Od Indexa do Balaševića: Lisinski čuva priče koje se nikada ne zaboravljaju

Predivna knjiga. Monografija “Lisinski 1973. – 2023.” predstavljena je u Zagrebu. Storija u kojoj se prepliću povijest, inspirativna energija, optimizam, strasti i divljenje. Govori o kultnoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Magičnom mjestu kojeg svi od milja zovu Lisinski. Nazvana je po slavnom hrvatskom skladatelju, rođenom Zagrepčaninu.

Zaštitni znak Zagreba

Fascinantno zdanje u središtu grada, izgrađeno po projektu Marijana Haberlea, upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske i zaštićeno je kulturno dobro. Lisinski je zaštitni znak Zagreba. Na pozornici Lisinskog, poznatoj širom svijeta, gostovali su najslavniji svjetski umjetnici, glazbeni virtuozi, genijalni izvođači, od tog popisa zavrti se u glavi. Čim kročiš u Lisinski, to je svečanost. Nađeš se u najtananijim poetskim porukama koje jedino vrhunska umjetnost može donijeti. Autorica monografije, muzikologinja Ana Unkić govori samo za čitatelje Oslobođenja.

Gospođo Unkić, za Vašu monografiju kažu da je svojevrsni DNK Dvorane Lisinski, spomenar, više od monografije... kako biste Vi nazvali ovo zaista antologijsko izdanje?

- Monografija “Lisinski 1973. – 2023.” jest dokument vremena i nadam se da će biti i referentno djelo za buduća istraživanja hrvatske glazbene i kulturne povijesti. Knjiga Dvoranu ne promatra isključivo kao koncertni prostor, nego kao arhitektonsku i glazbenu instituciju, mjesto susreta, kulturni simbol Zagreba i Hrvatske, te svjedoka društvene, kulturne, pa i političke povijesti. Trudila sam se da knjiga preraste granice prigodne publikacije, a da ostane popularna i zanimljiva široj javnosti. Vjerujem da će posjetitelji Dvorane u njoj pronaći dio sebe, da će ih knjiga podsjetiti na priredbe kojima su prisustvovali, ali i na one koje su propustili, te da će im možda otkriti neke nove, zanimljive detalje vezane uz Lisinski. Ukratko, nadam se da će svakom čitatelju knjiga biti svojevrsni osobni spomenar.

Pri pisanju monografije koristili ste opsežnu građu, od arhivske i programske do novinske, fotografske i audiovizualne, kako ste selektirali dokumentaciju, koliko je trajao Vaš rad na monografiji?

- Iskreno, najdugotrajniji je bio rad na pripremi materijala za potrebe ove monografije. Naime, uvodni i završni dio knjige temelji se na mojoj doktorskoj disertaciji, dok sam ostala poglavlja napisala isključivo za potrebe ovog izdanja. Više od deset godina sam istraživala i provjeravala arhivsku, programsku, novinsku, fotografsku i inu građu... Ukratko, bio je to poprilično minuciozan istraživački rad, koji je iznjedrio obilje zanimljive građe od koje sam najatraktivnije tekstualne i vizualne materijale iskoristila kao ilustracije.

Prema Vašoj procjeni, koliko je ljudi u razdoblju kojim se bavite uživalo u raznovrsnim programima Dvorane Lisinski?

- Budući da koncertna sezona u Lisinskom traje otprilike od sredine rujna do kraja lipnja, dakle niti punih deset mjeseci, po mojoj gruboj procjeni, uz popunjenost gledališta Velike i Male dvorane od 70-80 posto, te uz oko 50 javnih priredbi mjesečno (premda ih tijekom prosinca bude osjetno više), u proteklih pola stoljeća Lisinski je posjetilo između 17 i 19 milijuna posjetitelja. Zanimljivo je spomenuti kako je tijekom dvodnevnog svečanog otvorenja, 29. i 30. prosinca 1973, kroz Dvoranu, prema podacima tadašnjeg programskog direktora, Nenada Turkalja, prošlo oko trideset tisuća posjetitelja, a milijuniti posjetitelj zabilježen je već 29. srpnja 1976, što su prenijele tadašnje dnevne novine, Vjesnik i Večernji list.

Što je Vama prilikom rada na monografiji bilo najteže, najdraže, najveći izazov? Vi godinama radite u Lisinskom, kao insajderu je li Vam bilo teško odabrati najvažnija sjećanja i podsjetiti na najnježnije emocije?

- Najteži dio rada bilo je iznalaženje i usustavljivanje podataka. Iako zamorno, bilo je to neophodno za istraživanje. Izazova je bilo nekoliko – od zahvaćanja vrlo različitih tema i načina njihovog strukturiranja na zanimljiv i jasan način do odabira prepoznatljivih i vizualno atraktivnih ilustracija. S obzirom na vrlo detaljnu razradu poglavlja vezanog uz priredbe, prirodno se nametnuo odabir najistaknutijih događanja i gostovanja ponajboljih svjetskih glazbenika i ansambala tijekom polustoljetne prošlosti Dvorane. Veliku podršku imala sam u urednici Jeleni Vuković, muzikologinji i voditeljici Muzičkog informativnog centra, koja mi je jako puno pomogla svojim odličnim savjetima i smjernicama.

Mnogima je nepoznat podatak da je svečanost otvaranja 1973. trajala čak dva dana, odluka o gradnji donesena je 1957, gradnja je počela 1960, zašto je sve to tako dugo trajalo?

- Izgradnja Dvorane počela je 1960. i trajala je 13 godina, do 1973. godine. Nemali izdatak već na samom početku bila je odšteta tvrtki Paromlin zbog rušenja postojećega objekta u njegovu vlasništvu radi izgradnje Doma Matice iseljenika (zgrada današnje Hrvatske matice iseljenika, pored Lisinskog). Financijski problemi s godinama su se povećavali, a rasli su i dugovi prema izvođaču radova, tvrtki Tehnika, pa ona u ljeto 1964. godine postupno povlači svoje radnike i opremu s gradilišta. Velika poplava u Zagrebu, 25. i 26. listopada iste godine, dodatno je financijski opteretila gradski proračun pa početkom 1965. Tehnika prekida sve radove. Najzaslužnijom osobom za dovršetak Dvorane smatra se Ivo Vuljević, njezin prvi ravnatelj, koji je na tu funkciju imenovan 1971, odnosno dvije godine prije otvorenja! Milko Kelemen, skladatelj i Vuljevićev suvremenik, zabilježio je kako su novoimenovanom direktoru dvorane u izgradnji odmah rekli da nema novca, a on je smješkajući se rekao: “Pa nikad nema novca. To ništa ne znači, dvoranu ćemo završiti.” Ukratko, po mnogima je Lisinski Vuljevićevo životno djelo, pa i ne čudi da ga je Upravno vijeće Dvorane 1986. godine proglasilo svojim počasnim članom! U spomen na Vulju, kako su ga mnogi zvali, u prizemlju glavnog ulaza u Dvoranu 29. prosinca 1988. svečano je otkrivena spomen-ploča s njegovim reljefnim portretom autora Želimira Janeša, uz natpis Ivo Vuljević (1919 – 1987) utemeljitelj i prvi direktor. Nisu zanemarive ni političke okolnosti (slom hrvatskog proljeća), na temelju kojih je ondašnja aktualna vlast, da bi se Hrvati smirili, smatrala kako treba izgraditi i dovršiti nekoliko kapitalnih kulturnih objekata.

Dio monografije otkriva široj javnosti manje poznate prostore Dvorane Lisinski poput tonskih studija, Zimskog vrta i sl, ali i umjetnička djela koja se nalaze u prostorima Dvorane, možete li izdvojiti najznačajnije i kako su se ona našla na ovom kultnom mjestu?

- Nije pretjerano reći da je Lisinski rezultat primjene koncepta Gesamtkunstwerka, odnosno da je riječ o sintezi arhitekture, dizajna interijera, primijenjene umjetnosti i likovnosti. Naime, osim u kontekstu arhitekture, umjetnička cjelovitost Lisinskog ogleda se i u činjenici da se posebno oblikovao interijer prostora – primjerice, drvene intarzije na zidovima predvorja Velike dvorane ili dekorativni zidni pano u aluminiju s nizom kristalnih šiljaka na odmorištu stepeništa, oboje nose autorski potpis arhitekta Marijana Haberlea. Uz spomenutu nepokretnu umjetničku baštinu, od pokretnih umjetnina svakako treba istaknuti skulpturu glave Vatroslava Lisinskog autora Vojina Bakića, svečano otkrivenu tijekom dvodnevnog svečanog otvorenja, te tapiserije impozantnih dimenzija Ede Murtića i Slavka Šohaja koje krase zidove predvorja. Dakako, tu su i raskošni lusteri, koje je Tvornica Ivan Šikić iz Zagreba načinila prema idejnom rješenju svog tadašnjeg dizajnera Mladena Kakše, i realizirala u suradnji s Tvornicom kristala Samobor. Dakako, radilo se o narudžbi arhitektonskog studija Haberle specijalno za Dvoranu, i to za njezina predvorja. Ukratko, cijeli prostor Lisinskog dizajniran je kao jedinstvena estetska cjelina.

Povijest Lisinskog obilježena je impresivnim imenima istinskih svjetski slavnih glazbenika, dirigenata, orkestara, izvođača klasične, pop-glazbe i jazza, da za naše čitatelje otkrijete možda nepoznate detalje oko ovih gostovanja? Sve su to svjetski celebovi, tko je bio najkompliciraniji, najsimpatičniji, nezaboravan i zašto?

- S obzirom na to da sam u Lisinskom zaposlena 2006. godine, iz osobnog iskustva mogu govoriti isključivo o zadnjih 20 godina, dok o ranijim godinama svjedoče isječci iz novinskih članaka koje donosim u monografiji. A što se tiče jednostavnosti i simpatičnosti, najugledniji i najznačajniji svjetski umjetnici redovito su najjednostavniji i najsimpatičniji. Izdvojila bih ruskog baritona Dmitrija Hvorostovskog, kojeg je publika pri ulasku na pozornicu Dvorane, 13. svibnja 2016, dočekala stajaćim ovacijama, izražavajući time potporu njegovoj borbi sa zloćudnom bolešću od koje je, nažalost, iduće godine preminuo. Usprkos tomu, slavni bariton je odradio sve ugovorene obaveze, jedino je molio da anonimno napusti Dvoranu na sporedni izlaz, budući da nije imao snage davati autograme brojnim obožavateljima koji su ga poslije koncerta čekali na službenom ulazu Dvorane.

Na pozornici Lisinskog ostaju zauvijek upamćeni i koncerti umjetnika iz Bosne i Hercegovine, možete li podijeliti sjećanja?

- Bosanskohercegovački umjetnici na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog prisutni su od otvorenja Dvorane, a njihovi nastupi redovito izazivaju veliki interes javnosti. Dapače, tijekom 1990-ih godina održano je niz dobrotvornih koncerata kojima su se prikupljali prilozi za ratom pogođene dijelove Bosne i Hercegovine. Primjerice, izdvojila bih koncerte Hrvatska Bosni i Hercegovini održan 15. rujna 1992. i Hramovima Mostara održan 1. prosinca 1997. godine na kojima su skupa nastupali hrvatski i bosanskohercegovački umjetnici. Uz njih, osobno bih istaknula tri rasprodana koncerta grupe Indexi početkom 1995. godine. Naime, iako je planirano da se koncert održi 16. siječnja, zbog ogromnog interesa zagrebačke publike održana su čak dva koncerta u jednoj večeri 18. siječnja, a poznatoj grupi na pozornici su se pridružili i ugledni gosti: Kemal Monteno, Arsen Dedić, Gabi Novak i Hrvoje Hegedušić. Publika je svaki od tih koncerata dočekala stajaćim ovacijama, što najbolje svjedoči o interesu i prijemu kakav su poznatoj sarajevskoj grupi priredili Zagrepčani.

Uz koncerte i gostovanja, u Lisinskom se održava i niz raznovrsnih manifestacija, filmske premijere, kazališne predstave, podsjećate da je natjecanje za pjesmu Eurovizije 1990. održano u Lisinskom, a u Maloj dvorani organizirano zajedničko praćenje Svjetskog nogometnog prvenstva 1982. Jesu li i ovi programski momenti možda tajna magije Lisinskog kojom privlači ljude svih generacija i interesovanja magnetskom snagom?

- U pravu ste. Programska raznovrsnost i danas je prisutna u Dvorani, doduše, u nešto manjem obimu. Jedan od razloga takve koncepcije jest i, pretpostavljam, odluka tadašnje uprave da medijske konotacije kategoriziranja Lisinskog kao elitističkog mjesta, pokušaju osporiti programskom raznolikošću, posebnim ciklusima tzv. kolektivne pretplate namijenjene organizacijama udruženoga rada, a sve kako bi Dvorana bila dostupna najširem krugu posjetitelja, budući da su upravo radnici, izdvajanjem iz svojih prihoda, omogućili njezinu izgradnju! Koegzistiranje posjetitelja različite dobi, ukusa i interesa možda je ponajbolje opisao prvi programski direktor Lisinskog Nenad Turkalj: Ovdje se dobro osjećaju i djevojka u trapericama i žena u dugoj haljini, jedna drugoj ne smetaju, obje se dobro osjećaju. Upravo je to pridonijelo da ova Dvorana uđe u kulturni život Zagreba bolje nego što se pretpostavljalo.

Jasno je svima da ovu divnu instituciju prije svega čine ljudi koji rade u Lisinskom, pitala bih Vas o Kućnom redu i Pravilima za posjetitelje, Vi to imate crno na bijelo, pa kažite što je dopušteno, a što nedopušteno, je li netko zaista došao s kućnim ljubimcem, uletio na rolama ili zaboravio isključiti mobi, kako rješavate takve situacije?

- Iako su Kućni red i Pravila za posjetitelje dostupni na našoj službenoj mrežnoj stranici, a Kućni red i u predvorju Velike dvorane, i premda se prije početka priredbe puštaju unaprijed snimljene poruke kojima se posjetitelji mole da isključe svoje mobilne aparate, da ne snimaju ni fotografiraju priredbu, i danas se, doduše, rijetko događa da se usred koncerta čuje zvuk mobitela. Studentsko osoblje raspoređeno po Dvorani redovito upozorava posjetitelje na navedeno i većina posjetitelja se pridržava Kućnog reda.

Kvaliteta zvuka

No, sjećam se da sam još kao studentica Muzičke akademije slušala jedan klavirski recital za vrijeme kojeg dvije gospođe u prvim redovima gledališta nisu prestajale šaputati, pa ih je studentica, nakon dva ili tri upozorenja, zamolila da napuste prostor Dvorane, što su bez pogovora i učinile. A što se tiče kućnih ljubimaca, njih je na pozornicu Lisinskog doveo izvođač. Naime, Đorđe Balašević je na svom koncertu održanom 23. listopada 1982. imao “živu” scenografiju – guske, koje su tijekom izvedbe sišle s pozornice i napravile pomutnju u gledalištu.

Gdje se monografija može nabaviti i planirate li promocije i izvan Zagreba?

- Monografija se može kupiti online putem stranice Muzičkog informativnog centra (www.mic.hr) koji djeluje u sklopu Dvorane i dostavlja svoja knjižna i notna izdanja diljem svijeta, ali i na blagajni Dvorane Lisinski u njezino uredovno vrijeme. Sljedeća promocija monografije bit će ponovno u Zagrebu, na Interliberu, 11. studenoga u 12 sati. Za sada nisu planirane promocije izvan Zagreba, no ako bude postojao interes, rado ću se odazvati eventualnom pozivu.

Iz današnje perspektive, možete li u nekoliko rečenica sumirati značaj Dvorane Lisinski za Zagreb, ali i šire, ovaj dio svijeta, svjetsku glazbenu i art scenu, kulturu općenito?

- Priznajem da za Zagreb dosad nisam znao, ali za Dvoranu Lisinski već smo čuli, kazao je korejski dirigent Im Won-sik u razgovoru s publikom poslije koncerta južnokorejskoga Simfonijskog orkestra iz Incheona, 1990. godine. Ova, ali i izjave drugih umjetnika najbolje svjedoče da je Dvorana odavno prerasla granice Hrvatske. S druge strane, danas je teško pojmiti da se u prvoj polovici 20. stoljeća u Zagrebu nisu mogla izvoditi vokalno-instrumentalna djela skladana za stotinu i više glazbenika zbog skučenosti pozornica dotadašnjih koncertnih prostora, nego je tek otvorenjem Lisinskog 1973. godine Zagreb napokon dobio prikladan koncertni prostor, akustički primjeren koncertima ozbiljne glazbe. Otvorenje Lisinskog bio je kulturni događaj stoljeća, koji je omogućio razvitak glazbenog i kulturnog života grada, donijevši do tada nepoznate prostorne, tehničke i organizacijske uvjete priređivanja glazbenih priredaba. Zagrebačka publika napokon je mogla uživati u kvalitetnom zvuku domaćih ansambala, a ansambli su se mogli uvjeriti u vlastitu kvalitetu, ali i uspoređivati s gostujućim umjetnicima, budući da su ubrzo uslijedila sustavna gostovanja najuglednijih svjetskih orkestara, zborova i solista s područja ozbiljne glazbe i jazza, pa se daleko preko granica širio glas o Zagrebu i Hrvatskoj kao razvijenom glazbenom središtu.