Nakon dva tragična slučaja u Sarajevu, postavlja se pitanje: Gdje je prevencija?

Dva odvojena teška slučaja potresla su Sarajevo. U Petrakijinoj ulici u utorak je nađeno tijelo starije žene, a uhapšen je njen sin. Sumnjiči se da je majku usmrtio lopatom. Navodno je napravio i dva incidenta u gradu, a nakon hapšenja sproveden je na Psihijatriju, gdje je pod policijskim nadzorom. Mediji prenose da se borio s teškom depresijom i da je navodno imao problema s ovisnošću.

Veza koje nema

Isti dan tragično je okončana potraga za Sarajlijom Amerom Džanom. Njegovo tijelo je nađeno u vodi, u mjestu Grabovica kod Jablanice. Društvene mreže su preplavljene oproštajima onih koji su ga poznavali i izrazima saučešća porodici, a iz Tužilaštva HNK-a nam je rečeno da će obdukcija, kojom će biti utvrđen uzrok smrti, biti obavljena danas.

Dva teška događaja i ovaj put otvorila su pitanje šta se dešava u društvu. No, socijalni psiholog Srđan Puhalo upozorava da ne treba povezivati događaje samo zato što su se desili u isto vrijeme.

- Ljudi imaju potrebu da događaje povežu u nešto smisleno, jer im je tako lakše da razumiju svijet u kojem žive. Onda nam se čini da postoji neka veza. To je ono kada kažu: “Zaredalo nam se”, navodi Puhalo, te spominje ulogu medija i posebno upozorava na izvještavanje o samoubistvima.

- Ako se neki takav događaj prikazuje kao posljedica neke romantične tragedije, naprimjer, neuzvraćene ljubavi, postoji opasnost da se takav čin počne doživljavati kao nešto uzvišeno, upozorava Puhalo.

Za pojedinačne slučajeve nasilja smatra da ih je teško generalizovati, jer nije poenta samo u tome zašto je neko nešto uradio, nego i u tome da li je sistem mogao adekvatnije reagovati i spriječiti. Upozorava da je agresija prisutna u svakodnevnom životu, te da je na neki način čak postala i normalizovana. Na to se nadovezuju ekonomski i socijalni problemi, kao i individualne poteškoće s kojima se ljudi suočavaju.

- Uvijek će biti samoubistava i ubistava, toga je uvijek bilo. Ali, bitno je šta kao društvo možemo uraditi da ohrabrimo pojedince da zatraže pomoć i da im se ona pruži, kaže Puhalo.

Pogrešan naglasak

Problem je, smatra, i u tome što se psihičke poteškoće ne prihvataju kao fizičke bolesti. Ljudi će lakše govoriti o organskoj bolesti, nego o tome da su potražili pomoć psihologa ili psihijatra.

- Mnogi će lakše reći imam dijabetes, nego otišao sam kod psihologa da tražim pomoć, ističe Puhalo i dodaje da se o psihičkim i problemima ovisnosti ne govori dovoljno čak ni u porodici.

Kada se dogodi tragedija, pažnja javnosti traje kratko, a naglasak se stavlja na kazne, dok prevencija ostaje u drugom planu. Ukazuje i na to koliko se u školama vodi računa o mentalnom zdravlju djece i mladih, posebno ako jedan psiholog radi sa više stotina učenika. Pita i koliko centri za mentalno zdravlje izlaze izvan svojih institucija i dolaze do građana, te koliko ljudi uopće može priuštiti usluge psihoterapeuta.

- Za početak bi trebalo da ima neka politička volja da se time pozabavimo, a onda postoje stručnjaci koji bi to operacionalizovali, u smislu šta, kako, koliko i da se s tim napokon uhvati ukoštac, zaključuje Puhalo.