Ljubioča, čuvarica riječi i svijeta koji nestaje

Knjiga “Ljubioča tumači” Milorada Vidovića, koju je 2025. godine objavila izdavačka kuća Misija iz Brčkog, izuzetno je vrijedan zapis o jeziku, običajima i načinu života ljudi sjeveroistočne Bosne. Nastala je iz serijala tekstova objavljivanih na društvenim mrežama od 2021. do 2023. godine, a treći je dio autorovog projekta posvećenog očuvanju kulturnog nasljeđa rodnog kraja, nakon knjiga “Ljubioča priča” i “Ljubioča opet priča”. U središtu njegovog interesovanja nalaze se Dugo Polje i Botajica, sela u modričkoj opštini, odnosno svijet čije se riječi, predmeti i običaji postepeno povlače iz svakodnevnog života.

Književni lik

Knjiga je organizirana u poglavlja posvećena pojedinačnim riječima, izrazima i pojavama, od “Prije lijek bio neg’ što s’ ti pito” i “Bolan ili ba”, preko “Čobanija” i “Veresija”, do “Svitnjak” i “Laži, prevare bez kojih ne možemo”. Poglavlja su oblikovana kao razgovori između Zapisničara, Potencijalnog sagovornika i Ljubioče, rijeke kojoj je autor povjerio ulogu pripovjedača, tumača i čuvara pamćenja.

Ljubioča pritom nije samo okvir u kojem se nižu jezička objašnjenja. Ona je književni lik kroz čiji se glas oživljava svijet ljudi uz njene obale, njihove riječi, navike, vjerovanja i način razmišljanja. Kao rijeka koja nadživljava generacije, ona povezuje nekadašnje i sadašnje vrijeme, pamti ono što ljudi polako zaboravljaju i daje prostor znanjima koja bi inače mogla nestati zajedno s onima koji su ih nosili. Dijalog s njom omogućava autoru da dokumentarističku građu pretvori u živu priču, u kojoj se jezičko tumačenje prirodno prepliće s anegdotom, humorom i sjećanjem. Tako Ljubioča postaje više od pripovjedača: ona je simbol kontinuiteta jednog kraja i književni glas njegove kolektivne memorije.

Vidović otvoreno govori o potrebi da sačuva pojmove koji su “u najvećoj mjeri nepoznati, ili su ostali samo kao arhaizmi”, predmete koji su izvan upotrebe i običaje koji su gotovo zaboravljeni. U toj namjeri prepoznaje se svijest da jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja. U njemu ostaju sačuvani tragovi rada, porodičnih odnosa, vjerovanja, strahova i humora jedne zajednice. Kada nestane riječ, često s njom nestane i dio svijeta koji ju je učinio razumljivom. Zato bi Vidovića bilo opravdano nazvati jezikonostalgičarom, ali ne u smislu čovjeka koji prošlost želi vratiti, nego autora koji je nastoji sačuvati od zaborava.

U središtu knjige je lokalni govor, bogat izrazima i jezičkim oblicima koji čuvaju ritam i mentalitet sredine iz koje potiču. Ljubioča ne tumači samo šta neka riječ znači nego i u kakvim se okolnostima izgovarala, šta se njome željelo postići i kakva su se vjerovanja iza nje skrivala. Tako se, naprimjer, objašnjava izraz “Prije lijek bio neg’ što s’ ti pito”, koji se izgovarao kako bi se lijek zaštitio od uroka i sačuvala njegova djelotvornost: “Dab lijek bijo djelotvoran, da ga sa pitanjem koje u seb sigurno ima čuđenja ne bi ureko, toji što daje lijek rekne: prie lijek bijo neg štos ti pito.” Danas nam ta formula može zvučati neobično, ali u njoj se prepoznaje nekadašnji pokušaj da se riječima zaštiti ono od čega se očekivalo ozdravljenje.

Posebna vrijednost Vidovićevog kazivanja leži u narodnoj duhovitosti. Ona ne služi samo kao ukras nego je sastavni dio načina na koji se iskustvo pamti i prenosi. Kada se postavi pitanje koja se vozila ne mogu voziti unazad, sagovornici spominju avione i bicikle, a Ljubioča podsjeća na ono što im je promaklo: “Al niko se nije sjetijo volujskije i konjskije kola i sana. I toja vozila ne mogu se vozit u rikverc.” Dosjetka počiva na jednostavnom iskustvu, ali upravo zato djeluje uvjerljivo: iza nje stoji vrijeme u kojem su kola i saonice bili dio svakodnevice, a ne tek predmeti u priči o prošlosti.

Sličnu toplinu ima objašnjenje “šarene laži”, kojom su roditelji umirivali djecu na vašarima: “Kup’ću ti šarenu laž... A dijete jadniče ne zna štae to, sam more zamislit da mora bit nešto pla lijepo dok je šareno.” U toj kratkoj slici susreću se roditeljska dosjetljivost, dječija naivnost i moć riječi da stvore očekivanje. Vidović ne objašnjava šalu do kraja niti je pretvara u pouku. Pušta da njen smisao izraste iz samog govora, iz razlike između onoga što odrasli znaju i onoga što dijete može zamisliti.

Ipak, autor narodnu mudrost ne prihvata kao skup neupitnih istina. U poglavlju o poslovici “U laži su kratke noge” Ljubioča primjećuje da “nije uvijek tačna narodna poslovca”, jer postoje laži koje traju “kulko i žuborenje moje bistre vode, da reknem, zauvijek”. Time se otvara prostor za kritičko preispitivanje tradicije. Poslovica, iako sažima iskustvo generacija, ne mora objasniti svaku životnu situaciju. Vidović tako ne čuva samo ono što se nekada govorilo nego pokazuje i da se naslijeđene izreke mogu suočiti s iskustvom koje im ne potvrđuje uvijek smisao.

Odnos prema narodnom iskustvu posebno dolazi do izražaja u poglavlju “Nagraisat”, u kojem Ljubioča objašnjava šta znači naići na “bačene čini, na jaku gatku il đavoljski trag”. Vidović ne nastoji dokazivati istinitost takvih vjerovanja niti ih ismijavati kao ostatke neznanja. Zanimaju ga njihovo mjesto u svakodnevnom životu i način na koji su ljudi njima objašnjavali opasnost, nesreću i nepoznato.

Ljubioča se prisjeća vremena kada su ljudi vjerovali da vile igraju kolo na udaljenim armanima ili se kupaju na potocima. Takvih pojava, kaže, odavno više nema, ali “Nema vila al mjesta za nagraisat su ostala.” U toj jednostavnoj rečenici sažeta je promjena koja se odvija u narodnom pamćenju: vjerovanje može oslabiti ili nestati, dok mjesta koja su s njim povezana nastavljaju živjeti u predanju. Prostor tako postaje nosilac sjećanja, čak i onda kada je prvobitno objašnjenje njegovih posebnosti prestalo biti uvjerljivo.

Nabrajanjem mjesta na kojima se, prema narodnom vjerovanju, moglo nagraisati, pred čitaocem se otvara čitava slika nekadašnjeg seoskog života. Opasnost je vrebala ako se spava na mrvama hljeba, gazi po mrvama koje su pale sa sinije, noću odlazi do kokošnjaka ili drvarnice, prolazi ispod srga ili oko parijence, ide na groblje ili naiđe na mjesto gdje je zaklana životinja. Tu su i rupe u koje su bacani “mrlna il štenad il mačići”. Takav popis nije samo katalog praznovjerja. U njemu se čuvaju predmeti, prostori i navike jednog domaćinstva, ali i pravila ponašanja koja su se prenosila s generacije na generaciju. Ono što danas može izgledati kao neobičan strah nekada je bilo dio praktičnog snalaženja u svijetu, u kojem se nepoznatom pripisivalo značenje, a oprez se često izražavao kroz vjerovanje.

Slojevi iskustva

Važno je pritom što Ljubioča razlikuje nekadašnja kazivanja od onoga što se još pamti. Ne govori kao da su vjerovanja ostala nepromijenjena, nego bilježi njihovo povlačenje iz života. Tako knjiga čuva ne samo sadržaj narodnih predodžbi nego i tragove njihovog nestajanja. Na kraju se pojam “nagraisat” prenosi i u svakodnevni moralni govor: čovjek može nagraisati ako “diraš u tuđe”, naprimjer u tuđe trešnje ili bostan. Između vjerovanja u čini i upozorenja da se ne poseže za tuđim nema istovjetnosti, ali izraz povezuje strah od posljedica s jasnom društvenom granicom. Vidović tu vezu ne pretvara u izričitu pouku; dovoljno je što pokazuje kako jezik može čuvati različite slojeve iskustva, od straha pred nevidljivim do sasvim razumljivog zahtjeva da se poštuje tuđe.

U tome se prepoznaje i širi značaj “Ljubioča tumači”. Vidovićev pristup nastavlja se na istraživački rad etnologa Milenka S. Filipovića, koji je tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća bilježio običaje u istom kraju. Ipak, Vidović ne piše kao distancirani posmatrač. Njegov glas pripada zajednici o kojoj govori, a lično poznavanje lokalnog govora omogućava mu da uz značenja sačuva i ton, humor i unutrašnju logiku kazivanja. Rijeka Ljubioča postaje književni posrednik između prošlog i sadašnjeg vremena, između onih koji su te riječi upotrebljavali i čitalaca koji ih danas susreću prvi put.

Zato je ova knjiga mnogo više od zbirke jezičkih objašnjenja. Ona je hronika jednog kraja, zapis o predmetima i običajima, o narodnoj duhovitosti i vjerovanjima koja su oblikovala svakodnevni život. Njena vrijednost nije u tome da prošlost predstavi kao bolju ili da nas uvjeri kako je sve nekada bilo smislenije. Vrijednost je u tome što joj vraća složenost i ljudsku mjeru. Vidović čuva riječi koje bi mogle nestati, ali s njima čuva i načine na koje su ljudi mislili, govorili, šalili se, strahovali i tumačili svijet oko sebe. U njegovoj Ljubioči prošlost nije nedostižna uspomena, nego glas koji se još uvijek može jasno čuti, ako mu posvetimo dovoljno pažnje.