Roman "Lijek protiv melanholije": Marina, gdje si se izgubila?

Toliko protraćenih godina u ovom gradu, pomislila sam. Kao da sam se sve vrijeme samo vozila na krovu turističkog autobusa.

“Lijek protiv melanholije”, Slađana Nina Perković

Dinamika zajedničkog života emotivnih partnera, komično prikazana, ali iza čijeg se smijeha često kriju suze, temeljna je os i tema posljednjeg romana Slađane Nine Perković “Lijek protiv melanholije”. Tokom protekle godine pogledala sam dosta filmova - neke nove, neke ponovo - koji se bave krizama između partnera, krizama koje počinju kao sitni poremećaji u svakodnevnom životu, a postepeno otkrivaju odgovore na pitanja ko kome duguje šta, ko je kriv, ko govori istinu i ko umije kontrolisati čiji život. U tom smislu, u ovom romanu ima ponešto Bergmanovih “Scenes from a Marriage”, pomalo i “The Worst Person in the World” Joachima Triera, “Marriage Story” Noaha Baumbacha, pa i filma “Separation” Asghara Farhadija, a Perković sve to uspijeva zaokružiti u dinamičnu cjelinu u kojoj se drama i komično prepliću onako kako to često biva i u samom životu, pritom izbjegavajući klasične crno-bijele podjele likova na protagoniste i antagoniste, a pledirajući tako onu visoko cijenjenu univerzalnost u književnosti.

Miš ne postoji

Priča, dakle, prati Marinu, Bosanku koja živi u Parizu s Denisom, čovjekom s kojim dijeli stan i život, ali čiji se odnos postepeno raspada pod pritiskom nesuglasica i nerazriješenih tereta prošlosti. Dok Denis pokušava održati život pod kontrolom kroz rutinu, Marina se u tom uređenom svijetu osjeća zarobljeno. Naizgled trivijalni događaji, od svađe oko hrane i kućnog reda do pojave miša u stanu, postepeno razotkrivaju prirodu te veze. Kriza u njihovom odnosu otvara i mnogo šira pitanja koja se tiču rata, migracije, porodičnog nasljeđa i nepripadanja. Nakon Denisovog odlaska Marina ostaje sama sa vlastitim životom i prošlošću, pokušavajući pronaći način da izađe iz začaranog kruga u kojem joj alkohol i različiti oblici bijega od sebe služe kao “lijek” protiv melanholije.

Već u uvodnoj sceni, u kojoj Marina i Denis priređuju večeru za prijatelje, jasno je da njih dvoje jedno drugom zadaju mnogo više neugodnosti nego što bi se to očekivalo. “Grickali smo slane pistacije i pili vino, sve je manje-više bilo opušteno, ali onda je Denis servirao večeru i sve se raspuklo poput balona od sapunice. Nisam mogla ni zamisliti da je bilo potrebno tako malo, pa da kola, poput furije, krenu nizbrdo.” Marina ne podnosi krv, ali pod pritiskom Denisa i gostiju ipak pokušava pojesti nedovoljno pečeno meso. Čitalac se u toj situaciji počinje osjećati pomalo neprijatno kao da je i sam za njihovim stolom, pogotovo zato što vrlo brzo postaje jasno da se iza humora i zadirkivanja nalazi mnogo ozbiljniji problem poniženja i gubitka kontrole.

Nakon takvog incidenta Perković nastavlja nizati naizgled banalne situacije koji samo produbljuju krizu i razotkrivaju par. Jedna od takvih počinje nakon što Marina, iscrpljena sređivanjem stana, konačno sjedne na kauč i uzme kesicu čipsa koja joj se odjednom počne “čudno migoljiti” u ruci. Kada je odbaci, iz nje istrči miš, toliko brzo da mu se tijelo zanosi lijevo-desno, a Marina u panici preskače stolić i zaključava se u spavaću sobu, ponavljajući sebi: “Miš ne postoji, miš ne postoji, miš ne postoji.” Od tog trenutka, jedna ovakva, sasvim mala neprijatnost, počinje proizvoditi čitav niz apsurdnih situacija: Marina blokira procjep ispod vrata papirima i računima, dovlači sto, razmišlja kako bi mogla pobjeći kroz prozor, poziva prijateljicu Danu, a zatim i deratizera. Kada se Denis vrati, pita je je li normalna i optužuje je da je sama “pustila miša u kuću”, dok joj Lea kasnije objašnjava da miš možda postoji samo “na simboličkom nivou”, kao projekcija njene nervne prenapregnutosti.

Koliko god miš bio malen, njegova pojava na neki je način karakteristična za postupak kojim se roman gradi. Perković niže naoko očekivane životne incidente - krvavo meso za večerom, miša u stanu, bolest, probleme s poslom, stan, novac, porodične uspomene - i dopušta da svaki novi događaj dodatno poremeti prethodno uspostavljeni red. Tek njihovim gomilanjem jasno razumijemo da je Marinina svakodnevica zapravo nestabilna i koliki je jaz između onoga što ona vidi i proživljava i onoga što joj drugi priznaju. Situacije u romanu istovremeno su smiješne i ponižavajuće, često sasvim smiješne, a ipak ispunjene nečim što se ne može svesti na raspravu o tome kako se peče meso ili postoji li miš u stanu.

Važan dio priče čini Marinin odnos prema domovini. Ona živi u Parizu, ali Bosna je prisutna u načinu na koji govori, u sjećanju na majku, odnosu prema komšiluku, strahu od institucija i uspomenama na rat. Kada junakinja govori o tome kako su joj u Francuskoj strani studenti prešutno poručivali da ne učestvuje u zajedničkim radovima jer ima “nepouzdano znanje, stečeno u nekom lijevom dijelu svijeta”, Perković opisuje onu vrstu otklona s kojom se migranti suočavaju u različitim dijelovima svijeta, guranje na margine velikih gradova i društava koja ih nikada ne prihvataju sasvim kao svoje.

“Marina”, rekla sam samoj sebi, “pogledaj sve te ljude koji marširaju svojim kućama, pogledaj njihovu djecu, niko od njih nije izgledao ni najmanje izgubljeno”. I oni su, vjerovatno, pobjegli od svojih domova, svojih šutljivih majki, mrtvih očeva i porodičnih grobnica, ali za razliku od mene, oni su došli ovdje da se izgube, da ispričaju novu priču, onu koja će biti samo njihova, da ostave iza sebe svoju prošlost, jezike i uspomene. Gradili su svoj novi svijet, neopterećen, lagan, ispunjen šoping-centrima, novim kolekcijama jeftine odjeće šivene u udaljenim dijelovima planete, preslatkim kafama sa šlagom serviranim u ogromnim plastičnim čašama za usput, prostranim prodavnicama namještaja, ručkovima u restoranima, proslavama rođendana, isplaniranim godišnjim odmorima. “Kako to, Marina, da si se ti izgubila?”

Roman je bio vrlo blizu tome da se pretvori u patetično i opštim mjestima ispunjeno naklapanje, ali je Perković uglavnom uspješno izbjegla da svoju junakinju pretvori u idealizovanu žrtvu. Marina jeste žrtva okolnosti, ali je istovremeno i saučesnica u svojim nevoljama. Sebična je, neurotična, iracionalna, sklona lažima, pasivna kada bi trebalo djelovati, a agresivna kada više ne može izdržati pritisak. Upravo je to čini bliskom stvarnom čovjeku - premda primjedba zvuči pomalo passé, jer šta bi književnost, ako ne stvarni život, uopšte trebalo da imitira? Denis je, s druge strane, opsjednut čistoćom i pravilima: u njegovom svijetu sve mora imati svoje mjesto. Marina, nasuprot tome, živi u haosu, ali se njime istovremeno i hrani. Dok Denis pokušava sve dovesti “pod špagu”, Marina preživljava tako što priča, izmišlja, biva ironična i fantazira.

Apsurd i humor

U jednom trenutku on će joj reći da se mora “trgnuti” i učiniti nešto od svog života i biće u pravu. Marina je dobro napisana kao pripovjedačica: njen pogled na svijet i sposobnost da od obične situacije napravi apsurdnu priču daju romanu prepoznatljiv ton. Kada se odmaknemo od tog glasa i pogledamo njenu karakterizaciju, postavlja se pitanje koliko se Marina zaista mijenja. Uglavnom ostaje zarobljena u istom obrascu ponašanja, što jeste namjerno i odgovara logici priče, ali u poređenju sa savremenom ženskom prozom, koja često istražuje unutrašnje kontradikcije ženskog subjekta i vlastitu odgovornost, kao i želje koje se međusobno isključuju, Marina je ponekad više odličan pripovjedački filter, a manje do kraja razrađen lik. Kao čitateljica pitam se da li bi sve dobilo više na snazi kada bi se autorica rjeđe odlučivala za bijeg iz situacije kroz lošu šalu ili šalu uopšte. Pritom, pod klasičnim ključem ne mislim na konvencionalno pripovijedanje, nego na mogućnost da se teme identiteta i tijela, koje Perković razrađuje kroz apsurd i humor, otvore i prema drugačijem modelu: onom koji iskustvo žene neposrednije i dosljednije povezuje s partnerskim vezama ili traumom, temama koje ostaju u čitateljskoj svijesti dugo nakon čitanja upravo zato što su kontinuirano nelagodne. Kod Perković povremeno postoji opasnost da ironija posluži kao prebrz izlaz iz emocionalno zahtjevne situacije, kao da je dovoljno nešto ismijati da bi se time ujedno i razriješilo.

Ironiji uprkos, “Lijek protiv melanholije” nesumnjivo promišlja veoma ozbiljne teme: ratno djetinjstvo, migraciju, gubitak, raspad porodice, egzistencijalnu nesigurnost i osjećaj nepripadanja. Roman se ozbiljno bavi partnerskim odnosima, ne dopušta čitatelju da lako odredi ko je u njima problem, poziva nas da sagledamo kakve posljedice po velike životne odluke imaju mali, svakodnevni porazi, dok je melanholija na koju naslov upućuje stanje koje, ako mu se posveti dovoljno pažnje, može otkriti mnogo toga zanimljivog o nama samima.