Nekada četvrto najveće jezero na svijetu danas je pustinja puna brodskih olupina

Nekada su ovim područjem plovili ribarski brodovi, a hiljade porodica živjele su od bogatstva jezera. Danas se na istom mjestu prostiru ogromne površine pijeska i soli, dok zahrđale olupine plovila stoje usred pustinje, daleko od obale na kojoj su nekada pristajale. Tako danas izgleda veliki dio nekadašnjeg Aralskog jezera, jednog od najpoznatijih primjera ekološke katastrofe izazvane ljudskim djelovanjem.

Smješteno između Kazahstana i Uzbekistana, Aralsko jezero nekada je zauzimalo površinu od približno 68.000 kvadratnih kilometara, što ga je činilo četvrtim najvećim jezerom na svijetu. Međutim, tokom nekoliko decenija njegova površina drastično se smanjila, a na najvećem dijelu isušenog jezerskog dna nastala je pustinja Aralkum. Razlog za ovakvu promjenu nije bio samo u prirodnim procesima, već prvenstveno u velikim projektima navodnjavanja koje su provodile sovjetske vlasti, nastojeći ogromne površine centralne Azije pretvoriti u poljoprivredna područja.

Kako je počelo nestajanje Aralskog jezera?

Prvi veliki zahvati u vodnom sistemu ovog područja započeli su tridesetih godina prošlog stoljeća, dok su posebno intenzivirani tokom šezdesetih. Sovjetske vlasti odlučile su preusmjeravati vodu iz rijeka Amu Darje i Sir Darje, koje su stoljećima bile glavni izvori vode za Aralsko jezero. Umjesto da se ulijeva u jezero, voda je korištena za navodnjavanje velikih poljoprivrednih površina namijenjenih uzgoju pamuka, riže, žitarica i drugih kultura.

Dodatni problem predstavljala je loša izgradnja brojnih kanala za navodnjavanje. Zbog isparavanja i prodiranja vode u zemljište gubile su se ogromne količine vode, a u pojedinim sistemima gubici su dostizali čak 75 posto. Takav način upravljanja vodnim resursima ubrzo je počeo ostavljati posljedice na nivo vode u jezeru.

Tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća površina vode počela se povlačiti, a nivo jezera opadao je u prosjeku za 20 centimetara godišnje. Do osamdesetih godina situacija se dodatno pogoršala, pa je godišnji pad nivoa vode dostizao čak 90 centimetara. Kako je dotok iz rijeka nastavljao slabiti, jezero se sve brže smanjivalo, a njegovo nekadašnje dno pretvaralo se u suho i slano zemljište.

Brodovi ostali usred pustinje, ribarstvo gotovo nestalo

Povlačenje vode potpuno je promijenilo život stanovništva koje je generacijama zavisilo od Aralskog jezera. Kako se količina vode smanjivala, koncentracija soli rasla je do nivoa koji je ozbiljno ugrožavao život u jezeru. Ribarska industrija, nekada jedna od najvažnijih privrednih djelatnosti ovog područja, gotovo je u potpunosti propala, ostavljajući hiljade porodica bez izvora prihoda.

Jedan od najupečatljivijih prizora ove promjene nalazi se u blizini nekadašnjeg lučkog grada Moynaqa u Uzbekistanu. Na području koje se danas naziva grobljem brodova mogu se vidjeti ostaci ribarskih plovila koja su nekada korištena za svakodnevni rad na jezeru. Danas stoje nasukana u pijesku, kilometrima udaljena od vode, kao tragovi vremena kada je ovaj kraj bio poznat po ribarstvu.

Posljedice isušivanja nisu se zaustavile na propasti ribarstva. Na nekadašnjem dnu jezera ostale su velike količine soli, prašine i hemijskih supstanci koje su se decenijama koristile u poljoprivredi. Vjetrovi ih raznose na okolna područja, uključujući ostatke pesticida i drugih hemikalija, čime dodatno ugrožavaju životnu sredinu i zdravlje stanovništva.

Istovremeno je dolazilo do smanjenja plodnosti zemljišta, promjena lokalnih klimatskih uslova i pogoršanja životnog standarda. Gubitak radnih mjesta i sve teži uslovi života natjerali su brojne stanovnike da napuste svoja naselja i potraže mogućnosti za život na drugim područjima.

Jedan dio jezera ipak se počeo oporavljati

Iako je najveći dio nekadašnjeg Aralskog jezera izgubljen, u njegovom sjevernom dijelu posljednjih godina zabilježeni su određeni pomaci. Kazahstan je 2005. godine izgradio branu Kok-Aral, s ciljem zadržavanja vode i sprečavanja njenog daljnjeg oticanja iz sjevernog dijela jezera.

Izgradnja brane omogućila je postepeni porast nivoa vode, smanjenje koncentracije soli i stvaranje povoljnijih uslova za povratak ribljeg fonda. Zahvaljujući tome, ribarstvo je na ovom području počelo oživljavati, nakon godina tokom kojih je gotovo potpuno nestalo.

Prema podacima kazahstanskih vlasti, tokom prvih šest mjeseci 2026. godine u sjevernom dijelu Aralskog jezera ulovljeno je približno 4.200 tona ribe. Ovaj podatak pokazuje da je na dijelu nekadašnjeg jezera ponovo moguće razvijati djelatnost od koje je lokalno stanovništvo tradicionalno živjelo.

Međutim, oporavak sjevernog dijela ne znači da će se Aralsko jezero u cijelosti vratiti u nekadašnje stanje. Njegov južni dio gotovo je potpuno presušio, dok se na ogromnim površinama nekadašnjeg jezerskog dna i dalje nalazi pustinja Aralkum.

Razlika između sjevernog dijela, u kojem se voda postepeno vraća, i južnog, koji je ostao gotovo potpuno isušen, danas pokazuje razmjere promjena kroz koje je prošlo ovo područje. Dok se na jednom dijelu ponovo razvija ribarstvo, na drugom ostaju pustinjski pejzaži, napuštena pristaništa i zahrđali brodovi koji svjedoče o nekadašnjoj veličini Aralskog jezera.

Sudbina ovog jezera ostaje jedan od najpoznatijih primjera dugoročnih posljedica velikih zahvata u prirodne vodne sisteme. Projekti koji su trebali povećati poljoprivrednu proizvodnju doveli su do gotovo potpunog nestanka jednog od najvećih jezera na svijetu, a pokušaji obnove pokazuju koliko je teško vratiti ekosistem koji se mijenjao tokom više decenija.