Uporedno čitanje: Varljivo vrijeme praznih sendviča

Marjan Čakarević, “Povest o telu”, Novi Sad, Kulturni centar, 2021; Ivan Isailović, “Za zubima”, Novi Sad, Kulturni centar, 2024.

Na emocionalnoj ljestvici seizmički aktivne postjugoslavenske egzistencije svaku milenijalsku literarnu rekapitulaciju obično svrstavamo bliže polu rezignacije no polu euforije, čak i onda kada se doima kao, obično jalov, pokušaj iskupljenja naraštaja koji nije imao mnogo šanse. Iskupljenje, makar nalikovalo, ne bismo pritom smjeli poistovjećivati s opravdavanjem, a bilo kakav prema samima sebi usmjeren J’Accuse...! klinaca stasalih uz u međuvremenu znatno “unapređenog” Branka eks-Kockicu Milićevića, djelovao bi kao šala za koju nitko unutar granica obećane zemlje socijalista nije raspoložen čak ni nedjeljom, blagdanima ili u druge, slobodnih ljudi lišene slobodne dane.

Između zla i goreg

Branko je, u međuvremenu, umjesto nasmijanog televizijskog odgajatelja postao namrgođeni naprednjački penzioner, u prijevodu sa srpskohrvatskog na hrvatskosrpski hedezeovac, što ilustrira kako eskapistički cinizam socijalističkih boomera, pragmatički preobraženih u nacionalističke vukodlake svakojakih fela, tako i neopravdano mogući višak krivnje uočen u epizodama književnog samovrednovanja njihovih nasljednika naučenih na red šutnje, pa red seljenja. Ako ste meteoropat, onda vam sve zavisi i o tome kakvo je vrijeme napolju, u kojoj su fazi vječnog vođenja ljubavi Mjesec i Zemlja, žiga li u koljenu zbog skore kiše ili u nas rođenih prije izbora 1990. očekivano potrošenog prednjeg križnog ligamenta, dalje da ne nabrajam. Jer nakon što su te umnogome prijelomne godine narodi i narodnosti birali između zla i goreg, uslijed čega su umjesto pruga predmeti radnih akcija postala krvoprolića, malo je toga ostalo za što se naraštaj kojem i sâm pripadam mogao uhvatiti. Sretnici stasali u rijetkim porodicama koje su egzistirale kao otoci u moru indoktrinacije – što opet ima neke veze s dobrom, starom teorijom miljea – teško da mogu razumjeti koliko je dug i kompleksan put ideološke dekontaminacije za koju smo se odlučili rijetki mi, koji smo odmalena navučeni na ontološki neosjetljiv heroin nacionalizma, a koji je potrebno prijeći bosih nogu.

Na tom putu, jednako važi i za one koji su taj put prešli (baš kao i za one koji taj put, srećom po njih, nisu morali prelaziti), našle su se ili se mogu naći dvije knjige čiji autori dobno zatvaraju grandžerski krug postjugoslavenskog milenijalskog pesimizma začinjenog mrvicom nade. Prvu potpisuje pisac, književni kritičar i urednik Marjan Čakarević, drugu desetak godina mlađi pisac, kritičar i urednik Ivan Isailović, a nafaka je htjela da se potpisnik ovih redaka dobno nađe negdje između dvojice autora. Jedan je tako mogao rasti uz “Poletarac”, potpisnik ovih redaka uz reprizu “Poletarca”, a drugi uz reprizu reprize “Poletarca” – emisije od koje je ostala Laboratorija zvuka – mada je sva prilika da je u sva tri od tri ovdje zabilježena slučaja bivši televizijski odgajatelj uživao stanovitu prednost nad rodom koja leti preko krova. Čakarević je napisao roman koji vremenski pokriva razdoblje od ranih osamdesetih pa do 5. 10. 2000. – znamenitog 5. oktobra od kojeg je, donedavno se činilo, u Srbiji ostalo taman koliko i od Poletarca. Doduše, zvučnu kulisu toga dana činila je neslužbena himna pokreta “Otpor”, Balaševićeva “Živeti slobodno” koju je, ne biste vjerovali, upravo nepodnošljivo lako izvoditi prema (post)republičkom ključu (npr. “Davno ti je vrag zasjeo na prag zemljo Hrvatsko…”). Novosađane je tako zamijenio Novosađanin, a kao kuriozitet (da ne kažem sretna podudarnost) jest to što su obje knjige o kojima je ovdje riječ izvorno izdane kod istog, pogađate, novosadskog izdavača.

No da se okanimo ćorava posla nalaženja sretnih ili nesretnih podudarnosti u svrhu činjenja teksta zanimljivijim, budući bismo time potcijenili posvećene čitaoce KUN-a, recimo da je Čakarevićev roman, dvije godine poslije reizdan u beogradskom Kontrastu, pripovijedan u emocionalno poticajnom drugom licu jednine, koji, međutim, podsjeća na dijakronijom potpomognutu depersonalizaciju subjekta (rimbaudovsko “ja, to je netko drugi”), ostvarenu u grandioznom finalu koje će mnoge od nas sredovječnih podsjetiti na ono tko smo bili ili smo mislili da možemo biti, tj. postati.

Montaža pobune

Put je od sjećanja na noćno mokrenje pa do srednjeg prsta koji pobunjeno jučer pokaže konformističkom danas pritom premrežen razvedeno pripovijedanim reminiscencijama poput prve ljubavi, nogometnog derbija na selu tokom ljetnog raspusta, prvih koncerata, prvih pijanstava i još mnogo prvih bića, stvari i pojava (kao i radnji, stanja i zbivanja) među kojima se – jer mladost je ludost (i zato nam prokleto nedostaje, taman koliko i protagonistu romana neprežaljena Partizanova legenda Dragan Mance) – našlo mjesta i za prvu i, generacijski gledano, zasad jedinu pobunu. Prateći rast i razvoj jedinke u uvjetima kućnog liberalizma, ali i šire društvene nacionalističke shizofrenije, pored ne nužno generacijske solidarnosti s protagonistom kojeg više nema (a kojeg, jer tako vam je to sa sjećanjima, možda nikada i nije bilo), imamo priliku o životu u Beogradu i Srbiji tokom apostrofiranog razdoblja više doznati iz prve ruke.

Znam da takva opaska zvuči odveć tendenciozno, kao i da tamošnji i tadašnji faktum o faktotumu nalazimo u brojnim audiovizualnim kolažima (kojemu, za potrebe političkog/personalnog probitka, ovdašnji nacionalistički vedete pristupaju nepogrešivo selektivno); u početku unutrašnje raspoloženje koje će doskora eskalirati u sveopći proturežimski ustanak, međutim, malo tko i na malo koji način može rekonstruirati kao Čakarević romanom koji je načinio literarni arhipelag gdjekad faktografski detaljnih, gdjekad krokijevski reduciranih uspomena, čija je dokumentarna okljaštrenost kompenzirana gotovo pa liričnim nabojem. Osim možda na onim mjestima u romanu koja prikazuju direktnu konfrontaciju protagonista knjige (i njegovih drugova) te represivno raspoloženog režima. Pa ako znatnom dijelu knjige ne manjka rilkeovske melankolije, ejzenštejnovski montirani trenuci pobune ne mogu, ma kako patetično zvučalo, ne podsjetiti nas na revolucionarni zanos Vladimira Majakovskog koji se, baš kao i Jesenjin koju godinu ranije, naposljetku navodno ubio. Kao što je jučerašnji adresat današnjem adresantu – a riječ je o navodno istoj osobi (zato što književnost, za razliku od biologije, nije zavjetovana na linearnost) – pokazao srednji prst, i tako izveo ludičku gestu kakve se ne bi postidio ni Ivan Slamnig pišući “Bolju polovicu hrabrosti”, jedno od onih djela koja potvrđuju poetičku, pa i filozofsku ili sociološku ažurnost multilateralnog i multiplicirajućeg polja druge Jugoslavije.

Nastavno na reminiscentno raspoloženje zastupnika naraštaja od čije je pobune ostalo koliko i od praznih sendviča kojom su se častila djeca sankcija, inflacija i NATO-ova bombardiranja – pa i koliko od Kurta Cobaina ili Milana Mladenovića u TikTok galaksiji (ili glasa Axla Rosea koji u posljednje vrijeme zvuči kao Mickey Mouse) – Ivan Isailović u pjesničkoj zbirci pod naslovom “Za zubima”, sva je prilika, kao mlađi pripadnik naraštaja milenijalaca zadržava pravo, pored stilski profinjene melankolije, na buku i bijes koji nalažu kudikamo grublju jezičnu manifestaciju. I sound i look – i fonostilističke i makrostilističke/grafičke intervencije u predočenih tridesetak pjesama igraju vitalnu ulogu, sve u službi kako cinične opservacije kolažom opjevane (post)radikalske zbilje u uvodnoj pjesmi, tako i literarne “pripreme terena” za ponovnu pobunu protiv autoritarnog ekskluziviteta koju su, kao što znamo, ovaj put – na iznenađenje svih, pa tako i na iznenađenje na sva iznenađenja spremnog režima – poveli pripadnici Generacije Z (ovaj put s punim pravom i poštovanjem pisane velikim početnim slovom). Autor pogovora Miloš Živković pritom upozorava na nekoliko semantički ključnih komponenata zbirke, a to su: socijalna osjetljivost (“Cervikalne”, “Zgubidan”, “Naplaćivanje”), degradacija subjekta koja kulminira njegovom dehumanizacijom (subjekt prestaje biti biće i postaje stanje), znakovita odsutnost majke iz represivnog (i dakako regresivnog) jezičnog poretka, jezični rasap u drugoj polovici zbirke (kojim je ilustrirana komunikacijska redukcija digitalnog/dehumanizirajućeg doba), ponovno posezanje za općim mjestima, kao i ready-made (koji se odnosi na, u prvom redu, uvodne tekstove ciklusâ, ustvari, kolaže sačinjene bilo od marketinških, bilo od političkih pokliča, parola i drugih sličnih sredstava jezične manipulacije).

Slavljenje slobode i tuga za njom

Poetički se krećući između konkretne poezije i semantičkog konkretizma, Isailović draži čitaoce neprikrivenom obmanom: onom koja, samim tim što je podložna identifikaciji, nije tu da obmane, nego da razljuti. I da nas, dakako, podsjeti kako je takvu, benevolentnu obmanu, osim u poeziji moguće pronaći malokad i malogdje. Možda u nekim razgovorima koje je Čakarovićev protagonist vodio s roditeljima u prvoj trećini knjige, zato što su bijele laži u roditeljskoj produkciji obično potvrda njihove nepatvorene i bezuvjetne ljubavi. Baš koliko su režimske laži potvrda beskrupuloznosti kojom se, bez ideološki kompromisnog odgovora kolektiva, ne može stati ukraj. U jednoj je od pjesama spomenuta “Praksa laži”, kultna pjesnička zbirka Branka Maleša iz 1986, važno je dodati, podnaslovljena: “plagijati, kopije, video-recorderi: zlatna djeca ponavljanja”. Naravno da je takva referenca, promotrimo li je kontekstualno, dvostruko vrijedna – kao angažirana činjenica i kao činjenica koja potiče angažman. Ovdje, dakle, imamo posla s dvije naoko tako daleke knjige koje se, s obzirom na već spomenutu teoriju miljea (bit će i neke druge teorije), izvrsno nadopunjuju. Stoga je šteta, ma kako i koliko spominjane bile, ne spomenuti ih opet. Literarno vrijedna djela, koja slave slobodu koliko i tuguju za njom, zaslužuju pažnju – ponovljenu i potpunu.