U Hadžićima konji postaju dio rehabilitacije djece i osoba s invaliditetom

U selu Lokve, na području općine Hadžići, djeluje specijalizirani centar Udruženja za hipoterapiju i terapijsko jahanje „Iskra“, čiji je cilj pružiti stručnu i individualno prilagođenu rehabilitaciju djeci s poteškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

Zaslužni za procvat turizmaDvije studije o zaštiti livanjskih konja

U radu centra konj nije samo sredstvo za jahanje. Njegovo specifično kretanje koristi se kao dio terapijskog procesa, posebno u radu na ravnoteži, držanju tijela, koordinaciji, mišićnom tonusu i kontroli pokreta.

Hipoterapija se zasniva na trodimenzionalnom, ritmičnom i ponavljajućem pokretu konja, koji u određenoj mjeri podsjeća na obrazac ljudskog hoda. Takvo kretanje korisniku pruža kontinuirane senzorne i motoričke podražaje, zbog čega se može koristiti kao dio rehabilitacije.

Nejra Pinjo, PATH instruktor terapijskog jahanja u Udruženju „Iskra“, za Fenu pojašnjava da se hipoterapija najčešće povezuje s neurološkom i fizikalnom rehabilitacijom, posebno kod djece i osoba koje imaju teškoće s motorikom, ravnotežom i posturalnom kontrolom.

Najviše istraživanja provedeno je na djeci s cerebralnom paralizom, kod koje su zabilježeni pozitivni efekti na grubu motoriku, ravnotežu, koordinaciju i hod.

- Važno je naglasiti da hipoterapija nije univerzalna terapija za svaku osobu, niti zamjena za druge oblike rehabilitacije i uključuje se kao dio individualno planirane terapije, kazala je Pinjo.

Ona ističe da je važno razlikovati hipoterapiju od terapijskog i klasičnog jahanja.

Kod klasičnog jahanja cilj je prvenstveno usvajanje jahačkih vještina, pravilnog sjedenja, upravljanja konjem i napredovanja u tehnici. Terapijsko jahanje ima širi pedagoški, rehabilitacijski i razvojni pristup, pa se aktivnosti prilagođavaju potrebama korisnika. One mogu biti usmjerene na razvoj motorike, ravnoteže, koordinacije, pažnje, komunikacije i samostalnosti, ali i na jačanje samopouzdanja.

Kod hipoterapije je, međutim, upravo pokret konja sastavni dio terapijskog procesa.

- Hipoterapija je još specifičnija. Tu je pokret konja sam po sebi dio terapije, a terapijski ciljevi određuju način na koji će se konj kretati i kako će se korisnik pozicionirati i uključiti u terapiju. Zato je važno ne koristiti kao sinonime termine hipoterapija i terapijsko jahanje, upozorila je Pinjo.

Rad s korisnikom počinje procjenom njegovih potreba i određivanjem konkretnog cilja. Zbog toga ne postoji unaprijed određen obrazac rada koji bi odgovarao svima. Dok je kod jednog korisnika fokus na kontroli trupa i ravnoteži, kod drugog može biti na koordinaciji, komunikaciji, samostalnosti ili razvijanju određene vještine.

Tokom tretmana mogu se kombinirati aktivnosti poput pripreme i kontakta s konjem, rada sa zemlje te aktivnosti na konju.

- Uvijek je to u skladu s mogućnostima i potrebama korisnika. Ono što je korisniku možda predstavljeno kao igra ili jednostavan zadatak često ima konkretan terapijski ili razvojni cilj, naglasila je Pinjo.

Posebno mjesto u procesu ima timski rad. Instruktor terapijskog jahanja nije zamjena za zdravstvenog terapeuta, već sarađuje sa stručnjacima koji vode terapijski dio, kao i s educiranim stručnjacima za rad s konjima i, prema potrebi, dodatnim osobljem ili vodičima konja.

Takav pristup dio je šireg koncepta equine-assisted services, koji obuhvata različite aktivnosti u kojima se konji koriste za podršku zdravlju, blagostanju, učenju i ličnom razvoju.

- U „Iskri“ nam je upravo ta saradnja posebno važna. Želimo da rad s konjem ne bude samo „jahanje sa dodatkom“, nego pažljivo planiran proces u kojem znamo zašto nešto radimo i šta želimo postići,  kazala je Pinjo.

Potrebni jasni standardi

Kada je riječ o mogućnosti da terapijsko jahanje postane dio zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini, Pinjo smatra da postoji prostor za razvoj takvog modela, ali da je prije toga potrebno urediti oblast kroz jasne standarde i pravila.

To, između ostalog, podrazumijeva definiranje stručnih kompetencija, sigurnosnih protokola, načina upućivanja korisnika i kriterija prema kojima bi se ovakve usluge mogle finansirati iz javnih sredstava.

- Ne treba očekivati da terapijsko jahanje jednostavno postane zamjena za postojeću rehabilitaciju. Mnogo realniji i kvalitetniji model jeste uključivanje, kao komplementarne metode, unutar rehabilitacijskog procesa kad za to postoji stručna indikacija, istaknula je.

U zemljama koje imaju razvijeniji sistem equine-assisted services jasnije su razdvojeni različiti oblici rada s konjima. Posebno se razlikuju terapijske usluge koje vode zdravstveni stručnjaci od obrazovnih, rekreativnih i drugih programa.

Primjer postoji i u neposrednom okruženju. Hrvatska kroz javne programe podrške finansira projekte udruženja koja provode terapiju i aktivnosti pomoću konja. Pinjo navodi da to pokazuje mogućnost povezivanja ovakvih programa s javnim zdravstvenim i socijalnim politikama, iako to samo po sebi ne znači da je terapijsko jahanje u cijelosti dio obaveznog zdravstvenog osiguranja.

- Mi u „Iskri“ vjerujemo da bi Bosna i Hercegovina trebala graditi vlastiti model kroz saradnju zdravstvenih ustanova, stručnjaka, centara poput našeg i nadležnih institucija. Prvi korak je da se oblast profesionalno uredi i jasno zna ko šta radi, sa kojim ciljem i pod kojim standardima. Na kraju, cilj ne bi trebao biti samo da terapijsko jahanje i hipoterapija dobiju „mjesto u sistemu“, nego da korisnik dobije kvalitetnu, sigurnu i stručno opravdanu uslugu koja mu je zaista dostupna, naglasila je.

Kakav treba biti terapijski konj

Uspjeh terapije zavisi i od životinje koja učestvuje u procesu. Terapijski konj ne bira se isključivo prema pasmini, izgledu ili veličini. Mnogo važniji su njegov karakter, temperament, način kretanja, zdravstveno stanje i reakcije na različite podražaje.

U „Iskri“ se konji procjenjuju kroz različite situacije i simulacije kako bi se upoznale njihove reakcije i postepeno ih pripremilo za specifične zahtjeve rada s korisnicima.

- I možda najvažnije – dobar terapijski konj nije robot. Svaki konj ima svoj karakter. Naš posao je da prepoznamo njegove mogućnosti i granice i da se uvijek osjeća sigurno. Upravo zato u „Iskri“ ne biramo konje samo prema tome da li „znaju jahati“. Tražimo partnere koji mogu, zajedno s nama, stvarati sigurno, mirno i podržavajuće okruženje za korisnike, kazala je Pinjo.

PATH instruktor terapijskog jahanja je stručnjak s međunarodno priznatim certifikatom vodeće svjetske asocijacije sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, koja postavlja standarde sigurnosti, etike i učinkovitosti u terapijama i aktivnostima uz pomoć konja.

Iz Udruženja „Iskra“ naglašavaju da terapijski konj mora biti siguran, predvidiv i dobro obučen. Potrebno je da može tolerirati različite pokrete korisnika, neobične zvukove, pomagala, promjene ravnoteže i situacije koje nisu dio njegovog uobičajenog iskustva.

Istovremeno, konj mora biti dovoljno osjetljiv da reagira na korisnika, ali bez pretjerane reaktivnosti, zbog čega se njegov izbor i priprema smatraju važnim dijelom rada centra.

Centar Udruženja za hipoterapiju i terapijsko jahanje „Iskra“ u Hadžićima otvoren je za osobe kojima je potrebna ova vrsta podrške. Za uključivanje u program potrebno je prethodno zakazati termin kako bi se obavili razgovor i upoznavanje s korisnikom.

Nakon uvida u medicinsku dokumentaciju i procjene potreba, provodi se probna terapija, a potom izrađuje individualni plan i program rada.