Freedom Fighters je zaboravljena gaming legenda koju vrijedi ponovo zaigrati

Postoje igre koje pamtimo zbog grafike, druge zbog priče, a neke zbog jedne mehanike koju niko poslije nije uspio ponoviti na isti način. Freedom Fighters pripada posljednjoj grupi. Više od dvije decenije nakon izlaska njegova najveća vrijednost nije u tome koliko dobro izgleda, već u tome koliko jednostavno uspijeva ostvariti fantaziju vođenja čitavog pokreta otpora.

Danski studio IO Interactive razvio je Freedom Fighters, a Electronic Arts objavio ga je 2003. godine, nakon što je studio već stekao prepoznatljivost igrama Hitman: Codename 47 i Hitman 2: Silent Assassin. Igra je stigla na PC, PlayStation 2, Xbox i Nintendo GameCube, u vrijeme kada su akcione igre eksperimentirale sa spajanjem pucanja i taktičkog komandovanja. IO Interactive pronašao je elegantnije rješenje od komplikovanih menija i desetina naredbi. Igraču je dao samo ono što mu je zaista potrebno.

Retro-vikendPet legendarnih PlayStation 1 igara koje ni nakon gotovo 30 godina nisu ostarjele

Od vodoinstalatera do komandanta

Priča počinje u alternativnoj verziji historije u kojoj je Sovjetski Savez postao dominantna svjetska sila i izvršio invaziju na Sjedinjene Američke Države. New York pada pod okupaciju, a vodoinstalater Chris Stone postepeno se pretvara u jednog od predvodnika pokreta otpora. ,Transformacija glavnog junaka nije ostala samo dio priče. IO Interactive ju je pretvorio u važnu mehaniku kroz sistem Charisma.

Izvršavanjem zadataka, spašavanjem zarobljenika i pomaganjem ranjenim civilima raste Chrisova harizma, a s njom i broj boraca koje može regrutovati. Na kraju je moguće istovremeno komandovati grupom od čak 12 ljudi.

Upravo tada Freedom Fighters pokazuje svoju najveću snagu. Igraču nisu potrebne komplikovane taktičke komande. Sistem se zasniva na tri osnovne naredbe: napad, odbrana i praćenje. Kratkim pritiskom moguće je izdati naredbu jednom saborcu, dok duže držanje dugmeta omogućava komandovanje većim brojem boraca.

Zvuči gotovo previše jednostavno, ali upravo je u tome bila snaga sistema. Umjesto upravljanja menijima, igrač ostaje usred pucnjave. Nekoliko boraca može poslati prema neprijatelju, drugima narediti da drže položaj, a zatim pokušati pronaći bolju poziciju za vlastiti napad. Vještačka inteligencija nije bila bez grešaka, ali je za 2003. godinu funkcionirala dovoljno dobro da saborci koriste zaklon i samostalno učestvuju u borbi. Jednostavnost komandovanja omogućila je igri da istovremeno djeluje kao akcioni naslov i pristupačna taktička igra.

Misije koje utiču jedna na drugu

Druga ideja zbog koje se Freedom Fighters i danas izdvaja jeste povezanost pojedinih zadataka.

Ako helikopteri otežavaju napad na jednu lokaciju, igrač može prvo otići na drugu mapu i uništiti helidrom. Kada se vrati na prvobitno područje, neprijateljske helikopterske podrške više nema. Uništavanje infrastrukture i izvršavanje sporednih ciljeva na jednoj lokaciji tako direktno mijenjaju uvjete borbe na drugoj.

Takav dizajn stvarao je osjećaj da igrač ne prolazi kroz niz potpuno odvojenih nivoa, nego postepeno oslobađa okupirani New York.

Posebno su upečatljivi završeci pojedinih operacija. Nakon teške borbe i osvajanja neprijateljskog položaja slijedi podizanje američke zastave. Taj prizor postao je jedan od prepoznatljivih trenutaka igre i vizuelna potvrda napredovanja pokreta otpora.

Zvuk pobune

Teško je govoriti o Freedom Fightersu bez muzike Jespera Kyda.

Kompozitor poznat i po radu na serijalu Hitman spojio je elektronsku muziku sa snažnim horskim dionicama. Soundtrack je snimljen uz Hungarian Radio Choir, a rezultat je muzika koja borbama daje gotovo monumentalni karakter.

Kydova muzika nije samo zvučna pozadina pucnjave. Hor stvara osjećaj da Chris Stone i njegovi saborci učestvuju u nečemu mnogo većem od pojedinačnog okršaja. Upravo je taj spoj muzike, okupiranog New Yorka i sve brojnije grupe boraca dao igri identitet koji je teško zamijeniti s nekim drugim naslovom iz tog perioda.

Igra iz drugačijeg vremena

Freedom Fighters danas pokazuje koliko se gaming promijenio. Imao je jasnu ideju, kampanju izgrađenu oko nje i nekoliko sistema koji su tu ideju podržavali.

Naravno, vrijeme je ostavilo trag. Pucanje nema preciznost modernih akcionih igara iz trećeg lica, vještačka inteligencija povremeno pokazuje svoje godine, a struktura pojedinih borbi može djelovati repetitivno.

Ipak, osnovna mehanika nije izgubila ono najvažnije: osjećaj napredovanja od običnog čovjeka koji pokušava preživjeti do vođe grupe naoružanih pobunjenika.

Tu se vjerovatno krije i veliki dio nostalgije koju Freedom Fighters danas izaziva. Igra podsjeća na 2003. godinu, PlayStation 2, prvi Xbox i period u kojem su veliki izdavači bili spremni ponuditi neobične samostalne projekte koji nisu nužno morali prerasti u dugogodišnje serijale.

Ali nostalgija sama po sebi ne bi bila dovoljna da se Freedom Fighters i danas spominje. Njegova ključna ideja i dalje funkcioniše. IO Interactive uspio je napraviti igru u kojoj komandovanje grupom od čak 12 saboraca nije djelovalo kao komplikovana vojna simulacija, nego kao prirodan dio akcije.

Dvadeset i tri godine poslije upravo to ostaje njegovo najveće naslijeđe: Freedom Fighters dao je igraču osjećaj da ne vodi samo glavnog junaka kroz okupirani New York, nego da zaista predvodi pobunu.