Japan testirao elektranu u svemiru: Struju poslali direktno na Zemlju

Tehnologija bi jednog dana mogla omogućiti proizvodnju električne energije bez prekida, ali do komercijalne primjene ostaju ozbiljne tehničke i ekonomske prepreke.

Japan istražuje način proizvodnje električne energije koji bi mogao promijeniti budućnost energetike: solarne elektrane smještene u svemiru, koje bi prikupljale Sunčevu energiju i slale je na Zemlju bez kablova. 

SVE VEĆA NAPETOSTPogledajte kako Rusi hapse japanskog novinara za kojeg sumnjaju da je špijun

Eksperiment s japanskim satelitom OHISAMA usmjeren je upravo na taj cilj, provjeriti može li se energija prikupljena u orbiti pretvoriti u oblik pogodan za bežični prijenos i potom ponovo pretvoriti u električnu energiju na površini Zemlje.

Satelit, približno veličine veš-mašine, zamišljen je kao demonstracija tehnologije koja bi u budućnosti mogla zaobići neke od ograničenja solarnih elektrana na Zemlji. Za razliku od panela na krovovima i poljima, solarni sistemi u svemiru ne bi morali čekati da se oblaci raziđu niti bi noću ostajali bez Sunčeve svjetlosti dok se nalaze na osvijetljenoj putanji u orbiti.

Kako funkcioniše prenos energije iz svemira?

Ideja svemirskih solarnih elektrana zasniva se na jednostavnom principu: solarni paneli u orbiti prikupljaju Sunčevu svjetlost i pretvaraju je u električnu energiju, koja se zatim pretvara u mikrovalno zračenje. Usmjereni snop prenosi energiju do posebne prijemne antene na Zemlji, poznate kao rectenna, gdje se mikrovalovi ponovo pretvaraju u električnu energiju. Ovakav sistem zahtijeva precizno usmjeravanje snopa, efikasan prijem i kontrolu neželjenog zračenja.

Za razliku od konvencionalnih solarnih elektrana, sistemi u svemiru mogli bi prikupljati Sunčevu energiju tokom dužeg dijela dana, bez utjecaja oblaka i atmosferskih uslova. Ipak, to ne znači da bi električna energija bila dostupna bez ikakvih prekida: sateliti se kreću po orbitama, a raspoloživost energije zavisi od položaja sistema, načina prijenosa i infrastrukture na Zemlji.

Od eksperimenta do elektrane snage nuklearnog reaktora

Japan već godinama istražuje mogućnost razvoja svemirskih solarnih elektrana. Dugoročni planovi predviđaju postepeno povećavanje kapaciteta – od manjih demonstracijskih sistema do postrojenja koja bi mogla proizvoditi stotine megavata ili čak gigavat električne snage. Japanska organizacija Japan Space Systems opisuje razvojni put koji uključuje demonstracijske sisteme od 100 kilovata, 10 megavata i 250 megavata, prije eventualnog komercijalnog sistema snage jednog gigavata.

Takvi kapaciteti približavaju se snazi velikih elektrana, ali između uspješnog eksperimenta i komercijalnog postrojenja postoji ogromna razlika. U svemiru bi trebalo izgraditi i održavati velike konstrukcije, osigurati njihovu stabilnost, zaštititi opremu od ekstremnih uslova i pronaći ekonomičan način da se energija prenosi do prijemnih stanica na Zemlji.

Može li energija iz svemira riješiti energetsku krizu?

Tehnologija bi u budućnosti mogla postati dodatni izvor električne energije za zemlje koje u velikoj mjeri zavise od uvoza energenata. Međutim, još nije riječ o rješenju koje bi uskoro moglo zamijeniti postojeće elektrane. Troškovi lansiranja, izgradnje i održavanja sistema, gubici prilikom pretvaranja i prijenosa energije te sigurnost mikrovalnog snopa ostaju među ključnim izazovima. Japanski razvojni program izričito navodi da su procjena sigurnosti i utjecaja na okoliš neophodni za primjenu ove tehnologije.

OHISAMA je zato važan kao korak u razvoju tehnologije, ali ne treba ga predstavljati kao dokaz da je Japan već izgradio funkcionalnu svemirsku elektranu koja može snabdijevati domaćinstva. Izvještaj objavljen u maju 2026. navodi uspješan prijenos mikrovalova sa satelita do zemaljske stanice, dok tehnička dokumentacija projekta opisuje i druge eksperimente koji su planirani za provjeru različitih dijelova sistema.

Ako se tehnologija pokaže pouzdanom i ekonomski održivom, mogla bi otvoriti novo poglavlje u proizvodnji električne energije. Za sada, međutim, ostaje eksperimentalno područje koje tek treba dokazati da može funkcionisati u velikim razmjerama.