ČITANJE (U)SEBI: U neprestanom kretanju i antinomijama

”Dnevnik 2020-2025”, Bora Ćosić, LOM, 2026.

Čitati Boru Ćosića i danas, i dalje, i imati u svijesti činjenicu da ovaj pisac još uvijek neumorno piše i objavljuje knjige, u desetoj deceniji života i u mnogo većim kulturnim sredinama, samo po sebi bi bilo ogromna važnost. Ne samo zbog toga što njegova eruditska i intelektualna vitalnost ni na trenutak nisu skliznule u bilo kakav starački sentiment, već prije svega zbog istrajnosti i insistiranja da se u književnost vjeruje kao jedino što ima smisao, nju kao prostor opiranja svakoj bolećivosti i padovima.

Igra kao osnov slobode

To čvrsto držanje za smisao napisanog, kod Ćosića se pojavljuje kao permanentno istrajavanje da se nikada ne odustane od one mladalačke mu nadrealističke igre, ona se provlači kroz sva njegova djela i predstavlja nužnu oštricu, pred kojom se rastače svaka okoštalost, kako ona u samom stilskom postupku, tako i ona u širim društvenim i kulturnim obrascima, u kojima postojimo kao u stalnim povijesnim zakašnjenjima. Upravo to insistiranje da igra jeste osnova svake slobode duha, magistralna je linija kojom se ovaj pisac vodi i od nje nikada ne odustaje, tražeći načina kako jednu sredinu, kakva naša jeste, neprestano dovoditi pred kušnju, bacati joj rukavicu u lice, idući za onom miškinovskom omaškom u čijim se mikroprostorima može uočiti sva palanačka naša skučenost. Ako se osvrnemo na osnovne preokupacije njegovog djela, možemo uočiti da Bora Ćosić jeste jedna od najapartnijih konstanti ovdašnje literature, i ne samo nje, već i u širem evropskom kontekstu, jer on je svojim radom kontinuirano evropski pisac u najširem shvatanju te odrednice. Međutim, kod Ćosića ta Evropa nikad nije bila tek poza da bi se umaklo iz balkanskog blata, ona je stalno mjesto sukoba i mjesto susreta, on korenspondira u svom pismu ne sa opančarskom kulturom plemenskih posrtanja, već sa civilizacijskim dosezima ovog kontinenta u najvišim dometima intelektualnog vrednovanja svarnosti i njene demontaže.

Evropa pak, u njegovom slučaju, jeste mjesto stalnih previranja, onih pred kojima ne važe bilo kakve unaprijed zadate koordinate i vrijednosti, koje se same po sebi podrazumijevaju. Pažljivo osluškujući prelomne njene hirove, pisac nas uvijek uvodi u samo središte zbivanja, sa punom sviješću o odnosu centra i periferije, iz kojeg crpi najvažnije premise onoga o čemu piše. Taj dinamični odnos, sva njegova preklapanja, ono su što se odražava na njegov prosede čineći ga autentičnim svjedočenjem o jednom vremenu koje se sve više udaljava.

Bivajući u ovom trenutku sada, sa svom širinom perspektiva iz kojih piše, Bora Ćosić nas podsjeća na ono što je bilo, ali ne sa nostalgičnim slatkoćama, već kroz aktivan odnos prema svakom vremenu kojeg se sjeća i koje pamti. Postojeći između kultura, neukotvljen u bilo koju od njih isključivo, Ćosićev rad je, rekao bih, nezaobilazan svjetionik na otoku koji konstantno zapljuskuju nemirne vode povijesti i ratova. U tom pogledu ovaj je autor uvijek bio izvan suženih optika ovdašnje literarne epike, nikad ne pristajući da književnost bude sredstvo za stvaranje rudimentarnih sukoba zasnovanih na pogubnim narcizmima malih razlika. On je u tom slučaju bio i ostao izvan tretiranja ove umjetnosti kao hajdučkog buzdovana za dokazivanje vajne prošlosti. Umjesto toga, pisac nas neprestano poziva da iskoračimo iz gliba koji nam sapliće korake, da vidimo više, da krivimo optiku do trenutka pucanja, kako bi se tamo u toj raspršnosti stvari vidjele jasnije i istinitije. Kako bi se odbila mogućnost da nam u intelektualnom smislu bilo šta bude prepreka, jer nema sakralizacije bilo čega, sve može biti propitivano, sve se može dovesti u sumnju i prokazati kao nedostojno ljudske egzistencije. Pa i sama ta egzistencija uvijek je nešto sumnjivo, često do besprizornosti banalno i bespredmetno.

U samo nekoliko posljednjih godina Ćosić je objavio niz knjiga, koje svojom unutrašnjom snagom i svježinom – uopšte smjelosti da se beskompromisno propituju svijet i njegove anomalije, ali i mogućnost jezičkog i stilskog oblikovanja iskaza – pokazuju šta jeste suštinska uloga pisca. Ostati vjeran sebi, ostati u neprestanom kretanju i antinomijama, propitivati sve što je “gospod skovao”, tražiti načina kako riječju prkositi sveopštoj gluposti i rastakanju svijeta. Kroz Ćosićevu književnost čitalac se nikada ne može provući lako, ona traži aktivno učestvovanje, njegove ludičke vrteške nas još uvijek bude iz kome i obamrlosti, glasno govoreći ono što se obično šuti i zanemaruje.

Tako i njegova posljednja knjiga “Dnevnik 2020-2025” jeste pokazna vježba onoga što je suštinska snaga pisca koji se nikad ne miri ni sa sobom, ni sa onim što ga okružuje. Ovaj dnevnik, kao i njegov prvi tom “Dnevnik 2013-2020”, književno je obilje u kojem se smjenjuju prošlo i sadašnje, u aktivnom odnosu propitivanja. Nekad se poništavajući, nekad tekući uporedo. Dnevnik kao forma kod Bore Ćosića nije pasivno bilježenje datosti, on je vrludav put tokom kojeg se preklapaju različiti periodi i preokupacije. Ono što nastaje kao podražaj u sadašnjosti uzima se kao pokretač lančane reakcije intelektualnog raspisivanja obilja mogućeg, vremenske linije se tako ukrštaju, a u njihovom središtu se zrcali neumorni duh pisca koji vidi dalje od kratkotrajnih dnevnih podražaja. Otuda, sve može biti prilika da se uđe u srž stvari, u pitanja umjetnosti kao neprevaziđenog načina gledanja na sve oko nas.

Širom otvorenih očiju

Insistirajući, poput Šandora Maraia, na konstanti svog građanskog opredjeljenja, krećući se između Beograda, Rovinja, Berlina i brojnih drugih sredina, Ćosić stvara široku mrežu dijaloga sa umjetnošću i autorima koji su obilježili njega kao pisca. Ova knjiga stoga jeste sa jedne strane nastojanje da se od zaborava otrgne jedno vrijeme koje je zauvijek prošlo, ali način na koji se Ćosić kreće kroz svoju beogradsku mladost, oživljajajući jednu kulturu građanstva koja je iščezla, pokazuje nam još uvijek svježinu perspektive koja je u stanju i u poznim godinama sa radošću gledati na ono što ju je činilo i oblikovalo. Sa druge strane, Ćosić ne živi u tom prošlom, sve ovo što sada jeste jednako je gledano širom otvorenih očiju, a pisac se pojavljuje kao kritičar zbilje u svim njenim lomovima i padovima. Nikad, pri tome, ne dopuštajući da se događaji i lica lome nekom svojom logikom, već vješto vodeći razgovor sa svime što ga se tiče, tražeći odgovore koji nisu puka konstatovanja, nego suštinsko pitanje smisla svega onoga što postoji i što nas čini ljudima.

U okvirima rascjepkanog postjugoslovenskog književnog polja, njegovim neurasteničnim samozaboravima, knjige Bore Ćosića često prolaze kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Jednako ne pripadajući, a opet bivajući integralni dio svakog kraka ove kulture, Ćosić je kolosalna prisutnost, koja nas još uvijek opominje i poziva da se pitamo i preispitujemo. Uz ovaj Dnevnik i knjigu njegovih sabranih pjesama “Skoro sve” (Laguna, 2026), čitaoci koji traže literaturu koja će ih zazvati i potaći da vide iza pojavnosti dobili su još jednom nezaobilaznu i važnu lektiru.