„Passages“: Kada strast postane jača od ljubavi i svih pravila

Postoje ljubavne priče koje nas uvjeravaju da ljubav može sve. A postoje i one koje pokazuju koliko ljubav može biti sebična, destruktivna i nepredvidiva. Film „Passages“ američkog reditelja Ire Sachsa pripada ovoj drugoj vrsti. 

Njegovi junaci ne pokušavaju pronaći savršenu ljubav oni pokušavaju shvatiti koliko daleko mogu otići za onim što trenutno žele.

PRIČA O GUBITKU I ISKUPlJENJU„21 Grams“ Iñárritua pokazuje koliko jedan trenutak može promijeniti život

Radnja je smještena u Pariz, među umjetnike, filmske setove, stanove pune cigaretnog dima, noćne izlaske i odnose u kojima se granice neprestano pomjeraju. U središtu priče je Tomas, reditelj kojeg igra Franz Rogowski, čovjek čiji je najveći problem upravo to što gotovo uvijek želi ono što se nalazi s druge strane njegovog trenutnog života.

Tomas je u braku s Martinom, kojeg igra Ben Whishaw. Njihov odnos na početku djeluje stabilno, ali iza te stabilnosti već postoji prostor za sumnju, nezadovoljstvo i neizgovorene želje. Nakon noći provedene s Agathe, koju igra Adèle Exarchopoulos, Tomas se vraća svom suprugu, ali ono što je trebalo biti prolazna avantura postaje početak mnogo složenijeg odnosa.

Trojac se tako ne pretvara u klasični ljubavni trougao u kojem publika treba odlučiti ko koga više voli. Sachs mnogo više zanima pitanje šta se događa kada ljudi žele slobodu, ali istovremeno žele sigurnost koju pruža druga osoba.

Tomas je pritom fascinantan upravo zato što nije klasični romantični protagonist. On je privlačan, inteligentan, kreativan i pun energije, ali istovremeno narcisoidan, impulsivan i emocionalno nemilosrdan. Njegova sposobnost da zavede druge gotovo je jednaka njegovoj nesposobnosti da razumije posljedice vlastitih postupaka.

U tome je i najveća snaga Rogowskog. Njegov Tomas nije predstavljen kao jednostavan negativac. On je čovjek koji stalno traži intenzitet. Dosada mu je gotovo nepodnošljiva, a stabilnost mu vrlo brzo počinje izgledati kao zatvor. Kada dobije ono što želi, već počinje željeti nešto drugo.

Film zbog toga nije samo priča o nevjerstvu. „Passages“ je priča o zavisnosti od osjećaja koji dolaze s novom osobom – uzbuđenja, neizvjesnosti, seksualne privlačnosti i osjećaja da se život iznenada ponovo pokrenuo.

Sachs pritom ne pokušava svoje likove pretvoriti u moralne lekcije. Njegova kamera ih prati u intimnim prostorima, tokom seksa, svađa, doručaka i razgovora koji često izgledaju banalno, ali iza sebe nose ogromnu emocionalnu težinu.

Posebno je zanimljivo što seks u ovom filmu nije tek ukras. On je način komunikacije. Likovi često tijelom govore ono što ne mogu ili ne žele izgovoriti. Privlačnost tako postaje sredstvo pregovaranja, ali i oružje.

Pariz dodatno pojačava taj osjećaj. Grad nije prikazan kao turistička razglednica, već kao prostor u kojem se privatni život i umjetnička scena neprestano sudaraju. Noćni klubovi, stanovi, restorani i filmski setovi postaju pozornice na kojima likovi mijenjaju uloge.

Upravo zato „Passages“ djeluje izrazito evropski. Film nema potrebu da svoje junake učini dopadljivima niti da njihov odnos dovede do urednog zaključka. Umjesto toga, ostavlja nelagodu koja traje i nakon završetka filma.

Posebnu težinu filmu daje pitanje koje se provlači kroz cijelu priču: može li čovjek biti potpuno slobodan u ljubavi, a da pritom ne povrijedi drugu osobu?

Sachs na to pitanje ne nudi jednostavan odgovor. Njegovi likovi žele slobodu, ali žele i pripadanje. Žele strast, ali i sigurnost. Žele biti voljeni, ali često nisu spremni prihvatiti odgovornost koju ljubav podrazumijeva.

„Passages“ je zbog toga film o želji prije nego o ljubavi. O onom trenutku kada nekoga želimo toliko snažno da nam vlastita želja postane važnija od posljedica.

I upravo tu film postaje najzanimljiviji.

Jer strast sama po sebi nije romantična. Ona može biti prekrasna, oslobađajuća i potpuno opojna. Ali može biti i sebična. Može nekoga približiti drugoj osobi, a istovremeno uništiti ono što je već izgrađeno.

Sachs ne pokušava odlučiti šta je od toga ispravno. Samo otvara vrata i pušta svoje likove da uđu u vlastiti haos.

A u tom haosu „Passages“ pronalazi svoju najveću vrijednost – film nije zainteresovan za savršenu ljubavnu priču, nego za onu mnogo zanimljiviju, neurednu i stvarnu.