Misteriozno jezero na Jadranu naučnici prate već 30 godina, nešto se približava

Na hrvatskoj obali Jadranskog mora, nedaleko od Rogoznice i Šibenika, nalazi se jezero čija mirna površina skriva neobične prirodne procese. Iako je poznato kao turistička atrakcija, Zmajevo oko već više od tri decenije privlači pažnju naučnika zbog promjena koje se odvijaju u njegovim dubinama. Najveća zanimljivost ovog jezera nije ono što se može vidjeti s obale, nego postepeno širenje slojeva vode u kojima gotovo da nema kisika.

Jezero je smješteno na poluotoku Gradina, a dugo je približno 150 metara, široko oko 70 metara i duboko svega 15 metara. Od Jadranskog mora odvaja ga nekoliko desetina metara kopna, ali uprkos tome što nema vidljivu vezu s morem, njegova voda nije slatka. Morska voda prodire kroz podzemne pukotine u krečnjačkim stijenama i tako stvara specifične uslove koji Zmajevo oko razlikuju od većine drugih jezera.

Upravo zbog te povezanosti s morem i neobičnog hemijskog sastava vode, naučnici već decenijama prate promjene temperature, saliniteta, koncentracije kisika i drugih supstanci. Njihova istraživanja pokazala su da se u relativno malom i plitkom jezeru odvijaju procesi karakteristični i za mnogo veće vodene ekosisteme.

U dubinama jezera gotovo da nema kisika

Voda Zmajevog oka podijeljena je na slojeve koji se međusobno veoma slabo miješaju. U površinskom dijelu prisutan je kisik neophodan za opstanak većine vodenih organizama, dok su dublji dijelovi gotovo potpuno bez njega. Umjesto kisika, u tim slojevima nakupljaju se sumporna jedinjenja, među kojima su i sulfidi.

Razlike u temperaturi, gustoći i hemijskom sastavu vode stvaraju prirodnu prepreku koja ograničava miješanje površinskih i dubinskih slojeva. Zbog toga kisik ne može lako doprijeti do dna, dok razgradnja organskih materija i aktivnost mikroorganizama dodatno doprinose stvaranju uslova u kojima mogu opstati samo određene vrste bakterija.

Među njima su posebno zanimljive ljubičaste sumporne bakterije, koje u svojim metaboličkim procesima koriste svjetlost i sumporna jedinjenja. Takvi mikroorganizmi prilagođeni su okolini koja je nepovoljna za većinu drugih oblika vodenog života.

Istraživanje naučnica Instituta Ruđer Bošković, objavljeno 2025. godine u naučnom časopisu „Acta Adriatica“, pokazalo je da se gornja granica sloja bez kisika posljednjih godina može nalaziti na dubini manjoj od osam metara. Budući da je jezero duboko svega 15 metara, to znači da znatan dio njegovog vodenog prostora može biti nepogodan za ribe i druge organizme kojima je kisik neophodan.

Jezero može promijeniti boju i ostati gotovo potpuno bez kisika

Tokom dugogodišnjeg praćenja Zmajevog oka istraživači su zabilježili i nagle promjene koje povremeno zahvataju gotovo cijelo jezero. U određenim okolnostima dolazi do miješanja površinske vode bogate kisikom s dubinskim slojevima u kojima su prisutna sumporna jedinjenja. Takvi događaji mogu dovesti do nestanka kisika iz gotovo cijelog jezera i izazvati masovno uginuće vodenih organizama.

Jedna od najuočljivijih posljedica ovih procesa jeste promjena boje vode. Jezero ponekad poprima mliječnobijelu nijansu zbog nastanka sitnih čestica elementarnog sumpora, koje mijenjaju njegov izgled. Ovakve pojave dokumentirane su u naučnoj literaturi za 1947, 1997. i 2011. godinu, dok su i tokom naredne decenije zabilježeni ozbiljni poremećaji u raspodjeli kisika.

Promjene boje i hemijskog sastava vode pokazuju koliko je osjetljiva ravnoteža ovog ekosistema. Iako s površine može djelovati potpuno mirno, stanje u dubinama zavisi od međusobnog djelovanja temperature, mikroorganizama, sumpornih jedinjenja i povremenog miješanja vodenih slojeva.

Granica vode bez kisika sve je bliža površini

Jedno od najvažnijih naučnih otkrića odnosi se na dugoročno pomjeranje granice između slojeva vode koji sadrže kisik i onih u kojima ga nema. Istraživanje objavljeno 2023. godine u časopisu „Science of the Total Environment“ pokazalo je da se ta granica, prema podacima prikupljanim od 1996. godine, približavala površini prosječnom brzinom od oko 2,3 metra po deceniji. To je dovelo do smanjenja zapremine vode bogate kisikom i širenja dubinskih slojeva u kojima se nakupljaju sumporna jedinjenja.

Ipak, ovaj proces nije jednak svake godine. Položaj granice zavisi od godišnjeg doba, temperature vode i stabilnosti pojedinih slojeva. Promjene u okolini mogu privremeno utjecati na njenu dubinu, ali dugogodišnja mjerenja ukazuju na širenje područja bez kisika. Zbog toga naučnici nastavljaju pratiti stanje jezera i njegovu osjetljivost na promjene klimatskih i okolišnih uslova.

Dodatna istraživanja pokazala su da Zmajevo oko reagira i na plimu i oseku Jadranskog mora. Naučni rad objavljen krajem 2024. godine potvrdio je da se morska voda kroz podzemne prolaze razmjenjuje s jezerskom. Iako su oscilacije nivoa vode manje nego na otvorenom moru, ova povezanost može utjecati na temperaturu, salinitet i raspodjelu kisika unutar jezera.

Legenda o zmaju i neobičan nastanak jezera

Za Zmajevo oko vezane su brojne lokalne legende, među kojima je i priča o zmaju koji navodno živi u njegovim dubinama. Međutim, nastanak jezera ima prirodno objašnjenje povezano s kraškim procesima. U krečnjačkom terenu formirano je udubljenje koje je ispunila voda, dok je povezanost s morem očuvana kroz podzemne pukotine i prolaze.

Zbog takvog nastanka, neobičnog hemijskog sastava i promjena koje se događaju u njegovim dubinama, Zmajevo oko danas predstavlja mnogo više od turističke atrakcije. Ovo jezero služi kao prirodni laboratorij u kojem naučnici mogu proučavati nastanak i širenje područja bez kisika, kao i utjecaj tih procesa na biljni i životinjski svijet.

Saznanja prikupljena tokom više od tri decenije istraživanja važna su i za razumijevanje sličnih promjena u znatno većim morskim ekosistemima. Iako se na prvi pogled radi o malom i mirnom jezeru, njegova unutrašnjost otkriva složene hemijske i biološke procese koji se neprestano mijenjaju.