VIDEO

Hiljade ovaca ostale same na otoku, njihova sudbina iznenadila je naučnike

E.H. |

Bez ljudi i redovne brige, dio stada uspio je preživjeti i razviti osobine koje su mu pomogle da opstane u ekstremnim vremenskim uslovima

Dodajte Oslobodjenje.ba u omiljene izvore na Google-u

Oko 4.000 ovaca ostavljeno je 1931. godine na jednom od najizoliranijih otoka na svijetu. Campbell, smješten oko 600 kilometara južno od Novog Zelanda, trebao je postati mjesto uspješnog uzgoja ovaca. Međutim, izuzetno teški životni i ekonomski uslovi na kraju su doveli do propasti farme. Životinje su ostale same, bez ljudi koji bi se brinuli o njima, a njihova sudbina decenijama kasnije postala je predmet naučnih istraživanja.

Farmu je u posljednjim godinama njenog postojanja vodio John Warren, koji je posao preuzeo nekoliko godina prije njenog zatvaranja. Poslovanje je, međutim, postajalo sve manje isplativo. Cijene vune su padale, dok je njen transport s udaljenog otoka bio skup i logistički veoma zahtjevan. Situaciju je dodatno pogoršala Velika depresija, koja je zahvatila svjetsku ekonomiju.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Prema istraživanju Australskog nacionalnog univerziteta (Australian National University), Warren i njegovi zaposlenici nakon propasti farme čekali su čak dvije godine na priliku da napuste otok. Kada su konačno otišli s Campbella, iza sebe su ostavili poljoprivredne objekte, oko 4.000 ovaca i nekoliko desetina goveda.

Životinje su se morale same snalaziti u okruženju koje je bilo sve samo ne gostoljubivo. Campbell je izložen snažnim vjetrovima, obilnim padavinama i stalnoj vlazi, dok je hladna i surova klima dodatno otežavala opstanak. Bez skloništa, redovne prehrane i ljudske brige, veliki dio stada nije preživio prve godine.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Ipak, dio životinja uspio se prilagoditi. Prema istraživanju objavljenom u časopisu New Zealand Journal of Ecology, do 1961. godine na otoku je ostalo približno 1.000 ovaca. Nakon početnih velikih gubitaka, njihova populacija počela se postepeno oporavljati, a izolacija je pokrenula zanimljiv proces prirodne selekcije.

Budući da više nije bilo uzgajivača koji bi birali životinje prema količini i kvalitetu vune, niti ljudi koji bi ih štitili od hladnoće i bolesti, preživljavale su i razmnožavale se ovce koje su bile najbolje prilagođene lokalnim uslovima.

Nastavak vijesti ispod oglasa

S vremenom su se počele mijenjati i njihove fizičke osobine. Do 1970-ih ovce su počele dostizati reproduktivnu zrelost u mlađoj dobi, a razvile su i sposobnost prirodnog odbacivanja vune. Drugim riječima, više im nije bilo potrebno šišanje, koje je uobičajeno kod brojnih pasmina domaćih ovaca. Osobine koje u organiziranom uzgoju možda ne bi bile posebno poželjne pokazale su se korisnim za preživljavanje u divljini.

Ovaj slučaj privukao je pažnju naučnika jer im je pružio rijetku priliku da proučavaju promjene u populaciji domaćih životinja prepuštenih prirodnoj selekciji. Izolacija na otoku omogućila je istraživačima da prate kako okoliš utječe na preživljavanje, razmnožavanje i nasljedne osobine životinja.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Međutim, ono što je predstavljalo zanimljiv naučni fenomen istovremeno je postalo ozbiljan problem za prirodu. Ovce su se hranile otočnom vegetacijom, a intenzivna ispaša počela je ugrožavati autohtone biljne vrste. U osjetljivom ekosistemu udaljenog otoka, čija se vegetacija razvijala bez velikih biljojeda poput ovaca, posljedice su bile posebno izražene.

Prirodnjaci su tokom 1970-ih upozorili da stado ozbiljno narušava biljni svijet i da bi nastavak takvog pritiska mogao trajno promijeniti otočni ekosistem. Novozelandske vlasti zato su odlučile ukloniti gotovo sve preostale ovce.

Nastavak vijesti ispod oglasa

Prije toga, tokom ljeta 1975. godine, grupa istraživača otputovala je na Campbell s posebnim zadatkom – spasiti nekoliko životinja i sačuvati njihove neobične osobine. Odabrali su deset ovaca i brodom ih prevezli na Novi Zeland, gdje su ih mogli sigurno uzgajati i pratiti.

Posebno su ih zanimale sposobnost prirodnog odbacivanja vune i otpornost na infekcije, osobine koje su se pokazale korisnim tokom desetljeća provedenih u surovim uslovima.

Nastavak vijesti ispod oglasa

U međuvremenu je na otoku izgrađena velika ograda kako bi se razdvojila područja izložena različitim stepenima ispaše. To je naučnicima omogućilo da prate oporavak vegetacije nakon uklanjanja životinja i upoređuju promjene u ograđenim i neograđenim dijelovima otoka.

Komentari (0)

Nema komentara

Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.

Prijavi se na naš newsletter!