Ejla Bavčić za Oslobodjenje.ba: Trema i uzbuđenje nikada ne nestaju

Na sceni je gotovo tri decenije, ali Ejla Bavčić i dalje svakom novom procesu prilazi s istom znatiželjom. Prvakinja Drame Narodnog pozorišta Sarajevo iza sebe ima brojne uloge i saradnje s različitim rediteljima, a među novijim projektima su „Galeb“ Selme Spahić i „Gogolj iz pepela“ Petra Pejakovića.

UOČI VEČERAŠNJEG IZVOĐENJAIza kulisa "Vještica iz Salema", Linda Begonja o temama koje nas se tiču

„Galeb“ je ujedno bio susret s novom teatarskom pričom u Sarajevu. S druge strane, u „Gogolju iz pepela“ našla se pred drugačijim čitanjem djela velikog ruskog pisca. Predstava polazi od Gogoljevih „Mrtvih duša“ i pitanja šta je moglo biti zapisano u dijelu rukopisa koji je spalio.

Novi prostor

S glumicom smo razgovarali o dva različita teatarska iskustva, radu s rediteljima i onome što se nakon svih godina rada ipak ne mijenja.

Kako kaže, tokom rada na prvoj premijeri ICIKUM-a nije odmah razmišljala o tome da učestvuje u stvaranju novog teatra. Sve je počelo jednostavno. Tek nakon prve izvedbe postala je svjesna šire slike i činjenice da su zajedno pokrenuli nešto novo.

- Tokom proba, osjećaj je prvenstveno bio da radim novu predstavu u drugom dijelu grada. Tek nakon premijere sam osvijestila da zapravo imamo novi teatar. Moram priznati da me čini sretnom što sam bila dio ekipe pozitivnih, vrijednih i talentovanih ljudi koji su učinili da naš Galeb poleti, a da sa njim poleti i novi teatar, rekla je Bavčić za Oslobodjenje.ba.

Bavčić vjeruje da će energija koja je pratila nastanak „Galeba“ biti važna i za ono što tek dolazi. Nada se da će isti entuzijazam pratiti i buduće predstave Novog teatra.

- Iskreno se nadam da će i sve naredne predstave ICIKUM-a biti jednako dobre, ako ne i bolje i da će oni koji ih budu postavljali na scenu uživati u procesu kao što sam ja uživala radeći na „Galebu“, naglasila je.

Iako je „Galeb“ napisan prije više od jednog stoljeća, bavljenje klasicima za Bavčić uvijek podrazumijeva vrijeme u kojem ih izvodimo. Tekst može ostati isti, ali se mijenjaju ljudi koji ga govore, njihove emocije i ono što iz vlastitog vremena unose u predstavu:

- Ja sam mišljenja da sve predstave koje igramo, bilo da radimo po tekstu napisanom prije 130 dana ili onom napisanom prije 130 godina, neminovno stavljamo u savremeni kontekst. Mislim, igramo ih ovdje i sada i u likove unosimo ono što su naši problemi, naša mišljenja, naše emocije. Ukratko, naš, savremeni kontekst.

U radu sa Selmom Spahić posebno joj je zanimljiv način na koji rediteljica pristupa procesu.

- Ona je vrlo talentovana, posvećena i topla rediteljica, kazala je glumica.

Moć klasika

Drugi ovosezonski projekt, „Gogolj iz pepela“, nastao je iz pitanja šta je moglo stajati u tekstu koji je Gogolj spalio. Predstava se oslanja na „Mrtve duše“, ali ne pokušava ponuditi konačan odgovor. Umjesto toga, kroz ono što je ostalo nakon spaljenog rukopisa otvara pitanje kako bi Gogoljev tekst mogao izgledati danas.

Za Bavčić upravo je to jedna od najvažnijih osobina velikih djela - sposobnost da prežive vrijeme u kojem su nastala.

- Ključna karakteristika velikih dijela jeste da su bezvremenska. Pripremajući Mrtve duše, mi smo zapravo istraživali šta je moglo biti zapisano u tekstu koji je Gogolj spalio. “Vaskrsavajući” spaljeni tekst, mi smo zapravo vaskrsavali sebe u želji i nadi, pojasnila je.

Pokušavajući zamisliti šta bi Gogolj napisao danas, ekipa predstave istovremeno je propitivala vlastito vrijeme i prostor u kojem radi. Ona smatra da bi odgovor u svakom pozorištu bio drugačiji, jer ga određuju ljudi koji predstavu stvaraju i trenutak u kojem nastaje.

- Pokušavali smo zamisliti šta bi bilo napisano u tome tekstu danas, ovdje, u našem pozorištu, našem dobu, našem svijetu. Za mene je ovo bilo iskustvo drugačije od svih dosadašnjih. Ovoga ljeta, imala sam sreću da radim sa dva fenomenalna reditelja i zahvalna sam na tome, dodala je.

Kada govori o izboru uloga, ne izdvaja unaprijed određeni tip likova, već osjećaj.

- Na prvu, svaka potencijalna uloga mi je zanimljiva. Čitate tekst, upoznajete se sa ostatkom ekipe i čekate da kliknete, opisala je te naglasila:

- Pri tome nije bitno ko pripada kojoj generaciji, bitno je da se međusobno osjetite, poštujete i pomažete jedni drugima kroz proces transformacije u likove koje igrate.

O dragim osjećajima...

Čak i nakon toliko godina na sceni, izlazak pred publiku i dalje donosi tremu. Samo je danas drugačije razumije.

- Sudeći prema mome iskustvu, trema i uzbuđenje nikada ne nestaju. Sa protokom godina naprosto osvijestite da je trema zapravo osjećaj odgovornosti. Podsjetnik da ste odgovorni prema publici i prema kolegama da budete dobri u onome što radite, iskrena je bila.

Na početku je tremu možda doživljavala kao strah. Sada je to svojevrsni znak da joj je još uvijek jako stalo do poziva koji živi.

- U ranim godinama tremu možda doživljavate kao formu straha i niste baš sretni što je imate, ali kada shvatite da je trema zapravo osjećaj odgovornosti drago vam je što je niste izgubili, poručila je Ejla Bavčić.