Gej ljubav u sjeni fašizma: Film koji se smatra oskarovskim favoritom

Može li priča o gej ljubavi usred Španskog građanskog rata osvojiti Hollywood? „Crna kugla“ već se nalazi u krugu najozbiljnijih oskarovskih kandidata, ali film koji obećava potresnu historijsku melodramu istovremeno se bori s vlastitom ambicijom.

Predoskarovska sezona sve je uzbudljivija, a u kinima se može pogledati „Crna kugla“ („La bola negra“), epska španska drama rediteljskog dvojca Javiera Calva i Javiera Ambrossija. Film je već privukao pažnju filmske industrije, a pojedini oskarovski prognostičari svrstavaju ga među ozbiljne kandidate za najvažnija priznanja, uključujući Oscara za najbolji film i režiju.

Ipak, iza velikih očekivanja krije se ostvarenje koje neće svakom gledatelju biti jednako uvjerljivo.

Film je inspirisan nedovršenom dramom Federica Garcíe Lorce, od koje su sačuvane svega četiri stranice. U središtu priče nalazi se mladić kojem zbog homoseksualnosti odbijaju članstvo u uglednom društvenom klubu u Granadi. Crna kugla postaje simbol odbacivanja, ali i polazište za mnogo širu priču o zabranjenim ljubavima, društvenoj represiji i prešućenim dijelovima španske historije.

Tri vremena, jedna historija isključivanja

Radnja se odvija u tri različita perioda. Pratimo Carlosa, mladića iz Granade 1932. godine kojem društveni klub zatvara vrata, zatim vojnika Sebastiánа, pripadnika Francove vojske, koji se tokom Španskog građanskog rata 1937. zbližava sa zarobljenim republikancem Rafaelom Rodríguezom Rapúnom, Lorcinim ljubavnikom. Treća priča smještena je u 2017. godinu, kada povjesničar Alberto nakon djedove smrti pronalazi dokumente povezane s Lorcinom dramom i počinje istraživati porodičnu prošlost.

Tri vremenske linije postepeno se povezuju, ali početak filma zahtijeva dosta strpljenja. Reditelji često skaču između razdoblja prije nego što gledatelju postane jasno kako su likovi i događaji povezani. Kada se mozaik počne slagati, film postaje zanimljiviji, ali do tada je dio publike već iscrpljen stalnim promjenama vremena, stila i značenja.

Penélope Cruz ukrala je dio pažnje

Posebnu dimenziju filmu daju hipnotički homoerotski prizori iz vojničkog života, crno-bijeli kadrovi u kojima se pojavljuje Lorca te muzičke scene s Penélope Cruz. Njeno pojavljivanje donosi energiju, vizuelnu raskoš i seksualnost, a glumica izgovara i jednu od upečatljivijih rečenica filma: „Travestizam je fantazija o mogućnostima, a rat je suprotnost toga.“

Ipak, te scene nisu uvijek čvrsto povezane s glavnom radnjom. Sličan problem prati i ostatak filma: mnoštvo likova, vremenskih skokova, metafilmskih dosjetki, snova i stilskih eksperimenata povremeno djeluje kao da su autori pokušali u jedno ostvarenje smjestiti sve ideje koje su imali.

Gej ljubav kao dio prešućene historije

Najveći potencijal „Crne kugle“ krije se u priči o odnosu dvojice vojnika iz suprotstavljenih tabora. Njihova veza otvara prostor za prikaz homoseksualnosti u društvu obilježenom fašizmom, nasiljem i netrpeljivošću. Reditelji pokušavaju pokazati kako su zabranjene ljubavi često završavale zakopane zajedno s ljudima koji su ih živjeli.

Zbog toga Lorca nije tek književna referenca. Njegovo nasljeđe povezuje intimne sudbine likova s historijskim nasiljem i pokušajem da se osvijetli dio španske prošlosti o kojem se dugo šutjelo.

Tema je važna, a društvena trauma duboka. Međutim, značaj teme sam po sebi ne garantuje i umjetničku vrijednost. Film je najuvjerljiviji kada velike historijske i političke teme približi konkretnim ljudskim odnosima. U savremenom segmentu posebno se ističe Lola Dueñas u ulozi Albertove majke, čiji lik pokazuje da posljedice društvene represije ne ostaju samo na životima homoseksualaca već pogađaju i njihove porodice.

Vizuelna estetika, obilježena zasićenim bojama, podsjeća na filmove Pedra Almodóvara, koji je ovdje jedan od pridruženih producenata. Ipak, sličnost uglavnom ostaje na površini: raskošne slike ne prerastaju uvijek u emocionalnu snagu kakvu imaju najbolja ostvarenja slavnog španskog reditelja.

„Crna kugla“ jeste film velikih ambicija, ali često postaje žrtva vlastite kompleksnosti. Umjesto da u potpunosti razvije subverzivnu i potresnu gej melodramu smještenu u vrijeme političkog nasilja, povremeno je zatrpava dodatnim pričama i stilskim eksperimentima.

A Oscar? Autor recenzije smatra da bi filmu, umjesto nagrade Američke filmske akademije, možda više odgovaralo članstvo u Akademiji precijenjenih – ideji koju je svojevremeno u filmu „Manhattan“ predložila Diane Keaton.