standarde i standarde vladavine prava koje bi članstvo trebalo da predstavlja. Marta Kos, evropska komesarka za proširenje, bila je tokom ljeta kritikovana zbog onoga što su demonstranti smatrali zakašnjelom reakcijom, a transparenti su bili upućeni lično njoj. Kada se u julu konačno osvrnula na proteste, priznala je da su protesti dio demokratije, pozvala vladu da se pozabavi zabrinutostima građana i naglasila da Albanija i dalje mora povući zakonske izmjene koje se tiču zaštićenih područja i strateških investicija.

Ista napetost bila je vidljiva tokom posjete Ursule von der Leyen Tirani 30. septembra. Ljudi su protestovali ispred zgrade Vlade dok je ona hvalila "izvanredan napredak" Albanije i govorila da je cilj članstva na vidiku, spominjući pritom i potrebu za reformama i dijalogom s društvom. Nedavno je Kos ponovo naglasila da Albanija treba "držati korak" na svom evropskom putu i da je dijalog način rješavanja društvenih nezadovoljstava. Demonstrantima, koji vjeruju da su već mjesecima bezuspješno pokušavali da budu saslušani, takav jezik može zvučati odvojeno od onoga što proživljavaju na ulicama. S druge strane, predstavnici Evropskog parlamenta eksplicitno su izrazili zabrinutost zbog moguće prekomjerne upotrebe sile od strane policije i naglasili da se odgovornost mora utvrditi i kada nasilje dolazi od vlasti. Neki evropski parlamentarci bili su ovdje i tokom ljeta kako bi učestvovali u Flamingo revoluciji i skrenuli pažnju na zaštićena područja poput Pishe Poro i Narte. U međuvremenu, Rama nemire sve više uokviruje pojmovima poznatim iz evropske sigurnosne debate: strano uplitanje, Rusija, Iran, FIMI (strana manipulacija informacijama i uplitanje), ANTIFA i prijetnje evropskom putu Albanije. To su izuzetno osjetljivi pojmovi u današnjoj Evropi. Bilo namjerno ili ne, uokvirivanje protesta prvenstveno kroz jezik sigurnosti i stranog uplitanja može evropskim partnerima olakšati da vide nestabilnost prije nego što vide domaća nezadovoljstva koja stoje iza nje. Šire tvrdnje o stranom orkestriranju, međutim, nisu javno potkrijepljene dovoljnim dokazima.

Mnogi povlače paralelu sa studentskim protestima u Srbiji. Koliko je taj primjer zaista inspirisao albanske studente, ima li direktnih kontakata, sličnih metoda, "horizontalne" organizacije? I na kraju: šta očekujete od narednih protesta i sedmica, može li Rama ovo izdržati?

Srpski studentski pokret nesumnjivo je postao važna referentna tačka za mlade demonstrante u Albaniji, posebno sada, jer je pokazao da se mobilizacija koju predvode studenti na kraju može pretočiti u političku promjenu. Nedavna izborna pobjeda studentske liste u Srbiji samo je pojačala taj osjećaj da je promjena moguća. Ali bila bih vrlo oprezna da idem dalje od toga. Do sada nisam vidjela nikakve dokaze o strukturiranoj koordinaciji albanskog i srpskog pokreta, niti o organizovanoj "horizontalnoj" mreži koja djeluje u obje zemlje. Naravno, postoje albanski i srpski studenti i aktivisti koji se poznaju, lično komuniciraju i razmjenjuju iskustva. U tome nema ničeg neobičnog ni sumnjivog. Dobar primjer kako se to iskrivljuje dogodio se prije nekoliko sedmica. Jedan albanski student javno je rekao da ima prijatelje među studentima u Srbiji, da su ostali u kontaktu i razgovarali o oblicima protesta i organizovanja. 

Tu izjavu su potom neki mediji i politički akteri prepakovali u dokaz da albanski protesti slijede "srpski priručnik" ili da se koordiniraju sa srpskom studentskom listom. Nema dokaza koji bi podržali takav zaključak.Što se tiče onoga što slijedi, mislim da je izuzetno teško predvidjeti. Rama ostaje institucionalno snažan: njegova Socijalistička partija ima 83 od 140 mjesta u parlamentu. Dakle, sami protesti ne znače automatski promjenu vlasti. Ono što bi moglo promijeniti jednačinu jeste da li pokret može zadržati brojnost, ostati nezavisan od etabliranih političkih partija i prerasti u trajni nacionalni pokret. Vlada je do sada pokazala da može izdržati znatan pritisak ulice.

Stavovi i procjene izneseni u ovom intervjuu lični su stavovi Jone Cenameri kao novinarke i ne odražavaju nužno institucionalni stav portala Faktoje.al.