Od Vatikana do Ankone, Safet Zec umjetnošću čuva i priču o BiH

Ono što je nedavno privuklo pažnju međunarodne likovne javnosti jeste biblijska scena “Večera u Emausu”, djelo bosanskohercegovačkog slikara i grafičara Safeta Zeca. Slika prikazuje događaj iz Kristovog života, a predstavljena je 17. septembra 2026. godine u crkvi San Pietro Apostolo, u okviru opatije Rosazzo u Italiji. Namijenjena je upravo ovom sakralnom prostoru, u kojem će trajno ostati. Ovo je treći put da se Safet Zec predstavlja na ovom mjestu svojim izuzetnim djelima, o čijoj će vrijednosti i značaju, sasvim sigurno, svjedočiti i buduće generacije.

Istovremeno, u prostorijama opatije u Udinama otvorena je izložba posvećena pripremnim radovima za velika platna i tematske cikluse, među kojima su “Zagrljaji”, “Suze”, “Ruke”, “Hljeb” i “Molitva”. Izložba posjetiocima pruža rijetku priliku da upoznaju proces nastajanja monumentalnih djela ovog velikog umjetnika. Prema najavi, bit će otvorena svakodnevno do 31. maja 2027. godine.

Stvaralački zanos i rad

Imao sam priliku da se krajem ljeta, u dva navrata, u Počitelju i na Trebeviću, nedaleko od Sarajeva, ponovo susretnem sa Safetom Zecom. Iako je zakoračio u devetu deceniju života, ovaj umjetnik i dalje zrači nevjerovatnom energijom, stvaralačkim zanosom i predanošću radu. Naši razgovori dotakli su se njegovih međunarodnih uspjeha, novih projekata u Italiji, ali i pitanja koje ga posebno zaokuplja – sudbine Počitelja, grada izuzetne historijske i kulturne vrijednosti, u kojem već gotovo pola stoljeća živi i stvara.

Vaša djela već godinama nailaze na izuzetan prijem u Italiji. Dva puta ste bili kod pape, a Vaše slike krase brojne crkve i druge kulturne prostore, uključujući i objekte nastale u obnovljenim sakralnim zdanjima. Je li činjenica da ste musliman ikada predstavljala prepreku?

- Ne, tamo je to tako. Uzmimo, naprimjer, Luciana Benettona, koji je kupio jednu crkvu u svom rodnom Trevisu, obnovio je i naručio da naslikam slike za dva glavna oltara. Vlastitim sredstvima stvorio je galerije i impresivan multimedijalni prostor u kojem se održavaju brojni kulturni sadržaji. I jednom od svojih slika napravio sam svojevrstan omaž historiji bombardovanja. Treviso je bombardovan tokom dva nesretna rata, pa me Benetton zamolio da o tome nešto naslikam za taj prostor. U glavnoj katedrali nalazi se i moja slika Hrista koji umnožavanjem hljeba, čudom, osigurava hranu za narod. Ona je udaljena svega dvadesetak metara od Ticijanovog Blagovijesti. Možete zamisliti kakav je to osjećaj! To su zaista lijepe stvari koje su mi se dogodile.

Vaše predstavljanje u Italiji, čini se, ne završava izložbom u Udinama. Šta slijedi?

- Da vam otkrijem i ovo: Ankona će 2028. godine biti Evropska prijestolnica kulture, a glavna manifestacija trebala bi biti moja velika izložba u Mole Vanvitelliana, impresivnoj peterougaonoj građevini iz 18. stoljeća, smještenoj u luci. Organizatori su već izrazili želju da na aerodromu u Ankoni postave moj Egzodus. Postoji mogućnost da izlože i čitav ansambl slika, jer žele sačuvati sjećanje na historijsku povezanost Ankone i Splita. Ankona je tokom rata u Bosni i Hercegovini bila važna tačka humanitarnog koridora. Odatle je u našu zemlju stizala raznovrsna pomoć, tim putem su prolazile delegacije, a što je najvažnije, ranjenici su odlazili na liječenje. Bio je to veliki humanitarni most. Žalosno je što Split nije uključen u ovu priču i što se o toj vezi ne razmišlja dovoljno. Ankona želi da mojim slikama podsjeti ljude na ta vremena i omogući putnicima koji dolaze i odlaze iz ovog grada da vide dio ratne historije Bosne i Hercegovine. Eto, to je najava još jednog velikog projekta na kojem radim.

Svaki novi dolazak u Safetov atelje u Počitelju otvara i pitanje odnosa prema ovom izuzetnom historijskom naslijeđu. Teško je ne primijetiti koliko se malo čini na njegovoj sistematskoj zaštiti, obnovi i predstavljanju javnosti. Dok se turisti penju strmim kamenim stazama, nastojeći upoznati historiju i arhitekturu ovog grada, postaje očigledno koliko bi Počitelj mogao značiti za kulturni turizam Bosne i Hercegovine kada bi mu se posvetila odgovarajuća pažnja.

Gotovo pola vijeka živite i stvarate u Počitelju. Kako gledate na odnos nadležnih prema ovom historijskom dragulju?

- To je žalosno. Ovdje živim skoro 50 godina i pokušavam sam uraditi koliko mogu. Sada imam i tri-četiri osobe koje su ranije bile bez posla, pa zajedno radimo na čišćenju i uređenju prostora. Malo ko uopšte zna za to. Zajedno uređujemo takozvanu Džavalhanu, pa Barutanu, spektakularno mjesto na kojem se nekada čuvala municija. Taj prostor danas je potpuno zarastao, a mogao bi postati veoma privlačan turistima koji bi dolazili da ga obiđu i saznaju nešto više o historiji Počitelja. Obećavam vam da će, kada sljedeći put dođete, stanje biti drugačije. Iako su stepenice i ulaz devastirani, vjerujem da ćemo taj prostor uspjeti urediti i učiniti pristupačnijim. Nalazi se svega desetak metara od izlaza s Kule, govori Safet, pokazujući mi sa svoje terase mjesto o kojem je riječ. Žalosno je što još ne postoji sveobuhvatan projekat uređenja i revitalizacije Počitelja. Oni koji bi se trebali brinuti o ovom dragulju naše prošlosti očigledno imaju druge prioritete, koji se teško mogu porediti sa značajem ovog mjesta.

Safet o tome govori s vidnim uzbuđenjem, ali i tugom:

- Mi ovdje nismo u stanju ljudima objasniti ni da imamo hamam, a kamoli šta je hamam i kakvu je ulogu imao u životu grada. Ne znamo im predstaviti ni da je ovdje prije nekoliko stoljeća postojala sahat-kula sa satom, da je bila medresa, škola, han u kojem su konačili putnici namjernici i još mnogo toga. Sve je to priča o Počitelju, a on je, nažalost, ostavljen i od jednih i od drugih – i onih gore i onih dolje. Počitelj bi trebao biti nešto poput Saint Moritza, svjetski poznat kulturno-historijski centar, kaže Safet Zec.

I sam sam se uvjerio s koliko entuzijazma i divljenja strani turisti posmatraju ostatke ovog drevnog grada. Iako su često u poodmaklim godinama, mnogi od njih žele se popeti do njegovog vrha, odakle se pruža impresivan pogled na Počitelj i dolinu Neretve.

Šta Počitelj čini toliko posebnim u historijskom i kulturnom smislu?

- Kada dolazite s juga, Počitelj je prvi izuzetno vrijedan arhitektonski i religijski ansambl iz vremena početka Osmanskog carstva. Sigurno je i ranije ovdje nešto postojalo, ali ovo što danas vidimo predstavlja važnu historijsku cjelinu. Ovdje, dvadeset četiri kilometra od Mostara, nalazio se jedan od prvih susreta s islamom i ulazak u Bosnu tog vremena. Ipak, nadam se da će se barem za mog života ovaj prostor očistiti i da će se ukloniti sve ono što ne pripada njegovom ambijentu.

Ljubav prema slikarstvu

Posmatrajući Safeta Zeca dok govori o Počitelju, bi mi jasno koliko je snažna njegova veza s ovim mjestom. I pored brojnih velikih projekata koji su u toku ili tek slijede, on pronalazi snagu i volju da se oduži sredini u kojoj već decenijama živi i stvara. Upravo je ovdje jedan od njegovih ateljea, prostor u kojem nastaju djela kojima će se diviti današnje, ali vjerovatno još više buduće generacije. Osim u Počitelju, Safet Zec ima ateljee i u Veneciji, Sarajevu i Udinama, gradovima koji mu pružaju različite izvore inspiracije.

Uprkos godinama, i dalje radite intenzivno. Kako gledate na svoj dosadašnji opus i na ono što tek treba predstaviti javnosti?

- Zaista sam imao sreću. Imao sam zdravlje i ljubav prema slikarstvu. Godine su godine, meni su već osamdesete. Ono što je napravljeno – napravljeno je. Postoje dva važna zadatka. Prvi je sačuvati vlastiti rad. Zato sam sam sebi napravio depoe, i u Italiji i u Sarajevu, kako bih osigurao svoja djela. Ali drugi zadatak je jednako važan: da ta djela ne ostanu samo zaštićena u depoima nego da budu pokazana ljudima. Da budu predstavljena na velikim izložbama, kao što je ova posljednja u Udinama ili ona koja slijedi u Ankoni. Pozivi stalno stižu. Dok sam bio usred velikih priprema za izložbu u Udinama, dobio sam poziv iz Novog Pazara. Morao sam izaći u susret tim ljudima, koji ulažu mnogo truda i entuzijazma da u svom gradu, koji ima i univerzitet, organizuju moju izložbu. Predstavio sam im crtačka i grafička djela. Bilo mi je veoma drago što sam to učinio.

Razgovor sa Safetom Zecom ponovo me podsjetio na jednu važnu činjenicu: veliki umjetnici ne ostavljaju iza sebe samo slike i skulpture. Oni svojim djelima čuvaju sjećanja, povezuju kulture i otvaraju prostor za razumijevanje različitih ljudi i tradicija. Safet Zec to potvrđuje svojim djelovanjem u Italiji, gdje se njegova umjetnost prihvata i cijeni bez obzira na vjerske i nacionalne razlike. Njegova djela govore univerzalnim jezikom čovjeka, patnje, ljubavi, solidarnosti i nade, a odnos prema Počitelju pokazuje da Safetova odgovornost ne prestaje u ateljeu. Ona podrazumijeva i brigu za prostor u kojem stvara, za historiju koja ga okružuje i za kulturno naslijeđe koje mora ostati dostupno budućim generacijama.