Film “Evil Dead Burn”: Dobro došli u porodični pakao

“To your perfect family.”

- “Evil Dead Burn” (2026)

Kada je Sam Raimi 1981. godine, uoči Noći vještica, premijerno predstavio “The Evil Dead”, malo je ko mogao pretpostaviti šta će se dogoditi sa tim niskobudžetnim hororom. Sa šumom kao prostorom straha, izolovanom kolibom, drevnom knjigom, slučajno prizvanim demonima i litrima krvi, film je imao gotovo sve klišee eksploatacijskog horora. Naslanjajući se na novi talas horora koji je pokrenuo George A. Romero filmom “Night of the Living Dead” (1968), a potom ga radikalizovali krvaviji naslovi poput “The Texas Chainsaw Massacre” (1974) i “Halloween” (1978), “The Evil Dead” svoju posebnost duguje, prije svega, žanrovskoj hibridnosti, odnosno spoju horora s komedijom i avanturom. Raimijev film lako je mogao završiti na policama namijenjen uskom krugu ljubitelja ekstremnih filmova o demonskim opsjednutostima, pa ipak dogodilo se to da je upravo sudar fizičkog horora i crnog humora od “Evil Deada” napravio kultni film u kojem se protagonisti u borbi sa demonskim oslanjaju isključivo na neposredni obračun, sa sjekirom u rukama. Iz prvog filma proizašla su dva nastavka: “Evil Dead II” (1987) i “Army of Darkness” (1992), koje je, kao i prvi dio, napisao i režirao Raimi. U glavnoj ulozi Brucea Campbella pratimo Asha Williamsa, preživjelog iz zloglasne kolibe u šumi iz prvog filma. Filmovi se pritom vrte oko borbe protiv Deaditesa, imena koje su na kraju dobile osobe opsjednute demonskim silama.

Dugovječnost franšize

Ovakva dugovječnost nije nikakva anomalija kada je riječ o hororu, što potvrđuje čitava parada nastavaka i spin-offova serijala kao što su “Nightmare on Elm Street”, “Child’s Play” ili “Friday the 13th”. Godine 2013. Raimi je producirao “Evil Dead”, svojevrsni remake koji je istovremeno poslužio kao ponovno pokretanje univerzuma izvornog filma. Nova etapa donijela nam je drugu grupu likova koji se ponovo suočavaju s opasnim Necronomiconom, a nakon tog filma saga se nastavila ostvarenjem “Evil Dead Rise” (2023), a sada i filmom francuskog reditelja Sébastiena Vaničeka “Evil Dead Burn” koji je, između ostalog, producirao i Raimi i čiji zvanični poster jako podsjeća na poster Raimijevog “Drag Me to Hell” (2009). Nakon ovakvog uvoda, postavlja se pitanje šta danas uopšte možemo da očekujemo od novog nastavka ove franšize. Jesu li to pretjerani gore i crni humor koji su obilježili početke serijala ili se fokus ipak premjestio prema brutalnosti nasilja i spremnosti da se neprestano pomjeraju granice onoga što možemo vidjeti na ekranu? Vaniček se u svom filmu očigledno odlučuje za drugo: njegov “Evil Dead” mnogo je manje zainteresovan za apsurd i komiku, a mnogo više za samo nasilje i njegovo porijeklo.

U središtu priče nalazi se Alice (Souheila Yacoub), žena koja živi u toksičnom braku s Willom (George Pullar). Nakon njegove smrti u, kako se isprva čini, tragičnoj nesreći, Alice odlazi u kuću njegovih roditelja Edgara (Errol Shand) i Susan (Tandi Wright). Tamo su i njen djever Joseph (Hunter Doohan) i njegova djevojka Thea (Luciane Buchanan). U kući se nalaze istraživanja i tragovi povezani s drevnim artefaktom, a Willova smrt ubrzo se pokazuje kao posljedica demonske sile koja želi da se domogne upravo tog predmeta. Demonska sila počinje polako preuzimati članove porodice, govoreći njihovim glasovima i intenzivirajući njihovu agresiju. Svako od njih predstavlja neki oblik nasilja: otac je nasilan i emocionalno odsutan, majka prikriva nasilje, iako je i sama zarobljena u njegovom obrascu, dok dementna baka u trenucima lucidnosti pokazuje da ni ona nije izvan tog naslijeđenog modela agresije. Joseph, pak, nije sposoban suprotstaviti se toksičnom modelu muškosti koji vlada njegovom porodicom i time ugrožava i svoju partnerku.

Očekivano za savremeni horor, i ovdje se demonsko opsjednuće pokušava prevesti u jezik porodične traume. Ljudi su žrtve porodičnih očekivanja, krivice, straha, naučenih obrazaca ponašanja, rodnih uloga i sjećanja od kojih se ne može pobjeći i kao takvi gotovo idealni za zaposjednutost koja sa sobom donosi niz “zlih smrti”. Vaniček želi pokazati da je nekada najstrašnije mjesto ono u kojem smo rođeni i da porodica često nije naše sklonište. Remake iz 2013. i “Evil Dead Rise” su već pokazali da franšiza može funkcionisati i bez Raimijevog komičnog ključa: prvi je demonski horor povezao s temom zavisnosti, drugi sa strahom od majčinstva. Ali u tim filmovima brutalnost je ipak imala jasniju dramaturšku funkciju: likovi se kroz film mijenjaju ili makar dolaze do neke vrste spoznaje. U “Evil Dead Rise” opsjednuta majka postaje groteskna fizička manifestacija straha od majčinstva: tijelo se raspada, djeca postaju dio monstruozne himere, pa ipak ta patnja protagonistkinju na kraju dovodi do neke vrste preobražaja.

Nasilje kao pokretačka sila

U nastavku sasvim malo spoilera. Kod Alice je spomenuta ideja daleko diskutabilnija. Njena veza s Willom bila je nasilna i prije nego što se pojavio demon, koji to zna i upravo njenu traumu koristi protiv nje, pokušavajući je uvjeriti da je u nasilju čak i uživala. Ideja je ovdje jasna: demoni preuzimaju traumu koju žrtva već nosi i okreću je protiv nje same. Ipak, na tom mjestu film upada u zamku svoje ambicije. Ako je cilj bio govoriti o nasilju u porodici, onda bi put glavne junakinje morao biti i put nekog oblika oslobađanja. Još je problematičnije to što film u završnici uspijeva i pomalo razočarati jer pred kraj počinje ublažavati posljedice svijeta koji je sam stvorio. Demon koji je do tada djelovao gotovo nezaustavljivo odjednom postaje ranjiv na način koji odgovara potrebama zapleta. Posrijedi je neobičan paradoks: što je film ranije bio brutalniji prema svojim likovima, to je njegova završna popustljivost očiglednija, više mehanička nego organski ukorijenjena u samu srž priče, u ideju da se od naslijeđenog nasilja ne može lako pobjeći.

Još je jedna nelogična zanimljivost to koliko je, zapravo, teško razviti bilo kakvu vrstu saosjećanja ili straha za sudbinu ove porodice. Čak ni Alice ne uspijeva zadobiti onoliko simpatija koliko bi film očigledno želio. Veliki dio onoga što se događa djeluje gotovo površno, kao da je svirepost sama sebi dovoljna, bez potrebe da iz nje proizvede složeniji emotivni ili dramaturški učinak. Ono što filmu povremeno nedostaje u scenariju nadoknađuje u formalnom smislu. Vaniček dobro razumije važnost scenografije za stvaranje određene atmosfere: napuštena vila čak i izgleda kao produžetak same porodice: raspadnuta, zapuštena, puna tragova prošlosti i dovoljno velika da se u njoj uvijek može pojaviti nešto što ne želimo vidjeti. Istovremeno je i vrlo dinamičan prostor potjere, mjesto kroz koje likovi bježe i bore se jedni sa drugima. S tim u vezi, fotografija u filmu donekle prati njegovu temu. Scene su snimane iz neobičnih uglova, pokreti kamere i dugi kadrovi stvaraju osjećaj fizičke nestabilnosti, a jedan naročito efektan kadar, izveden u neprekinutom pokretu kamere, korišten i u traileru filma, kroz demonske elemente priče vrlo efektno sažima Alicine traume. Praktični i vizuelni efekti sve to pretvaraju u zanimljiv primjer tjelesnog horora: sakaćenja, groteskne povrede, krv i vatra. A opet, i toga je moglo biti daleko više, naročito u filmu koji u samom naslovu nosi riječ “Burn”.

Za obožavaoce franšize, način na koji su Deaditi predstavljeni zasigurno može biti problematičan jer oni, za razliku od demonskih figura koje su u prethodnim filmovima utjelovile Jane Levy i Alyssa Sutherland, ovdje djeluju pomalo generički i nemaštovito u svojim ubijanjima i češće ostaju tek funkcionalni pokretači nasilja. Umjesto klaustrofobičnog i grotesknog horora, dobili smo pomalo klišeiziranu priču i to u onom širem smislu, kakav smo već nebrojeno puta gledali u lošijim žanrovskim ostvarenjima i Netflixovim televizijskim serijama. Istini za volju, “Evil Dead Burn” u konačnici razumije da franšiza više ne može vječno živjeti samo od toga da neko pronađe Necronomicon i pročita nekoliko njegovih redova.

Svirepost i humor

Nužno je pronaći nove prostore straha, a za Vaničeka je to porodica, koju demonsko, zapravo, koristi kao katalizator već postojećih i teško narušenih odnosa. I to je sasvim legitimno polazište, ali film nikako ne uspijeva od svojih elemenata napraviti funkcionalnu cjelinu. Svirepost i nekakav humor su prisutni, ali kao da jedno s drugim uglavnom ne komuniciraju. Ponekad se čini da je Vaniček jednostavno očekivao da će se iz te iz kombinacije prepoznatljivih dijelova nekako roditi “Evil Dead”. Nažalost, neće.

Prvi nastavci “Zle smrti” bili su uzbudljivi upravo zato što su istovremeno bili smiješni i odvratni, bez potrebe da se bilo koji od ta dva aspekta dodatno komplikuje radi efekta. Raimijeva trilogija imala je stabilnog antiheroja kojeg smo pratili iz filma u film; nije bila fokusirana isključivo na demonsko, a u tom radije avanturističkom nego čistom tjelesnom hororu sadržan je jedan od važnih razloga njene dugovječnosti. Na kraju, “Evil Dead Burn” ostaje film koji zna šta bi savremeni horor morao da radi, ali ne zna sasvim kako to da uradi. Vaniček pokušava da Necronomiconu pridoda novu vrstu užasa, onu koja dolazi iz porodice i traume koja se prenosi s jednog člana na drugog. U tome nesumnjivo ima potencijala, pa i nekoliko zaista upečatljivih trenutaka, ali film prečesto vjeruje da će intenzitet sam po sebi proizvesti smisao. Vaničekov film ima beskonačno mnogo krvi i ideju, a to što mu nedostaje jeste ono nešto između, ono najvažnije.