Hrvati vole i prate sport a posebno nogomet, ali se malo bave njime

Dok je istraživanje Ipsosa uoči ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva pokazalo da u Hrvatskoj postoji široko rasprostranjeno interesovanje za fudbal, podaci najnovijeg Eurobarometra pokazuju da 43 posto građana Hrvatske nikada ne vježba, piše sociolog Ivan Burić u članku objavljenom na stručnom portalu Sociologija.hr.

Prema rezultatima prve studije, gotovo svaki drugi građanin Hrvatske (45%) u dobi od 16 do 64 godine prati fudbal u medijima, od čega je 58% muškaraca, a 29% žena. Interesovanje je gotovo jednako u svim starosnim i obrazovnim grupama i u svim regijama.

Drugi pokazatelji podržavaju ovu brojku. Prema podacima HRT-a, četvrtfinalnu utakmicu između Hrvatske i Rusije na Svjetskom prvenstvu 2018. godine u Hrvatskoj je pratilo gotovo dva miliona gledalaca.

Prema posljednjem valu Međunarodnog programa društvenih istraživanja (ISSP), čak 67,2% građana Hrvatske je vrlo ponosno na sportska dostignuća svoje zemlje, što Hrvatsku stavlja na drugo mjesto među 29 analiziranih zemalja, odmah iza Slovenije. Ako dodamo i one koji su donekle ponosni (23,8%), ukupno 91% građana ponosno je na sportska dostignuća Hrvatske.

Takvi podaci lako navode na zaključak da su Hrvati sportska nacija. Međutim, čini se da praćenje sporta i bavljenje sportom nisu ista stvar. Na to sasvim jasno ukazuju podaci iz najnovijeg Eurobarometra, napominje Sociologija.hr.

Na pitanje koliko često vježbaju ili se bave sportom, gdje se pod vježbanjem podrazumijeva bilo koji oblik fizičke aktivnosti u sportskom kontekstu, uključujući plivanje, brzo hodanje ili trčanje u parku, 43% hrvatskih građana starijih od 14 godina odgovorilo je da to nikada ne čine.

Ovo je nešto veći postotak od onog tipičnog za cijelu EU (39%). S druge strane, 24% anketiranih Hrvata bavi se sportom nekoliko puta sedmično, što je znatno niže od evropskog nivoa (38%).

Nažalost, smjer promjena je također indikativan, upozorava Burić. U poređenju sa 2022. godinom, udio onih koji nikada ne vježbaju u EU smanjio se za šest procentnih poena, dok se u Hrvatskoj povećao za tri poena.

Međutim, posebno je iznenađujuće da razlika između Hrvatske i EU proizlazi gotovo u potpunosti iz neaktivnosti muškaraca. Naime, u Hrvatskoj 45% muškaraca nikada ne vježba, dok je taj postotak na nivou EU 36%. S druge strane, udio hrvatskih i evropskih žena koje vježbaju je identičan – 41%.

Razlike su posebno izražene među muškarcima u dobi od 35 do 44 godine (48% Hrvatska naspram 29% EU), u dobi od 55 do 64 godine (66% Hrvatska naspram 46% EU) i u dobi od 65 do 74 godine (69% Hrvatska naspram 53% EU).

Razlike postoje i u pogledu mjesta gdje se građani bave fizičkom aktivnošću. Polovina hrvatskih građana koji su fizički aktivni (50%) izvještava da svoju fizičku aktivnost obavljaju kod kuće, u poređenju sa trećinom (33%) na nivou EU.

S druge strane, građani EU mnogo češće vježbaju u parkovima ili na otvorenom općenito (47% u usporedbi s 31% građana Hrvatske).

Motivi za bavljenje fizičkom aktivnošću u Hrvatskoj i EU uglavnom su slični, ali neke razlike su upečatljive.

Najveći je vezan za zabavu: samo 12% građana Hrvatske vježba ili se bavi sportom iz zabave, u usporedbi s 23% u EU. Slijedi opuštanje (30% naspram 39%), a nešto rjeđe nego u EU, navedeni motivi su poboljšanje ili održavanje fizičkog zdravlja (38% naspram 44%), kretanje s jednog mjesta na drugo (24% naspram 30%) i borba protiv posljedica starenja (15% naspram 20%).

Kao glavnu prepreku redovnom vježbanju, građani Hrvatske, kao i drugi Evropljani, najčešće navode nedostatak vremena (34%, EU 37%), te isti udio onih kojima je sport preskup (12%).

Najizraženija razlika tiče se infrastrukture: 17% hrvatskih građana navodi da u blizini njihovog mjesta stanovanja nema odgovarajuće i pristupačne sportske infrastrukture, što je gotovo dva i po puta više nego u EU (7%).

Na kraju, samo 6% hrvatskih građana spontano navodi da se već redovno bave sportom, u poređenju sa 14% u EU, što je u skladu s nalazima o učestalosti vježbanja.

Podaci Eurobarometra ne potvrđuju široko rasprostranjenu percepciju Hrvata kao sportske nacije, barem ako se sport shvati kao praksa.

Hrvatski građani vježbaju rjeđe od prosječnog građanina EU, a udio onih koji nikada ne vježbaju raste u Hrvatskoj, dok se u EU smanjuje. Kada su aktivni, hrvatski građani to čine češće kod kuće nego na otvorenom, a fizička aktivnost im je rjeđe izvor zabave i opuštanja.

Čini se da je sport u Hrvatskoj, posebno nogomet, prvenstveno simbolički i identitetski resurs, izvještava Hina.

Okuplja ljude ispred ekrana i na trgovima, izvor je kolektivnog ponosa i trenutaka zajedničkog ushićenja, ali se taj entuzijazam ponekad i u manjoj mjeri prevodi u individualnu fizičku aktivnost. Drugim riječima, Hrvati su prvenstveno nacija navijača, a manje nacija rekreativnih sportista, zaključuje Burić u članku na portalu Sociologija.hr.