Zašto su zidovi u zgradama u Jugoslaviji farbani samo do pola: Postoje logični razlozi

Ako ste rođeni u vrijeme Jugoslavije ili danas živite u nekoj od zgrada iz tog perioda, sigurno vam je poznata slika: donji dio zida u hodniku obojen je tamnozelenom, plavom ili, nešto rjeđe, smeđom bojom, dok je gornji dio prekriven običnim bijelim krečom. Granica između ta dva dijela uglavnom se nalazi otprilike u visini ramena ili grudi odrasle osobe.

Mnogi koji su odrasli na ovim prostorima pamte ovakav izgled zajedničkih prostorija, ali jeste li se ikada zapitali zašto su se zidovi krečili tačno do pola i šta je zapravo bila ta misteriozna „traka“ ili „panel“ na zidu?

Iza ove naizgled neobične estetske odluke iz jugoslavenskog perioda nije stajao nikakav „dizajnerski štos“ niti nedostatak mašte, već čitav sistem pragmatizma, borbe protiv prljavštine, građevinske snalažljivosti i stroge štednje.

Evo četiri stvarna razloga zbog kojih je nastao ovaj kultni retro izgled:

Štednja koja je čuvala budžet

Glavni i najočigledniji razlog bila je čista ekonomija. Kvalitetna uljana, odnosno masna boja, bila je veoma skupa i predstavljala je deficitaran proizvod, dok je obično krečenje bijelim krečom bilo znatno jeftinije. Farbanje cijelog zida od poda do plafona bilo je svojevrsni luksuz.

Zbog toga se pribjegavalo praktičnom kompromisu – donji, najizloženiji dio zida premazivao se izdržljivom bojom, dok se ostatak jednostavno krečio. Kod masovne izgradnje stambenih naselja širom Jugoslavije, ovakva ušteda značila je velike razlike u ukupnim troškovima.

Praktičnost i stalna borba protiv prljavštine

Ulaz i hodnici zgrada mjesta su kroz koja svakodnevno prolazi veliki broj ljudi. Tu se stalno prolazi s torbama, kesama, dječijim kolicima i biciklima, dok se zidovi neprestano dodiruju rukama i ramenima.

Obični bijeli kreč bilo je gotovo nemoguće očistiti od takve prljavštine, pa bi vrlo brzo dobio sivu i zaprljanu boju. Uljana boja je, s druge strane, bila mnogo praktičnija. Lako se prala, podnosila vlažno čišćenje, pa čak i jača sredstva za dezinfekciju, dok se na tamnijim nijansama prljavština mnogo manje primjećivala.

Brza gradnja i prikrivanje građevinskih „propusta“

Jugoslavenske zgrade morale su se graditi veoma brzo kako bi se ispunili ambiciozni planovi stanogradnje. Zbog toga savršeno ravni zidovi nisu uvijek bili prioritet.

Pukotine, neravnine, ogrebotine i loši spojevi na mjestima gdje se zid spaja sa stepeništem bili su česta pojava. Gusta i tamna uljana boja uspješno je prikrivala takve nesavršenosti i vizuelno ublažavala građevinske propuste, prenosi Kurir.rs.

Vizuelna varka i pomoć slabovidnim osobama

Osim praktične, ovakav način uređenja imao je i estetsku i funkcionalnu ulogu. Kombinacija tamnog donjeg i svijetlog gornjeg dijela zida vizuelno je proširivala inače uske i mračne hodnike, čineći ih urednijim.

Također, u pojedinim izvorima navodi se da je izražena kontrastna linija mogla služiti i kao orijentir slabovidnim osobama, olakšavajući im kretanje kroz zgradu.

Zašto baš zelena i plava boja?

Odgovor je prilično jednostavan – ove dvije boje su u to vrijeme bile dostupne u velikim količinama. Zelena i plava često su se koristile za farbanje vojne tehnike, željezničkih vagona i kamiona.

Viškovi takvih boja mogli su se preusmjeravati lokalnim stambenim službama za održavanje i uređenje zgrada. Osim toga, tamnije nijanse bile su praktične jer su se često mogle nanositi u jednom sloju i bolje prikrivati tragove habanja i pojavu buđi.

Ironija sudbine: Od nekadašnje nužde do modernog trenda

Ono što je nekada u Jugoslaviji predstavljalo iznuđeno i praktično rješenje, a mnogima i simbol monotonije, danas je postalo dio modernog dizajnerskog trenda poznatog kao „kolor-blocking“.

Savremeni dizajneri enterijera namjerno dijele zidove na dva dijela i koriste različite, često skupe boje kako bi postigli upečatljiv retro-šik izgled.

Ovaj „panel“ iz naših hodnika tako je zapravo postao svojevrsni spomenik nekadašnjoj snalažljivosti – praktičan kompromis između cijene, čistoće i brzine, koji danas u rukama modernih dizajnera može koštati pravo bogatstvo.