Izložba "FRAME & FLOW": Arhitektura zajedništva

Arhitektura prati čovječanstvo od najranijih vremena do danas. Ona izražava nesagledivu energiju građenja svojstvenu čovjeku. Svugdje i svagda prisutna. Nekad se doima kao tvorevina tektonskih sila koje nezaustavljivo podižu nove pejzažne silhuete. Prijeteća prirodi. Impresivnih oblika, sve češće predstavlja izazov smjelim vizionarima, kreativcima. U mjeri svog prostora i s poticajnim saznanjima u svojoj naobrazbi, koju čine slike velikih ostvarenja i umijeća građenja, i mladi arhitekti Sinteze postaju dio te epske, historijske i savremene arhitektonske stvarnosti.

Objekti kolektivne upotrebe

Sve što su dosad radili članovi ove grupe mladih arhitekata, na najbolji način pokazuje karakteristike koncepta složenih i objedinjavajućih, i teoretskih i praktičkih aktivnosti tokom posljednjih godina. To što su uradili u svom birou, ateljeu, ovi mladi arhitekti i dizajneri predstavljali su stručnoj i široj javnosti, a njihova ostvarenja pratile su pozitivne ocjene, pohvale i nagrade na izložbama. Ovoj fazi djelovanja SINTEZE prethodio je period osamdesetih godina 20. stoljeća, kada je projektantski biro osnovao arhitekt Zijad Sirćo (1989) u Visokom. Ali intenzivna djelatnost i prisustvo na likovnoj sceni posebno se zapažaju u poratnim decenijama. To je vrijeme kad se koncept sinteze realizira i na likovno-kreativnom planu i u formativno-organizacijskom smislu. Ideje sinteze dijeli čitav tim mladih arhitekata i dizajnera: Jasmin Sirčo (Sarajevo, 1986), Ilma Sirčo (1987), Nejra Hasandedić, Emir Pulo, Zerina Hrnjić Muslić (Visoko, 1996), Melika Trako (Visoko, 1999), Velid Kečić (Visoko, 2001). Ovaj tim, s još nekim povremenim vanjskim saradnicima, djelovao je kroz tri organizacione jedinice: Sinteza arhitektura, Sinteza enterijeri i Sinteza istraživanje. Tako su ovi djelatnici obuhvatili i praktičnu kreativnu i teorijsko-istraživačku djelatnost. O sistematičnom pristupu kompleksnoj oblasti arhitekture, urbanizma i dizajna pokazuje i postavka njihovih ostvarenja, projektovana za mali prostor Galerije “Roman Petrović” u Sarajevu. Tako su u nultom segmentu izložbe (Introduction) date osnovne odrednice sadržajnog obuhvata, kao i metodološki pristup eksponiranju tih sadržaja, koji, zapravo, nije samo prigodna izložbena gesta nego i pokazatelj njihovog pristupa tako velikoj oblasti arhitekture uopće. Okvirna informacija o prostoru njihovog djelovanja, prostoru lociranja svojih ostvarenja, data je grafičkim prikazom obuhvata teritorije (01 Territories) od Sarajeva do Zenice. To je prostor fizičke datosti, ali i prostor sa svojim mijenama, s rastućim gradovima, promjenama prigradskih, ruralnih i pejzažnih prostora, onih sporih i onih što proizlaze iz dnevnih migracija. Statične su toponomastičke karakteristike prostora kojeg najviše modeliraju tokovi Fojnice, Bosne, njihovih pritoka, a bitna kulturološka karakteristika obuhvata je naslijeđe srednjovjekovne Bosne (Visoki, Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Kreševo, Hodidjed, Vrhbosna).

Je li ta matičnost države ovog prostora uticala da ovi stvaraoci arhitektonskih oblika daju prednost primarnom staništu života, kući, korijenu porodičnog stabla i utočištu svijeta intime (Root & Shelter, 02)? U ovom odjelu izložbe nekoliko je realizacija kuća namijenjenih za odmor, za boravak ljeti u prirodi. To je ostatak ili obnova starog običaja građana da porodično žive ljeti na svojim imanjima u takozvanim ishodnim kućama, kulama i čardacima, kakav je bio čardak porodice Hadžiomerović, kasnije Muftić, u nedalekom Lješevu kod Visokog. Korijeni takve arhitekture kulture prirode i života vide se i u drugim kulturnim i humanističkim sredinama, kakvi su ljetnikovci dubrovačke gospode nanizani duž Dubrovačke rijeke ili prinčevski dvorci, ljetnikovci iz dinastije Emevija, kao što su Kirbet al-Mafdžir, Kusajr Amra, Kasr Azrak, locirani po lovištima pustinje u Jordanu, pa još dalje do antičke prošlosti, kakva je bila Villa Tivoli cara Hadriana nedaleko od Rima. Autori Sinteze realizirali su nekoliko objekata koji pokazuju korjenitost ove pojave, kao što je Kuća za odmor kod Visokog iz 2025. godine, Kuća Mili u Arnautovićima, također kod Visokog, iz 2022. godine, pa Kuća za odmor, Bijelo Polje kod Kaknja, iz 2019. godine.

I kod zahtjevnijih projekata zgrada kolektivnog stanovanja, često objedinjenih i poslovnih funkcija, autori Sinteze pokazali su svoj proklamovani pristup tako što su uvijek u konstruktivno-fizičkom volumenu zgrada sagledavali i druge bitne vrijednosti arhitekture (teze Sinteze su: arhitektura je rezultat susreta umjetnosti i nauke, tehnologije i kulture, konstrukcije i osjećaja, pojedinca i zajednice). Prevashodno je to bio aspekt kvaliteta života u jedinicama prostora, kao i zajednice cijele zgrade. Prvo su se zadovoljavali oblikovanjem stambenog segmenta kojim je bio omogućen komoditet boravka, a onda i povezanost s okolinom, pa primjena savremenih tehničkih standarda i materijalizacija, sve promišljeno i dato visokim estetskim standardom.

Pravo polje djelovanja i promišljanja o arhitekturi u znaku Sinteze vidi se u sljedećem segmentu izložbe (Common & Ground, 04), gdje su vidljivi projekti objekata kolektivne upotrebe, štaviše za vrlo osjetljive potrebe mlade i najmlađe populacije, kakav je kompleks vezanih formi Obdaništa u Visokom. Obdanište, locirano na desnoj obali Fojnice u mirnom kraju grada, oblikovano u naizmjeničnim smjenama zatvorenih i otvorenih prostora, edukativnih i rekreativnih, osvijetljenih zrakama duge sunčeve putanje, najbolje pokazuje sintezu artificijelnih i prirodnih vrijednosti arhitekture. Neposredni zahvat oblikovanja prirode i u prirodi pokazuje projekt Sinteze: Bentbaša, kultno sarajevsko kupalište koje su i ranije generacije arhitekata i urbanista, pa i gradske uprave, nastojale oživjeti. I austrougarska vlast se bavila regulacijom toka Miljacke, ali su njeni inženjeri preferirali klasicističke pravolinijske podzide. Idejno rješenje obale Miljacke zajednički je rad projektantskih grupa Sinteze i Mrav, koje su u formi talasastih oblika, ispupčenih i uvučenih, obradile relativno uski i dugi pojas terena između ceste, šetnice i samog toka Miljacke, gdje su smjestile čitav niz sadržaja namijenjenih za odmor i kupanje.

U ovom segmentu izložbe je niz projekata, idejnih rješenja koja se doimaju po svojim kompleksnim projektnim programima, kakav je projekt Kuća Mili za Bihać, sportsko-rekreativni bazen iz 2022. godine, Park Kemal Monteno (studio Mrav i Sinteza), idejno rješenje administrativno-edukativnog objekta Univerziteta u Sarajevu te Univerzitetski kampus u Tuzli, 2014. godine, na kojem su bili angažirani: Jasmin Sirčo, Zajd Kobilica, Edina Jamaković, Berina Šahinović, Ilma Smailbegović, Nejra Sirčo, Dizdar Edin, Azra Ohran, Almir Tabak. Sa svojim idejnim rješenjem učestvovali su i na konkursu za zgradu MUP-a Kantona Sarajevo (In Dialogue, 06).

Uzorno djelo iz ove grupacije objekata kolektivne upotrebe predstavlja Robna kuća Vema, Visoko, 2016-2023. godine. To je, zapravo, rekonstrukcija i adaptacija prijeratne robne kuće koja je devedesetih godina potpuno devastirana. Autorski tim Sinteze je u novoj konstrukciji i oblikovnom konceptu sačuvao osnovne funkcije ranijeg objekta, proširujući program hotelskim blokom, salama za konferencije, prezentacije, prostorom sportske aktivnosti, kultiviranjem okolnog prostora i suterenskim parking-prostorima. Svemu je dat štrih savremenog dizajna, a posebna pažnja posvećena je dizajnu enterijera prvog sprata – kafane, restorana, slastičarnice.

Estetizacija urbanog prostora

Sasvim drukčijeg karaktera su djela Sinteze i saradničkih aktivističkih skupina (NeoSetup, Sinteza) kad je arhitektura medij ili instrument za civilni angažman. I tu, gdje se ne očekuju komplicirane procedure pa i neizvjesnosti u realizaciji monumentalnih objekata, ovi arhitekti entuzijasti pokazali su način kako se u saradnji s društvenom zajednicom mogu ostvariti neveliki, ali dragocjeni rezultati u kultiviranju i estetizaciji urbanog i arhitektonskog prostora. Originalan doprinos takvog stava i akcije su dva projekta (Do Architecture, 05): Open Library i šetnica Sicilija u Visokom. U prvom su na potpuno neočekivanom mjestu, na zidu harema Tabačke džamije, ugradili kasete za knjige koje se nude slobodno građanima, a u drugom su poželjeli da betonske kaskade obale rijeke Fojnice dijelom oboje spektralnim nizovima koji daju jednu vrstu postkubističke apstraktne forme i land arta.

Najzad, u ovom sažetom izboru djelovanja i ostvarenja ove grupe Sinteze i saradnika vrijedna pažnje je njihova saradnja s akademikom Zlatkom Ugljenom, posebno na osjetljivim intervencijama sanacije Bijele Šerefudin džamije i nastojanju za otvaranjem i uređenjem njene okoline. Uspjela im je i rekonstrukcija i obnova još jednog djela Zlatka Ugljena: kuća 02 u Varoškom polju u Visokom iz 2026. godine. U sklopu interesa Sinteze za kulturno naslijeđe je i projekt Galerije “Fra Ljubo Hrgić” u Zenici.

Krunsko djelo u cjelokupnom dosadašnjem arhitektonskom opusu Sinteze je projekt Stalne postavke Zavičajnog muzeja u Visokom (Jasmin Sirčo, Berina Sulejmanović, Ilma Sirčo). U nevelikom prostoru stare arhitekture autori su postavili, zajedno s muzejskim stručnjacima, veliki broj artefakata koji svjedoče o životu i kulturi stanovnika ovih krajeva od prahistorije do novijeg doba. Eksponati su smješteni u parterne i zidne vitrine, sagledivi iz hodnih linija i opremljeni legendama. Sve je objedinjeno crnim fondom enterijera, a atmosferu bezvremenskog proteklog, zagrobnog doba čini svjetlo što prolazi u prostor kroz perforirane prozorske zaslone. U toj atmosferi susret sa svakim eksponatom je neka vrsta sakralnog čina koji zrači i ljepotom.