Nekad nije bilo „Gdje si?“, samo „U sedam kod fontane, ovako je zvučao dogovor nekada
O. Z. |
Prije telefona i dijeljenja lokacije, dogovori za susret temeljili su se na povjerenju, a čekanje onoga ko kasni nisu mogle ubrzati nervozne poruke
Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u
Danas je teško zamisliti dogovor bez poruka, poziva i dijeljenja lokacije, nekada je bilo sasvim drugačije.
Nije bilo načina da usput javimo da kasnimo, promijenimo mjesto susreta ili pitamo „Gdje si?“. Dogovorili biste vrijeme i mjesto, izašli iz kuće i jednostavno vjerovali da će druga osoba biti tamo.
Vrijeme kada je dogovor bio dogovor
Danas razgovor o jednom susretu često izgleda kao mala organizacija događaja. Prvo se dogovori mjesto, zatim se šalje lokacija, pa slijede poruke poput „Jesi li krenuo?“, „Gdje si?“ ili „Kasnim pet minuta“.
Prije mobilnih telefona takva komunikacija nije postojala. Ako ste se s nekim dogovorili da se nađete u 19 sati ispred kina, fontane ili na trgu, to je bio cijeli plan.
„U sedam kod fontane.“
„U osam ispred bioskopa.“
„Poslije škole na igralištu.“
Nije bilo potrebe za dodatnim objašnjenjima. Vrijeme i mjesto bili su dovoljni.
Upravo zato su dogovori imali veću težinu. Kada izađete iz kuće, više vas niko nije mogao dobiti. Nije bilo poziva, poruka niti GPS-a koji bi drugoj osobi pokazao gdje se nalazite. Ako ste kasnili, osoba s kojom ste se dogovorili to nije mogla znati.
Mogla je samo čekati.
Fiksni telefon bio je veza sa svijetom
Prije mobitela postojali su fiksni telefoni, ali ni oni nisu bili dostupni svakom domaćinstvu. Telefonska linija se nekada čekala dugo, pa je za važan poziv trebalo otići kod komšije ili rođaka koji je imao telefon.
A razgovori su bili daleko od privatnih.
Telefon je često stajao u hodniku ili dnevnom boravku, pa je cijela porodica mogla čuti barem dio razgovora. Posebno je bilo neugodno kada biste zvali simpatiju, a na drugoj strani se javio njen roditelj.
„Dobar dan, je li tu...“
Nakon toga slijedilo je čekanje da neko pozove osobu koju želite čuti.
Nije bilo višesatnog dopisivanja iz vlastite sobe. Ako ste željeli razgovarati, morali ste nazvati i razgovor obaviti dok su drugi ukućani prolazili pored telefona.
Kada nema poruke, ostaje samo čekanje
Ako se dogovoreni susret ne bi odvijao prema planu, mogućnosti su bile ograničene. Nije bilo poruke kojom biste javili da kasnite niti biste mogli provjeriti je li druga osoba već stigla.
Ako biste došli na dogovoreno mjesto, a prijatelja nema, čekali biste.
Pogledali biste na sat. Prošetali nekoliko metara, pa se vratili kako se slučajno ne biste mimoišli. Nakon desetak ili petnaest minuta dolazila bi ona poznata dilema: čekati još ili otići?
Ako se osoba ipak ne pojavi, odgovor biste možda dobili tek kada se vratite kući i telefon zazvoni. Nekada biste saznali tek sutradan.
Nije bilo posljednje aktivnosti, pročitanih poruka ni pitanja zašto je neko vidio poruku, a nije odgovorio. Postojala je samo pretpostavka da će osoba ispoštovati dogovor.
Grad je imao svoje „tačke“
Svaki grad imao je mjesta koja su generacijama služila kao prirodne tačke za susret. Trg, fontana, korzo, autobuska stanica, kino, poslastičarnica, određeni kafić ili jednostavno neki poznati ćošak.
Nije bilo potrebe slati lokaciju. Dovoljno je bilo izgovoriti ime mjesta i svi su znali gdje treba doći.
Ponekad čak nije bilo potrebno ni dogovoriti tačno vrijeme. Ako se znalo gdje društvo izlazi petkom ili subotom, jednostavno biste otišli tamo. Postojala je velika šansa da ćete nekoga poznatog pronaći.
A ako se plan u međuvremenu promijeni, morali ste se snaći bez mogućnosti da u nekoliko sekundi obavijestite sve ostale.
Nekada je bilo manje mogućnosti, ali više povjerenja
Iz današnje perspektive takav način komunikacije djeluje gotovo nezamislivo. Danas možemo u svakom trenutku znati gdje se neko nalazi, javiti da kasnimo, promijeniti mjesto susreta ili poslati fotografiju i lokaciju.
Nekada je sve bilo mnogo jednostavnije, ali je zbog toga zahtijevalo više povjerenja i preciznije dogovore.
„U sedam kod fontane.“
Četiri riječi bile su dovoljne da se nekoliko ljudi uputi iz različitih dijelova grada, bez mogućnosti da se usput čuju.
I upravo je u tome možda najveća razlika između nekada i danas. Danas imamo gotovo neograničene mogućnosti komunikacije, ali nekada je dogovor imao posebnu težinu jer nije postojala druga opcija.
Ako ste rekli da ćete biti tamo u sedam, jednostavno ste morali biti tamo.
Komentari (1)
Najgore je bilo kad nekoga čekaš pola sata, a nemaš kako da saznaš gdje je. I opet čekaš 😂