Ovaj film nema negativca ni velike potrage, a najvoljeniji je crtić svih vremena

Dvije sestre čekaju autobus na kiši. Njihov otac kasni, mlađa djevojčica spava na leđima starije, a pokraj njih se pojavljuje veliko šumsko biće s listom na glavi. U filmu „Moj komšija Totoro“ takvo čekanje postaje jedna od najupečatljivijih scena, iako se u njoj gotovo ništa ne događa.

Animirani film Hayaa Miyazakija iz 1988. godine nema negativca, borbene scene ni veliku potragu koja pokreće cijelu priču. Djeca, čak i ona naviknuta na mnogo glasnije filmove, mogu ga pratiti potpuno zaokupljena. Odraslima nakon gledanja često ostaje osjećaj odmora, nalik dugom poslijepodnevu u kojem ne moraju nigdje stići.

Totoro je kasnije postao zaštitni znak Studija Ghibli, a u anketi kritičara časopisa Sight & Sound iz 2012. godine ovaj naslov bio je najbolje plasirani animirani film. Njegov mirni ritam otvara pitanja koja sežu dalje od filmskog pripovijedanja: šta se događa dok čekamo, zašto nas priroda odmara i mora li svaki slobodni trenutak biti nečim ispunjen?

Koliko ste ih pogledali?Najbolji SF filmovi iz svake godine tokom 2000-ih, neki su i danas fascinantni

Djetinjstvo u kojem ostaje vremena

Radnja je smještena u ruralni Japan pedesetih godina prošlog stoljeća. Univerzitetski profesor s dvije kćerke seli u staru kuću blizu bolnice u kojoj se njihova majka oporavlja od dugotrajne bolesti. Satsuki ima približno deset, a Mei četiri godine. Istražuju prašnjavu kuću nastanjenu sićušnim bićima od čađi, a put ih vodi i do velikog kamforovog drveta. Među njegovim korijenjem Mei pronalazi golemo, zaobljeno i pospano stvorenje koje naziva Totoro.

Američki kritičar Roger Ebert uvrstio je film 2001. godine na svoju listu velikih ostvarenja, opisujući ga kao djelo zasnovano „na iskustvu, situaciji i istraživanju, a ne na sukobu i prijetnji“. Primijetio je da nema negativaca, scena borbe ni zlih odraslih te da se oslanja na situaciju umjesto na zaplet. Kritičar Nick Pinkerton s druge je strane istakao: „Nijedna se lekcija ne nauči.“ Takva struktura nije slučajna. Autori koji proučavaju Ghiblijeve filmove često ih povezuju s obrascem kishōtenketsu, preuzetim iz kineske i japanske poezije. On ima četiri dijela: predstavljanje situacije, njen razvoj, iznenadni obrat i rasplet. Sukob pritom nije nužan pokretač događaja.

U „Totrou“ obrat dolazi kasno. Uznemirena jer je majčin dolazak kući odgođen, Mei sama kreće da joj odnese klip kukuruza i izgubi se. Do tada film uglavnom prati svakodnevicu sestara. Upravo je to neke američke kritičare, kako bilježi bilten Animation Obsessive, navelo na prigovor da se u njemu „ništa ne događa“.

Miyazaki je za mjesto radnje izabrao brežuljke oko Tokoroz awe, izvan Tokija, gdje i sam živi. Producent Toshio Suzuki prisjetio se njegovih riječi da Totoro nikada ne bi nastao da nije živio ondje. Miyazaki je kasnije bio i među prvim donatorima fonda koji kupuje zemljište kako bi zaštitio te brežuljke. Ipak, nije želio napraviti razglednicu pedesetih godina. U kasnije objavljenoj zbirci svojih tekstova historijsko određenje nazvao je svojevrsnom neistinom.

„Istina je da je to priča smještena u vrijeme prije televizije“, objasnio je.

Šta nestaje kada nestane dosade

Kritičarka Lauren Wilford primjećuje da veliki dio djetinjstva čine posmatranje i čekanje, što ovaj film razumije. Kada nema velike drame, Satsuki i Mei stvaraju vlastitu: igraju se. Wilford smatra da je strah od dosade velik dio dječije zabave usmjerio prema sve užurbanijem ritmu.

Slobodno vrijeme za djecu pritom se smanjuje i izvan ekrana. Američka akademija za pedijatriju 2018. godine izvijestila je da su djeca od tri do jedanaest godina tokom prethodnih decenija izgubila dvanaest sati slobodnog vremena sedmično. Ljekarima je preporučila da na svakom kontrolnom pregledu izdaju i „recept za igru“.

Psiholog Peter Gray, koji je karijeru posvetio proučavanju dječije igre, ustanovio je da se 70 posto američkih majki u djetinjstvu svakodnevno igralo napolju, dok je to činilo 31 posto njihove djece. Teresa Belton s Univerziteta Istočne Anglije, koja istražuje dosadu u djetinjstvu, smatra da ju je korisnije posmatrati kao priliku nego kao nedostatak. Upravo vrijeme bez unaprijed određenog sadržaja ostavlja prostor za razvijanje mašte.

Miyazaki je prepoznavao i proturječnost stvaranja filma koji gledaoce podsjeća na život izvan ekrana. U objavljenom razgovoru s anatomom Takeshijem Yorom navodno se našalio da bi na kutiju videosnimka želio staviti poruku: „Molimo, gledajte ovo samo jednom godišnje.“ Njegovo objašnjenje bilo je da nakon jednog gledanja djeca požele izaći i skupljati žirove. Ako film gledaju neprestano, nikada ne izađu.

Tišina između dva pljeska

Na autobuskoj stanici Satsuki drži kišobran namijenjen ocu, dok joj Mei spava na leđima. Totoro prilazi i staje pokraj njih, prema Ebertovom opisu, poput zamišljenog prijatelja. Od pljuska ga štiti samo list na glavi. Satsuki mu daje očev rezervni kišobran, a njega oduševi zvuk kapljica koje udaraju o njegovu površinu. Potom stiže golema mačka u obliku autobusa, Totoro ulazi i odlazi. Djevojčicama zauzvrat ostavlja mali zavežljaj orašastih plodova i sjemenki.

Ebert je 2002. godine Miyazakiju rekao koliko voli trenutke u njegovim filmovima u kojima likovi samo sjede, uzdahnu ili gledaju potok.

„U japanskom imamo riječ za to. Zove se ma. Praznina. Tu je namjerno“, odgovorio je Miyazaki.

Zatim je nekoliko puta pljesnuo rukama.

„Vrijeme između mojih pljeskova je ma. Ako imate samo neprekidnu akciju, bez imalo prostora za predah, to je samo užurbanost.“

Scena na stanici često se tumači kao posebno čist primjer tog principa: kiša, lišće, disanje djevojčica i strpljivo čekanje.

Slično djelovanje prirodnih prizora opisao je okolišni psiholog Stephen Kaplan. On je 1995. godine iznio tvrdnju da dugotrajan mentalni napor dovodi do zamora usmjerene pažnje. Priroda, prema njegovom objašnjenju, omogućava obnovu kroz „blagu fascinaciju“. Kiša, oblaci i lišće koje pomjera vjetar zadržavaju pažnju, ali od nas ne zahtijevaju napor. Scena čekanja u „Totrou“ može se posmatrati kao filmski prikaz takvog iskustva.

Mozak radi i kada nemamo zadatak

Neurolog Marcus Raichle tokom devedesetih godina upoređivao je snimke mozga ljudi koji obavljaju zadatke i onih koji miruju. Primijetio je da određena područja smanjuju aktivnost kada započne izvršavanje zadatka. Kasnije je objasnio da je posmatrao razliku između toga kada osoba ne radi ništa i kada gleda riječ. Kada je obrnuo način poređenja, uočio je pad aktivnosti povezan s početkom zadatka. Ta područja 2001. godine nazvao je mrežom podrazumijevanog režima rada mozga.

Neuroznanstvenica Mary Helen Immordino-Yang i njene kolege objavili su 2012. godine pregledni rad naslovljen „Odmor nije besposličarenje“. Pokazali su da su mreže aktivne tokom lutanja misli povezane i s prisjećanjem vlastitih iskustava, zamišljanjem budućnosti te moralnim emocijama koje nas povezuju s drugim ljudima.

„Šta radimo u školama da podržimo djecu u okretanju vlastitom unutrašnjem svijetu?“, pitala je Immordino-Yang.

Ipak, boravak nasamo s mislima nije svima jednostavan. U često spominjanom istraživanju Univerziteta u Virginiji iz 2014. godine učesnici su petnaest minuta ostavljeni sami u prostoriji, bez zadatka. Imali su mogućnost da sebi zadaju blagi električni udar. To je učinilo dvije trećine muškaraca i četvrtina žena. Grupe su bile male, a kasnija kritika istraživanja istakla je da su učesnici u prosjeku sjedenje s vlastitim mislima ipak ocijenili kao donekle ugodno. Istraživanje je ostalo upamćeno po spremnosti dijela učesnika da posegnu za ometanjem, čak i neugodnim. Satsuki na autobuskoj stanici nema takvu mogućnost: preostaje joj čekanje, tokom kojeg joj prilazi šumsko biće.

Najmoćnije biće uglavnom spava

Totoro veliki dio filma provodi odmarajući se. Mei prati dva mala duha do šupljine ispod kamforovog drveta, pada na stomak usnulog stvorenja i sama zaspi. Ebert je taj susret sažeo slikom djeteta koje se sklupča na njegovom stomaku i odrijema. Kritičar Adam Nayman primijetio je da je Totorov prepoznatljivi izraz zijevanje.

Pojedini autori tumačili su ga kao kami, duha prirode iz japanske šintoističke tradicije. Istraživač Arran Stibbe u filmu je prepoznao suptilno utkane ideje zena i šintoizma. Miyazaki je, međutim, insistirao da film nije vezan ni za jednu religiju. Motiv velikog drveta i odmora ima paralelu u priči kineskog mislioca Zhuangzija iz četvrtog stoljeća prije nove ere. Njegov prijatelj žali se na golemo drvo čije je deblo toliko kvrgavo i neravno da se ne može upotrijebiti kao građa.

Zhuangzi mu odgovara da upravo zbog toga niko neće posjeći drvo. Ono može doživjeti duboku starost i pružati hlad svakome ko legne ispod njega.

„Ako ničemu ne služi, kako mu onda mogu nauditi ili nanijeti bol?“

Ideja „korisnosti beskorisnog“ postala je jedno od temeljnih načela taoizma. Tao Te Ching, kratka knjiga u središtu te tradicije, razvija srodnu misao: u slijeđenju Puta čini se sve manje, dok se ne stigne do nečinjenja, pri čemu ništa ne ostaje neučinjeno.

Odmor kao otvorenost prema svijetu

Kritiku pretjeranog rada kasnije su razvijali i zapadni filozofi. Bertrand Russell je 1932. godine esej „U pohvalu dokolici“ započeo priznanjem da je odrastao uz poslovicu prema kojoj đavo uvijek pronađe posao za besposlene ruke.

Zatim je napisao: „Mislim da se u svijetu radi daleko previše.“

Šesnaest godina kasnije njemački filozof Josef Pieper tvrdio je da je civilizacija „totalnog rada“ zaboravila čemu služi dokolica. Opisao ju je kao oblik smirenosti potreban za prihvatanje stvarnosti, odnosno stav osobe koja se otvara svijetu. Italijanski izraz dolce far niente označava slast nerada.

U filmu tu ideju prati prizor sa sjemenkama koje je Totoro ostavio djevojčicama. One ih posade i danima čekaju, bez vidljivog rezultata. Jedne noći zateknu Totora i male duhove kako plešu oko zasađenog mjesta pa im se pridruže. Tokom plesa izraste golemo drvo. Ujutro drveta više nema, ali sjemenke su proklijale. Prizor povezuje čekanje, posmatranje i rast koji se odvija i onda kada se naizgled ništa ne događa.