Nakon Mađarske i Srbije, može li i Hrvatska okrenuti leđa dugogodišnjoj vlasti

Nakon dugogodišnje dominacije vlasti u Mađarskoj i Srbiji, otvara se pitanje može li slična politička promjena uslijediti i u Hrvatskoj. HDZ je na vlasti neprekidno od 2016. godine, ali nezadovoljstvo građana ne znači automatski i slabljenje njegove pozicije. Jedan od ključnih problema opozicije jeste to što zasad nema političku snagu koja bi okupila tako širok krug nezadovoljnih birača kao što su to učinili pokreti u Mađarskoj i Srbiji.

Iako se način upravljanja u Hrvatskoj ne može jednostavno izjednačiti sa sistemima koje su izgradili Viktor Orbán i Aleksandar Vučić, zajednička karakteristika ove tri zemlje jeste dugotrajna dominacija jedne političke opcije i njeno snažno prisustvo u državnim institucijama i javnom sektoru, piše Index.hr.

Hrvatsku godinama prate problemi klijentelizma, stranačkog kadroviranja i korupcije, dok su povjerenje u institucije i njihova nezavisnost predmet brojnih rasprava. Kritičari vlasti premijera Andreja Plenkovića smatraju da HDZ tokom protekle decenije nije dovoljno učinio da promijeni takav način upravljanja, već je učvrstio postojeće obrasce. Stranačke veze i poznanstva, prema tim kritikama, i dalje često imaju veću ulogu nego znanje i sposobnosti.

Mađarska i Srbija dobile su nove političke izazivače

Zanimljivo je da se protiv dugogodišnjih vlasti u Mađarskoj i Srbiji nisu presudno nametnule tradicionalne opozicione stranke.

U Mađarskoj je Péter Magyar, nekadašnji pripadnik političkog sistema Viktora Orbána, uspio okupiti širok krug birača oko stranke Tisza. Njegov pokret privukao je i dio građana koji su ranije podržavali Orbánov Fidesz, nudeći im političku alternativu izvan tradicionalne opozicije.

U Srbiji se, prema tekstu, slična mobilizacija dogodila oko Studentske liste, nastale iz protesta nakon tragedije u Novom Sadu. U padu nadstrešnice na željezničkoj stanici 1. novembra 2024. godine poginulo je 16 ljudi, a nesreća je otvorila pitanja odgovornosti, korupcije i funkcionisanja institucija.

Protesti su s vremenom prerasli u širi pokret protiv vlasti Aleksandra Vučića, okupljajući građane različitih političkih i ideoloških uvjerenja.

Nezadovoljstvo raste, ali opozicija ne jača dovoljno

U Hrvatskoj nezadovoljstvo radom vlasti nije zanemarivo. Prema anketi CRO Demoskop, provedenoj od 6. do 8. oktobra, više od 75 posto ispitanika smatra da se zemlja kreće u pogrešnom smjeru, dok nešto više od 17 posto vjeruje da Hrvatska ide u dobrom smjeru.

Uprkos tome, HDZ ostaje najjača pojedinačna stranka, s podrškom od oko 25 posto. SDP je nešto ispod 20 posto, Možemo ima gotovo 14 posto, dok se Most približio granici od 10 posto.

Posebno je zanimljivo što podrška istovremeno slabi HDZ-u i SDP-u, dok Možemo bilježi rast. To pokazuje da nezadovoljstvo vladajućima ne znači nužno i automatski rast najveće opozicione stranke.

Upravo se u tome Hrvatska razlikuje od Mađarske i Srbije. Tisza je uspjela postati glavna alternativa Orbánu, dok su studenti u Srbiji potisnuli tradicionalnu opoziciju i pokušali izgraditi pokret koji bi mogao samostalno osvojiti vlast.

Hrvatska nema političara poput Magyara

Hrvatska opozicija obuhvata više stranaka, od kojih neke imaju značajnu podršku birača i upravljaju važnim gradovima. Ipak, nijedna zasad nije uspjela okupiti toliko različitih društvenih grupa oko jedne političke alternative.

Nedostaje joj i pojedinac koji bi, poput Magyara, mogao privući značajan dio birača vladajuće stranke. Magyarova prednost bila je i u tome što je ranije pripadao Orbánovom političkom okruženju, pa je mogao lakše doprijeti do konzervativnih birača koji su željeli promjenu vlasti, ali nisu nužno željeli odustati od svojih političkih uvjerenja.

Izborni sistem dodatno otežava posao opoziciji

Na položaj HDZ-a utječe i hrvatski izborni sistem. Zemlja je podijeljena na deset teritorijalnih izbornih jedinica, u kojima se raspodjeljuje po 14 mandata. Zbog toga nije presudan samo ukupan broj glasova na državnom nivou već i način na koji su oni raspoređeni po izbornim jedinicama.

HDZ-u prednost daje i snažna stranačka organizacija te stabilna podrška u brojnim dijelovima zemlje.

Granice izbornih jedinica promijenjene su 2023. godine, nakon što je Ustavni sud ukinuo dotadašnji zakonski okvir. Novi model usvojila je parlamentarna većina predvođena HDZ-om, a izazvao je kritike zbog načina na koji su pojedina područja povezana u izborne jedinice.

Politolog Goran Čular tada je za Gong upozorio: „Premijer je rekao da je uređenje izbornih jedinica tehničko pitanje, ali HDZ radi sve da to ne bude samo tehničko pitanje“.

Ipak, rezultat izbora 2024. godine ne može se objasniti isključivo izbornim sistemom. Koalicija predvođena HDZ-om osvojila je 61 mandat, odnosno 19 više od koalicije okupljene oko SDP-a. Vlast je potom formirana uz podršku Domovinskog pokreta.

Izborna pravila mogu utjecati na raspodjelu mandata, ali opozicija za promjenu vlasti prije svega mora osigurati znatno širu podršku birača.

Cipek objašnjava zašto su se Mađarska i Srbija razlikovale od Hrvatske

O razlikama između političkih prilika u tri zemlje govorili smo s politologom Tihomirom Cipekom, profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Cipek smatra da su se u Mađarskoj i Srbiji pojavili pokreti koji su uspjeli okupiti građane različitih političkih opredjeljenja.

„U Mađarskoj se stvorio snažan pokret protiv Orbána, koji je Péter Magyar okupio oko svoje nove stranke. Slično se dogodilo u Srbiji sa Studentskom listom. Tamo imamo široki pokret koji je okupio vrlo različite ljude, od liberala otvorenih prema svijetu i saradnji s Evropskom unijom do srpskih nacionalista koji su Vučića optuživali da je izdao Kosovo i Metohiju.

Među njima su i oni koji podržavaju sankcije Rusiji i oni koji im se protive. Sve ih je, uprkos velikim političkim razlikama, povezalo protivljenje Vučiću“, kazao je Cipek.

Zašto se u Hrvatskoj nije pojavio sličan pokret?

Prema Cipekovoj ocjeni, hrvatska politička scena već je jasno podijeljena između postojećih stranaka, što otežava formiranje jedinstvenog pokreta koji bi okupio različite grupe nezadovoljnih građana.

„U Hrvatskoj je politički sistem stranački strukturiran. Tip ljudi koji su se u Srbiji našli zajedno na Studentskoj listi kod nas su već organizirani u različitim strankama. Ovdje imate Možemo, koji je za otvorenije društvo i, primjerice, saradnju s EU, a na drugoj strani Most, koji ima drukčije stavove o migracijama i otvorenosti društva.

Vrlo je teško zamisliti da se svi oni ujedine u jedan front protiv vlasti. Osim toga, treba pritom voditi računa i o izbornom sistemu u Hrvatskoj. Srbija je jedna izborna jedinica, dok ih Hrvatska ima deset, pa je važno kako će opozicija proći u svakoj od njih“, objašnjava Cipek.

Dodaje da primjeri Mađarske i Srbije pokazuju kako dugogodišnji ostanak na vlasti ne garantuje političku stabilnost.

„Ta pobjeda u Srbiji pokazuje da ništa nije izvjesno. Možete dugo biti na vlasti, izgraditi snažan utjecaj u državnim strukturama, ali građani vas svojom aktivnošću i energijom ipak mogu smijeniti. U Hrvatskoj je mnogo teže stvoriti tako širok pokret, ali to ne znači da vlast nije moguće promijeniti“, zaključuje Cipek.

Promjena vlasti zavisi od načina na koji se nezadovoljstvo pretvori u političku podršku

Cipek smatra da prostor za političke promjene postoji, ali da će mnogo zavisiti od sposobnosti opozicionih stranaka da ponude jasan program i okupe birače.

„Potencijal za promjenu vlasti postoji jer je nezadovoljstvo veliko. Ključno je kako će se ono politički artikulirati. Ako se SDP i Možemo dobro organiziraju, promjena je moguća“, kaže Cipek.

Prema njegovim riječima, opozicione stranke mogu izvući pouke iz prethodnih izbornih poraza, kada su nastupale odvojeno ili pokušavale formirati saveze koji nisu ostvarili očekivane rezultate.

„Postoji nezadovoljstvo, ali treba ga pretvoriti u politički program. Uz jasne poruke, dobru organizaciju i mobilizaciju birača moguće je i hrvatskoj opoziciji pobijediti. Ništa nije vječno“, zaključuje Cipek.