ČITANJE (U)SEBI: U kući koja gori već odavno nema nikoga

”Ovdje počinje šuma”, Monika Herceg, Fraktura, 2026.

Roman “Ovdje počinje šuma” autorice Monike Herceg, koja je svojim pjesničkim knjigama i dramskim tekstovima u godinama iza nas potvrdila status spisateljice spremne da uroni u one teme koje se sa nelagodom otvaraju, vraća nas iznova u opsesivna pitanja siromaštva, seoskog odrastanja, pozicije žene u patrijarhalnim stegama, sa posebnim senzibilitetom za ranjivost i one kategorije sjećanja i egzistencije pred čijom se manifestacijom obično zatvaraju oči.

Rastvaranje nelagoda

Kao i u svojim ranijim knjigama, Herceg nas suočava sa onim pukotinama koje bismo najradije prešutjeli unutar svoje urbane komocije, jer se kao takve na prvu doimaju kao arhaične i mučne po svom sadržaju. Drugim riječima, sve ono što ostaje na marginama, izolovano u vakuumu društva, ova književnica nastoji vratiti u prvi plan, ne libeći se da svjetove koji nam obično izmiču iznova učini bliskim i aktuelnim. U tom pogledu moglo bi se reći da autorica ide onim tragom u postjugoslovenskoj književnosti kojim su, naprimjer, išli Damir Karakaš sa svojim romanesknim rastvaranjima zavičajnih svjetova i nelagoda (sjetimo se samo njegovih romana “Sjećanje šume”, “Proslava” i “Sunčanik”), ili Julijana Adamović svojim romanom “Divlje guske”, a svakako i Tanja Stupar Trifunović romanom “Duž oštrog noža leti ptica”.

Uopšte, teme djetinjstva i odrastanja jedna su od nosećih tema književnosti, potraga za praizvorima sebstva, unutar kojih se mogu ocrtati mnogi odnosi i društvene pogubnosti, često donosi specifične perspektive i kao takva suočava nas sa jednim naizgled iščezlim svijetom, koji nam se iznova vraća i odjekuje unutar nas. Sam estetski zahvat u takvim ostvarenjima uvijek je pitanje nijansiranja, kako progovoriti iz rakursa djeteta, a da se ostvari autentičan pogled, koji neće biti zarobljen u infantilnom registru, ali će iz njega nastojati izvući maksimum snovitosti i ostvariti uvjerljivost narativa kao cjeline. Dakle, takve teme otvaraju pred autorima cijeli niz složenih sistema o kojima se mora voditi računa, to je po sebi iznimno sklisko područje, čiji krajnji rezultat ovisi o nizu faktora, te tome kako se postupak usmjerava i vodi. Doima se naizgled lako progovoriti iz dječije perspektive, ali ona obuhvata pregršt kompleksnih uslova koji se moraju ostvariti da bi se došlo do iskaza u kojem se neće narušiti cjelina i ostvarenost narativa kao takvog.

U romanu “Ovdje počinje šuma” Monika Herceg čitatelja uvodi u jednu vrstu naturalističkog pisma, gdje se siromaštvo tematizira gotovo kao stigma, ono je onaj teg oko vrata koji u socijalnom smislu kategorizira, onespokojava i zamračuje dosege i mogućnosti djelovanja. Vodile su se povodom ovog romana polemike o tome koliko je on relevantan kao romaneskno pismo, u kom pogledu njegova fragmentiranost doprinosi punini samog izraza, ali i o rodnim ulogama, te tome koliko kritičarske procjene same vrijednosti romana ulaze u prostor onoga što je javno djelovanje same književnice. Neću ovdje ulaziti u podrobnije tumačenje tog spora, jer mi se doima da je sve što je potrebno reći o ovom djelu sadržano prije svega u tekstu samom. Istina jeste da nam u mnogo čemu nedostaje autentičnih ženskih glasova putem kojih će se ispričati one priče koje nisu opterećene falocentričnim primatom na tumačenje prošlog i sadašnjeg. Taj se odnos sve više mijenja, ali često se događaju otpori koji nisu suštinski književna pitanja, već borba za dominaciju i ideološka razračunavanja. Jasno je da sama tema, odnosno ženska ili muška perspektiva, ništa osobeno ne govore o nekom književnom tekstu, ono što ga čini relavantnim jeste sam način oblikovanja i uvjerljivost same izvedbe. Tema, jasno je, može biti bilo šta, ali forma jeste ono što suštinski određuje relevantnost nekog djela.

Kada je posrijedi roman “Ovdje počinje šuma”, moglo bi se reći da on fragmentiranim slikama, kao da je posrijedi listanje porodičnog albuma fotografija, nastoji otkrivati jednu suženu i mučnu optiku odrastanja u uslovima potpunog rasapa i pomjerenosti stvarnosti. Ono što dodatno usložnjava njegovu unutrašnju dinamiku i atmosferu odnosi se na činjenicu da okolo narativa neprestano huči stvarnost rata. Međutim, iako on određuje postojanje i sudbine junaka ovog romana, ne pojavljuje se kao direktni upliv, već kao naznaka koja čitaocu pokazuje da se sve izglobilo, da se posljedice rata posredno prenose kao transgeneracijska trauma. U tom smislu, jasno je moguće diferencirati kako rat vide odrasli, a kako djeca.

Sve ono što u svijetu odraslih ima svoje utemeljenje, u vizuri djeteta postaje još izlomljenije i nejasnije. Jer dijete ne može obuhvatiti svojom dobnom pozicijom tu stvarnost, ono je posredno doživljava, budući da ono sve oko sebe vidi sa velikim očima. Sve dimenzije i proporcije stoga su drugačije, nejasnije i na značenjskom nivou nas uvode u optiku koja ima svoje redukcije. Dijete, jasno je, vidi samo u izlomljenim kadrovima ono što drugi ne vide. Otuda specifičnost zahvata, koji Monika Herceg koristi u ovom svom romanu, jeste potraga za efektnim pozicijama iz kojih se može ispričati jedna traumatična priča, a da se ne naruši pripovjedački ugao zadat početnim koordinatama pisma.

Pitanje jezika

To nas vodi u pitanje samog jezika, on je u dobrom dijelu ove knjige poetizirana vizija, sa refreničnim ponavljanjima, zgusnutim prelazima, na momente čak i kao svojevrsna obrnuta, zastrašujuća bajka. Nasilje koje je u središtu ovog romana nije samo pitanje direktnog ratnog nasilja, već prevashodno onog odjeka koji jedan takav stravični lom prouzrokuje u ljudima. Doima mi se da je u tom smislu ovaj roman Monike Herceg uspio otvoriti pitanja kako se rat, kao kategorija potpunog bezumlja, odražava na njegovu pozadinu, na sve one koji ostaju izvan direktnih ratnih dejstava, determinišući cijeli spektar poraza i bolova. S posebnim naglaskom na djecu i žene.

Ali, takođe i ono što u ljudima ostaje poslije rata ovdje se prikazuje na surov i dojmljiv način, autorica nam pokazuje da rat traje u nama mnogo duže od njegovog stvarnog trajanja. I tu leži, čini se, suštinsko težište romana “Ovdje počinje šuma”. Dodamo li tome cijeli niz mentalitetskih stvari, strahova, predrasuda, sujevjerja, dobijamo jedan koloplet nesreća koje se prenose i dubinski utiskuju u sve ono što mi jesmo. Na koncu, posrijedi je knjiga koja na momente može djelovati kao pričanje onoga što je već opšte poznato, ali ipak autentičnom atmosferom, prelamanjem nesreće kroz perspektivu onih koji su nemoćni i najugorženiji, a posebno izvjesnim poetskim vizijama, koje ovaj tekst donosi, postiže se koherentna cjelina, neka vrsta kaleidoskopa mraka, koji uvijek prijeti da preplavi i osvoji sve.

Ako se pak pitamo čemu danas jedan ovakav roman, onda je dovoljno da pogledamo oko sebe i veoma brzo će nam biti jasno o čemu se radi. Sve što imamo u jednom trenutku se može pretvoriti u potpunu prazninu i odsustvo svega. Svaka sigurnost je rušiva i trenutna, ono što nakon srušene kuće ostaje sjećanje je i ponor koji se cjeloživotno pokušava ispuniti sadržajem, ali on uglavnom izmiče i ostavlja brazgotine koje tijelo pamti i one ga bole.