Šemsudin Gegić, reditelj: Šta ostaje kada se sve završi?

Nakon 50 godina stvaralaštva vratili ste se u Vitkoviće, gdje je sve počelo, i ponovo susreli nekadašnje glumce i saradnike. Šta je za Vas značio taj povratak i koliko Vas je suočavanje s ljudima i prostorima vlastitih početaka potaklo na razmišljanje o Vašem budućem filmu?

- Povratak u Vitkoviće za mene nije bio povratak u prošlost, nego susret s vremenom koje još traje u ljudima iako su se prostori u kojima smo ga stvarali promijenili ili nestali. Tamo sam započeo svoj umjetnički put, a vratio sam se kao čovjek koji iza sebe nosi pola stoljeća iskustva i pitanja na koja ni vrijeme nije dalo konačne odgovore.

Susreti s nekadašnjim glumcima i saradnicima podsjetili su me da predstave prestaju živjeti na sceni, ali ne prestaju živjeti u ljudima. Njihova sjećanja, kao i moja, postala su građa za film “Posjeta kolektivnom sjećanju”, koji razvijam u produkciji BHRT-a. Zanima me šta ostaje nakon što se ugase svjetla pozornice, promijene društveni sistemi i nestanu mjesta na kojima smo vjerovali da gradimo budućnost. Ne želim samo rekonstruirati ono što je bilo nego ispitati šta od toga još možemo prepoznati u sebi.

Vaša predstava “Hasanaginica” Ljubomira Simovića, smještena u ambijent dječijeg vrtića, bila je avangardno čitanje poznate tragedije. Kako ste došli do tog rediteljskog koncepta?

- Pozorište me nikada nije zanimalo kao puko ilustriranje teksta. Kada sam režirao Simovićevu “Hasanaginicu”, tražio sam prostor iz kojeg se poznata tragedija može sagledati drukčije. Ambijent dječijeg vrtića bio je upravo takav izazov: sudar nevinosti i iskustva, početka života i naslijeđenih društvenih obrazaca, prostora u kojem bi čovjek tek trebalo da uči slobodu i svijeta koji ga često uči poslušnosti. Predstavu sam režirao iz dječije vizure, a glumce vodio u tom ključu. Oni su se izvrsno snašli u svojim ulogama, zasnovanim na tradicionalnom kodu.

Osporavanja i kritike

Tridesetak godina poslije tog, za mene uistinu važnog pozorišnog događaja na amaterskim scenama, postavio sam na velikoj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo novi autorski projekt “Genetski ples”, svojevrsnu genetsku nasljednicu “Hasanaginice”. Ovoga puta radnju sam smjestio u savremenu italijansku diskoteku. Ta odluka nije bila slučajna: baladu “Hasanaginica” na italijanski je prvi preveo Alberto Fortis, a mene je zanimalo kako se njena tragedija i danas može prepoznati u drugom prostoru i vremenu. I u toj predstavi Hasanaginicina genetska nasljednica “umire od urođenog stida i bola”.

To nije prošlo bez posljedica?

- Uprkos izuzetnim stručnim kritikama i odličnom prijemu obje predstave kod publike, zbog takvog modernog rediteljskog čitanja doživio sam i osporavanja. U vitkovićkom pozorištu suspendovan sam s rediteljskog rada na godinu, a u Sarajevu je “Genetski ples”, bez ikakvog obrazloženja, skinut s repertoara nakon samo pet repriznih izvođenja, u sezoni 1995/96.

Srećom, ponovo je tadašnja RTV BiH, današnja BHRT, omogućila da predstava nastavi svoj život drugim putem. Uz velika reportažna kola i pet povezanih kamera, snimio sam je kadrirajući je kao reditelj. Televizijsko emitovanje na zemaljskom i satelitskom programu omogućilo je predstavi da dopre do domaće i međunarodne publike uprkos tome što je bila skinuta s pozorišnog repertoara.

Vitkovići su nekada bili mnogo više od radničkog naselja: imali su razvijenu infrastrukturu, školu, obdanište, zdravstvenu stanicu, sportske sadržaje, bioskop i pozorište, bazene… Šta je taj prostor činilo posebnim i kako je utjecao na Vaše umjetničko sazrijevanje?

- Vitkoviće pamtim kao prostor u kojem radničko naselje nije značilo samo mjesto stanovanja i odlaska na posao u Azotaru. Postojala je potreba za zajedničkim životom, obrazovanjem, sportom, filmom, pozorištem i kulturnim susretima. Ljudi nisu morali živjeti u velikom gradu da bi imali potrebu za velikim pitanjima i umjetnošću.

Za mladog čovjeka koji je tek ulazio u svijet režije takva sredina bila je dragocjena škola. Tu sam učio da pozorište ne postoji samo zbog glumaca i teksta nego i zbog ljudi koji dolaze, gledaju, razgovaraju, prihvataju ili odbijaju ono što im se nudi. Vitkovići su mi omogućili da umjetnost iskušavam u neposrednom kontaktu sa zajednicom. To iskustvo nosio sam kasnije kroz pozorište, film, radio i televiziju. Zato za mene Vitkovići nisu samo geografska tačka početka nego i jedna od najvažnijih lekcija o tome kome umjetnost pripada.

U filmu koji pripremate, Vitkovići i Vi ste predstavljeni kao dva glavna junaka slične sudbine. Koliko su Vaš životni i umjetnički put te razvoj i propadanje ovog naselja povezani istim duhom neke vrste prkosa?

- Ta paralela mi je važna, ali je ne bih pretvarao u priču o vlastitoj pobjedi niti u tvrdnju da su naše sudbine jednake. Vitkovići su imali svoj društveni i ekonomski život, svoje ljude i svoje okolnosti; moj put imao je drugačije uspone, zastoje i cijene. Povezuje nas, možda, iskustvo da se vrijednost nečega ne može mjeriti samo trenutnim uspjehom niti se njegov kraj može proglasiti konačnim samo zato što su nestali uslovi u kojima je nastalo.

Profesionalno povjerenje

Naselje je raslo oko ideje zajedništva, rada i budućnosti. Ja sam kroz svoj umjetnički rad pokušavao sačuvati pravo na vlastiti pogled, čak i kada nije bio najudobniji. Prkos za mene nije poza niti svađa sa svijetom. To je spremnost da se ne odrekneš pitanja koje smatraš važnim. U filmu želim ispitati šta se događa s čovjekom i zajednicom kada se od njih traži da prihvate da je sve završeno. Možda upravo tada počinje obaveza da se ponovo progovori.

Kako ste se odlučili sarađivati upravo sa BHRT-om?

- U pitanju je institucija koja čuva veliki dio mog televizijskog i filmskog opusa, ali i djela brojnih drugih istaknutih bh. televizijskih i filmskih autora i reditelja. Uzajamno profesionalno i kolegijalno povjerenje izgrađeno među nama, sa strane BHRT direktorica Nede Tadić i Dženite Jusufbegović te kolega urednika i producenata iz redakcije Dokumentarnog programa prema meni, kod mene je presudilo da se, iako je bilo i drugih dobrih ponuda, odlučim za saradnju sa ovom kućom koja ima izuzetno stručne kadrove i kvalitetnu tehniku da se odgovorno uđe u jedan ovakav organizaciono složen i scenaristički slojevit filmski projekat.

Naši dosegnuti autoriteti će, vjerujem u to, privući i zanimanje drugih produkcijskih kuća i ustanova koje će u ovom filmu vidjeti i svoj interes.

Kako sam shvatio, film će kombinirati arhivske snimke, svjedočenja i igrane rekonstrukcije. Kako bi to trebalo izgledati?

- Ne želim napraviti film u kojem ću govoriti o sebi, a drugi služiti kao potvrda moje priče. Lično iskustvo jeste polazište, ali ono postaje zanimljivo tek kada otvori prostor za iskustva drugih ljudi. Zato će u filmu važna biti svjedočenja nekadašnjih glumaca, saradnika, drugova, prijatelja i ljudi koji su živjeli Vitkoviće, kao i arhivska građa koja je sačuvala ono što je vrijeme odnijelo iz neposrednog pogleda.

Tadašnja stvarnost nije bila film u boji koji smo mogli birati prema vlastitoj želji; bila je to crno-bijela stvarnost socijalističkog života u radničkoj koloniji. Danas se tim zapisima vraćam kamerom i novim pogledom, svjestan da se i sjećanje mijenja zajedno s nama.

S tim u vezi, iskoristio bih priliku da pozovem bivše i sadašnje stanovnike Vitkovića da podijele sačuvane fotografije, filmske i videomaterijale te da u kratkoj pisanoj formi zabilježe svoja lična sjećanja na predratni privatni i društveni život ovog jedinstvenog radničkog naselja. Materijali se mogu poslati na e-mail adrese: multimedia.geg@gmail.com i arhivski.centar@bhrt.ba.

Zanimljivo je da je filmska ekipa Sutjeska filma još 1979. snimila dio probe Vaše “Hasanaginice”, a da se dragocjeni kadrovi nalaze u filmu “Grad na dlanu” reditelja Zlatka Lavanića. Koliko je ta arhivska građa važna za novi film?

- Ti kadrovi za mene imaju dvostruku vrijednost. Oni čuvaju trag jedne konkretne pozorišne probe, predstave o kojoj smo već govorili, ali istovremeno pokazuju da je pozorišni život Vitkovića bio dovoljno važan da postane predmet filmskog bilježenja. Danas, kada se osvrćemo na prostor koji je mnogo izgubio od nekadašnje infrastrukture i društvenog života, takva građa dobija novo značenje.

Pokretanje razgovora

U njoj se susreću dva vremena: ljudi kakvi su tada bili, sa svojim glasovima, tijelima i stvaralačkom energijom, i mi danas, koji pokušavamo razumjeti šta je od svega toga ostalo. Posebno mi je važno što arhiv nije nastao naknadno za potrebe moje autobiografije. Kamera je tada zabilježila događaj koji je imao vlastiti život, a sada se, poslije gotovo pola stoljeća, vraća u novi kontekst.

Uz film se pojavila i inicijativa za obnovu nekadašnje pozorišne i bioskopske sale u Vitkovićima. Može li filmska priča postati pokretač konkretne kulturne obnove?

- Film sam po sebi ne može obnoviti salu, kao što ni sjećanje samo po sebi ne može zamijeniti odgovornost. Ali film može vratiti javnosti saznanje da je taj prostor postojao, da je imao svoju svrhu i da je okupljao ljude oko kulture. Može pokrenuti razgovor, okupiti nekadašnje korisnike i nove generacije te pomoći da se pitanje obnove ne svede samo na sentimentalnu uspomenu.

Volio bih da se nekadašnja pozorišna i bioskopska sala ponovo prepozna kao prostor dostupan ljudima: za film, pozorište, razgovore, susrete mladih i starijih, za amatersko i profesionalno stvaralaštvo i nove ideje. Ne treba nam kopija prošlosti niti prostor koji će postojati samo na svečanim fotografijama. Potrebno nam je mjesto koje će se koristiti i kojem će ljudi pripadati.

Ako film doprinese da se ta mogućnost ozbiljno razmotri, to će biti važan rezultat.