Živimo u homoniziranom umjesto humaniziranom svijetu

Privatno vlasništvo (svojina) udruženo sa ljudskim zabludama, prema svim socijalistima i utopistima, što prihvataju i svi marksisti, osnovni su izvori nemira, sukoba i nesreća među ljudima. Da bi to riješio, komunizam, vjerovatno u dobroj namjeri (a dobrim namjerama znamo da je popločan i put do pakla), preko eksproprijacije i nacionalizacije pokušava potpuno ukinuti privatnu imovinu i privatni posjed.

Svijest bez savjesti

To donosi sljedeće neminovne posljedice: 1) Što je svačije - to nije ničije. Kako je primijetio Aleksander Bajt, glavni izazov, pitanje i problem komunizma nije krađa, već uništavanje imovine. 2) Potpunom kolektivizacijom, preko nacionalizacije i eksproprijacije, ubija se, razara i ruši osnovni motiv i pokretač ekonomije: štednja, čuvanje, kućenje, dobit, zarada, korist i profit. Ko ima i posjeduje kapital i imovinu, on je doktrinalni, idejni i egzistencijalni, ne lopov, nego klasni i državni neprijatelj, a biti - postojati i imati su dva osnovna izvorišna svojstva čovjeka. 3) Kako se identitet i sigurnost iznutra postižu vjerom, etikom, kulturom i umjetnošću, tako se egzistencijalna identifikacija i sigurnost postižu pravom, zakonom, politikom, vlašću i imovinom. 4) Zato ljudi u komunizmu dolaze u izvjesnu, materijalnu, egzistencijalnu i ekonomsku nesigurnost i gubljenje kompletne identifikacije.

Pošto je partija upravljala svom imovinom, samo je ona imala izvanjsku slobodu, identifikaciju i politički subjektivitet. Ovo je komunistički pristup privredi i ekonomiji, koji je išao iz jedne u drugu krajnost. Uspješna, prirodna i čovjekovoj naravi primjerena ekonomija, u komunizmu je neodrživa. Zašto? Iz metafizičko-ontološko-transcendentalnih razloga, komunizam negira, poriče i odriče Boga kao Stvoritelja, Izvor, Gospodara i Vlasnika svih resursa, nimeta, blagodati i dobara. Oni tu Božiju ulogu među ljudima preko partije i tajne službe dodjeljuju sami sebi.

Drugo, oni ukidaju relativno privatno vlasništvo, koje dozvoljavaju sve religije, etike i velika učenja svijeta i time ugrožavaju čovjekovu i ljudsku egzistenciju i dovode u pitanje njegovu izvanjsku identifikaciju, sigurnost i slobodu. Treće, ukidanjem relativne Bogom povjerene privatne imovine ljudima, ukidaju se osnovni motivi za rad, štednju, a to su zarada, imetak, čuvanje dobara i profit. Prema Druckeru: “Komunizam je, umjesto ekonomske jednakosti, formirao nomenklaturu dužnosnika, crvenih kerbera, koji su uživali u velikim ekonomskim privilegijama. A kao ideološki kredo, marksizam je propao jer nije uspio stvoriti novog čovjeka. Umjesto toga, probudio je i ojačao sve ono najgore u starom Adamu: korupciju, pohlepu i žudnju za moći, zavist, međusobno nepovjerenje, tiraniju na nižim razinama, zatvorenost, laganje i pljačkanje, prokazivanje - jednom riječju - cinizam”.

Vladimir Goati uočava pogubne i opasne sličnosti između komunizma i nacionalizma: “Komunizam i nacionalizam, uprkos očiglednim razlikama, slične su ideologije kolektivnih entiteta - klase, odnosno nacije. One zanemaruju i zaboravljaju ličnost čovjeka. Također, obje pretenduju da jedine zastupaju ispravne principe organizacije društva i pokazuju spremnost da potpuno pribjegnu nasilju u službi ostvarenja klasne, odnosno nacionalne čistoće”!

Komunizam, njegov totalitarizam, monolog, monopol, monolit i monizam na vlast, ideologiju, pravo, zakon, pa i politiku, kulturu i sav javni i društveni život - sam od sebe, za sebe i po sebi se urušio. A čovječanstvo nije imalo potrebe ni da ga zaustavlja, a još manje da ga spašava. Ipak, kao takav nije izmakao svjetskoj teoriji i literaturi. Što se tiče čistog kapitalizma koji obezbjeđuje privatno vlasništvo do apoteoze i idealizira u okviru otvorenog tržišta pravo, mogućnost i slobodu kretanja rada, robe, novca i kapitala i on, prema najpoznatijim autoritetima i poznavaocima kapitalizma, ima svoje aporije, antimonije, zamke i slabosti.

Jednu vanjsku, a drugu unutrašnju, prije nepuna dva stoljeća, zapazio je, pored ostalih, Karl Marx. Vanjska slabost kapitalizma jeste što je iz svog osnovnog odnosa i procesa koji je svojstven njemu više nego bilo kojem drugom sistemu, neminovno u određenim, cikličnim razmacima dolazi u stanje inflacije, hiperinflacije, stagflacije, hiperprodukcije, nelikvidnosti, viška radne snage, suženog tržišta i velike ekonomske krize. Unutrašnja slabost, koju uočava Marx, jeste što kapitalizma nema bez kapital-odnosa. Taj i takav odnos svodi čovjeka na radnu snagu, a radnu snagu još više srozava i obezvređuje svođenjem na robu koja postaje kao i svaka druga razmjenska vrijednost, čiju cijenu diktiraju ponuda i potražnja na tržištu.

Dok je antički svijet imovinu i privatno vlasništvo usmjeravao prema idealima predaka, kršćanstvo i budizam ga relativiziraju radi onog nebeskog svijeta, komunizam radi ukidanja eksploatacije i klasnog društva potpuno ubija privatno vlasništvo, a čisti kapitalizam idealizira i apsolutizira privatno vlasništvo, a cijena toga je svođenje čovjeka na razmjensku vrijednost sa svakom robom koja se razmjenjuje preko radne snage i robe.

Prema mišljenju Rogera Garaudyja, u međuljudskim odnosima na Zapadu dominira egoizam i individualizam, a u nauci pozitivizam i scientizam. U civilizaciji gdje se apsolutizira privatno vlasništvo, neovisno od religije i etike, vođene samo logikom ekonomije, dobiti, profita, zarade, gomilanja bogatstva, siromaštvo se javlja iz obilja kod pojedinaca i siromaštva kod većine. Na žalost i na sramotu, Odamov izvještaj u ime UN-a pokazuje “kako svega osam milijardera (tajkuna) posjeduje jednaku količinu kapitala koliko polovina svjetske populacije ili četiri milijarde populacije čovječanstva”!

Uprkos tome, neoliberalne ekonomije (papirno-zlatnog teleta) nastavljaju veselo koračati prema nigdje. Da je na osam milijardera upisano enormno i pljačkom koliko na pola ljudskog roda, sa stajališta egzistencije i fizičko-biološkog opstanka čovjeka i ljudskog roda, spada u drski i bezobzirni fesađ-nered, nemoral, izopačenost, izobličenost, unutrašnju i vanjsku pokvarenost, surovost, bezosjećajnost i gnjilost. Evo kako te, svemirskih razmjera razlike i klasne suprotnosti i isključenosti u imovini, vidi teolog i veliki intelektualac Hans Küng pred sami kraj života:

“Raspolućen svijet sa hemisferom kapitalističkog ekstremizma u zgrtanju imetka na jednoj i hemisferom socijalističkog i komunističkog lagera i gdje je čovječanstvo stjerano u ideološke košnice gdje je kolektiv progutao i sažvakao čovjeka pojedinca na drugoj strani. U Boga se ne smije vjerovati iz inata. Za Bogom se ne smije posezati kao za kapricom i impulsom. Vjera nije zato da usreći i ponizi čovjeka i ljudsko biće. Znanost i tehnologija nisu ključ čovjekove sreće, sam za sebe napredak nije automatski put.

Čovječanstvo živi pod prijetnjom automatskog uništenja civilizacije, čovječanstvo nije imuno na akutne svjetske valutne krize niti na sve veći jaz između bogatih i siromašnih nacija. U velikim gradovima i oko njih širi se krajolik sve većeg zagađenja zraka, sve manje stambenog prostora, a savremeni čovjek je prinuđen da živi na zagađenoj vodi i ulicama, prometnim zagušenjima i sve većoj agresiji i kriminalu, kao i sve većoj napetosti između rasa, klasa, nacionalnih skupina, i svjetski grad (bez hramova) nije postao raj, već pozornica za obezduhovljenje čovječanstva.

Posljedice tehnološkog razvoja nisu nimalo slučajne. Živimo usred apsurda jer se tamne strane primjene tehnologije ne mogu otkloniti samom tehnologijom. Porazno je da veliki napredak znači veliku nesreću. Ako onaj majstorski napredak za kojim se toliko trudi i žudi i koji se planira, izvjesna je propast čovječanstva.

Kategorija rast - povećanje, napredovanje - veličine, društveni proizvod i povećanje dividendi koje su se nekada smatrale tako pozitivnim, sada se čine sumnjivim. Čovjek današnjice živi osjećaj izgubljene slobode, nesigurnosti i straha od budućnosti i taj osjećaj širi se posebno u visokorazvijenim socijalnim državama. Teorija da je čovjek po prirodi dobar samo (po automatizmu) ako je dobra njegova okolina pokazala se netačnom.

Savremeni čovjek živi surove nedaće, nedaće siromaštva, prenaseljenost, oskudice u hrani, onečišćenje okoliša. Tu su i teorije ugroženosti i o izvjesnom izumiranju čovječanstva najkasnije do 2100. godine. Da bi priroda ostala netaknuta, ona mora da se brani od ljudi. Progres je sve brži, a plemenitosti i sigurnosti je sve manje. Kultura je učinjena sadržajem za komuniciranje, a ne oplemenjivanje čovjeka. Umjetnost je postala roba. Pisac je puki producent tekstova. Izumljen je seks bez ljubavi.

Tržišno parenje ljudi postala je industrija koja ima komercijalnu vrijednost. Čovjek i sve ljudsko stavljeno je na doboš. Ko plati više, dobiva više. A čovječnosti i plemenitosti biva sve manje. Živimo u homoniziranom, ali nikako u humaniziranom svijetu. Savremeni svijet objedinjava slobodu i ugušivanje, produktivnost i uništenje, rast i regres, znanost i praznovjerje, radost i bijeda, raskoš i oskudica, svijest bez savjesti”.

Pitanje svih pitanja glasi: od koga će se ljudi učiti i koji je to autoritet od koga i preko koga prihvatiti mjeru i granicu skromnosti? Je li to samo nauka? Nije! Je li to samo teorija? Nije! Je li to samo civilizacija? Nije! Je li to samo priroda? Nije!

Bez obzira na to što um i zdrav razum kažu da je zakon vlasništva ili imovinski ustav temelj socijalne zgrade, ljudi se u životu najčešće ponašaju suprotno zakonu zato što idu u apsolutno privatnu ili potpuno u zajedničku - egalitarnu imovinu. U prvom slučaju, ako mogu, sve je samo moje, u drugom (komunizam) ono što je svačije, nije ničije. Zato je najbitnije da se vjerom, moralom i savješću iznutra i zakonom, sviješću i politikom, preko pravne države, izvana uredi da svojina postane dobro svakog čovjeka i društva u cjelini.

Poraz Zapada ili ljudskog roda!

Trenutak je da se vratimo na knjigu autora Emmanuela Todda. Godine 1918. Oswald Spengler objavljuje knjigu “Propast Zapada” koju je koncipirao 1912. A 2024. Emmanuel Todd nakon 106 godina u Parizu u čuvenoj izdavačkoj kući Gallimard štampa i objavljuje knjigu izazovnog, hrabrog, smjelog i provokativnog naslova “Poraz Zapada”.

Spenglerova “Propast Zapada” ponajviše se odnosi na svjetske kulture i kulturne oblike. Inače, Spenglerov pristup kulturi je cikličan i on uspoređuje kulture sa cvijetom koji proklija, zatim se razvija, raste, procvjeta, pruža miris i ljepotu i polahko vehne, sasušuje se, opada i nestaje. Poput bioloških organizama, kulture se rađaju, žive, stare i umiru. Prema njemu, u povijesti svijeta razvile su se tri dominantne kulture tipa i oblika. To su: 1) antički ili apolinijski, 2) zapadnoevropski ili faustovski i 3) arapsko-magijski kao prijelazni između ova dva. Za razliku od Spenglera, Emmanuel Todd se priključuje Karlu Marxu, Hymanu Minskom i Pikettyju sa dubokim, utemeljenim, sistematsko-analitičkim i kritičkim pristupom fenomenu i sistemu kapitalizma.

Tako Hyman Minsky, proučavajući i posigurno najpoznatijeg i najpriznatijeg ekonomskog teoretičara 20. stoljeća Johna Maynarda Keynesa, zaključuje da se Keynes nije bavio samo pitanjem nezaposlenosti već i novcem i bankarstvom. Iako Keynes nikada nije eksplicitno rekao i napisao, Minsky je tvrdio da se iz cjelokupnog opusa može izvući zaključak da je kapitalizam po samoj svojoj prirodi nestabilan i sklon propasti. Umjesto da ide ka nekom magičnom ekvilibrijumu, ravnoteži i harmoničnoj socijalnoj pravdi, kapitalizam će zbog grabežljivosti neminovno krenuti u sasvim suprotnom pravcu. Bacit će se preko ivice provalije.

“Nestabilnost jeste urođena, neizbježna mana kapitalizma”, pisao je Minsky. Mogućnost pisanja o ovoj temi Minsky duguje svome učitelju i mentoru Josephu Schumpeteru, koji se pamti i ne zaboravlja po dokumentiranju neprekidnog procesa kreativne destrukcije ili, ekonomski kazano, neprestanog usavršavanja procesa proizvodnje ne mareći za društvenu i prirodnu sredinu. Na kreativnu destrukciju u proizvodnji koja nema obzira prema društvenoj i prirodnoj sredini.

Pred samu smrt u tekstu “Najopasnije doba za našu planetu” upozorio je u svjetskim okvirima poznati i priznati matematičar i fizičar Stephen Hawking: “Brige o ekonomskim posljedicama globalizacije ili vezanih tehnoloških promjena apsolutno su razumljive. Automatizacija fabrika već je počela da reže i jede radna mjesta u tradicionalnoj proizvodnji, a porast vještačke inteligencije (simulakrum, artefakt, performans, automatizacija, digitalizacija, kompjuterizacija, mobilizacija i slikovizacija svijeta) vjerovatno će produbiti eroziju ovog sektora u srednjoj klasi, u kojoj će da ostanu samo možda kreativne ili nadzorne funkcije. Ovo će zauzvrat da ubrza sve veću ekonomsku nejednakost u svijetu. Internet i platforme koje to omogućavaju pružaju malim grupama i pojedincima šansu da prave ogromne profite, pri čemu zapošljavaju jako mali broj ljudi. Danas znamo tehnologiju da uništimo planetu na kojoj živimo, ali još nismo razvili metode da pobjegnemo od nje. No, sada mi imamo samo ovu planetu na kojoj živimo i moramo raditi da je zaštitimo. Da bismo to učinili, moramo da rušimo, a ne gradimo barijere unutar, među i između nacija. Sa sredstvima koja su sve više koncentrirana u rukama nekolicine, moraćemo da naučimo da u budućnosti više dijelimo. Sa čitavim poslovima i industrijama koje nestaju, moramo da pomognemo ljudima da nauče da žive u ovom vrlo novom svijetu i finansijski ih podržimo. Ako zajednica i ekonomija ne mogu da idu u korak sa trenutačnim prilivom imigracije, moramo da učinimo više kako bismo podstakli globalni razvoj, to je jedini način kako da migracijski milioni njih imaju razloga da svoju budućnost grade kod toga”.

Potpuno suprotno i bezdušno, MMF i Svjetska banka u svome odnosu prema siromašnim zemljama iz kojih je najviše i izbjeglica, slabo ili nimalo ne drže do moralno-etičkih principa i do savjeta Keynesa, Minskog, Pikettyja, Saint-Simonea, Hawkinga i Hansa Künga.

Dvoličnu ulogu MMF-a i Svjetske banke u svijetu najbolje je i najpreciznije opisao više nego sjajni američki makroekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz u nezaboravnom tekstu “Četiri koraka do prokletstva!”. Stiglitz tvrdi da MMF i Svjetsku banku pokreću tajne namjere zapadnih sila i multinacionalnih korporacija koje se plasiraju zemljama u tranziciji i pod parolom strategije pomoći zemljama u razvoju i tranziciji se predlažu četiri koraka: 1) privatizacija, 2) liberalizacija, 3) tržišno određivanje cijene i na kraju slijede 4) socijalni nemiri i protesti.

Ta četiri koraka, ako se dosljedno provedu, zemlju korisnicu kredita MMF-a i Svjetske banke bukvalno upropaste i bace na koljena, a sva njena privredna bogatstva za male pare preuzimaju zapadne korporacije. Ovo nisu ocjene i sudovi jednog ljevičara, socijaliste ili komuniste, nego nobelovca, ekonomskog savjetnika Billa Clintona i potpredsjednika Svjetske banke.

Minsky je davno zapazio i prosudio da savremene finansije i njihove institucije nisu faktor stabilizacije svijeta i društva. Naprotiv, to je sistem koji formira i širi iluziju stabilnosti (pomoću papira koji je konvencionalni novac), istovremeno omogućavajući uvjete za neizbježni i dramatični kraj. Kako se u utrobi svakog društva nalaze klice vlastite propasti, kako je tvrdio Marx, tako je i Minsky predvidio ekonomsko-privrednu krizu na početku 21. stoljeća (dogodila se 2008), ali je i potpuno uvjeren da kompletan finansijski sistem na način kako je uspostavljen, u sebi nosi klicu vlastite propasti. On je stalno jasno, glasno i otvoreno ponavljao i postavljao pitanje koje se nije željelo čuti: “Može li se ono ponovo dogoditi”? Svjetsko-ekonomska kriza od 1929. do 1933, koja se ponovila 2008. godine.

Suprotno osnovnom razumu kapitalizma – potpuno otvorenom i slobodnom tržištu u kome nevidljiva ruka, po Adamu Smithu, reguliše sve, Keynes predlaže u krizi da država uzme učešće i detaljno kontroliše privredu (sada finansije), da olakša privredne cikluse i da se potrudi da sve bude izbalansirano, da država upumpava novac u projekte koji će uposliti kvalificiranu i sindikaliziranu radnu snagu u velike javne radove, naprimjer, gradnju brzih pruga.

Minsky ide dalje i proširuje polje aktivnosti i tvrdi da bi država trebala da se zalaže za socijalno pravedniji i podnošljiviji pristup – usmjeravanje novca prvenstveno ka siromašnima i nekvalificiranima. Prema njemu, država bi trebala postati poslodavac i ponuditi posao svakom ko hoće da radi, postižući unaprijed određeni minimalni dohodak. Taj novac bi se isplaćivao radnicima koji čuvaju djecu, čiste ulice i pružaju usluge koje su poreskim obveznicima vidljive i isplative. Pošto bi posao bio svima dostupan, takav plan bi bio još ambiciozniji i obuhvatniji od New Deala, a značajno bi smanjio izdatke za socijalnu pomoć, povećao bi natalitet, stopu zaposlenosti, čistoću ulica, smanjio bi se broj bijednika i siromaha, garantujući svakome posao ko je sposoban da radi.

Takav program ne bi samo pomogao siromašnim i nekvalificiranim već bi postavio i donji limit za primanja svih ostalih, sprečavajući da dohodak kvalificiranih maglovito padne, tako da bi korist bila primjetna duž čitave socioekonomske skale. Sve privredno-ekonomske mjere koje su predlagali Keynes i Minsky neminovno prelaze u moralno-etičku sferu. Bilo koji oblik solidarnosti i socijalne pravde je, prije svega, pitanje religije i etike, ali je i podloga ekonomije i politike.

Teme knjige

Knjiga “Poraz Zapada” francuskog autora Emmanuela Todda, koju je sa francuskog jezika na bosanski prevela Almira Drino, u svemu i po svemu je originalna, autentična, svjetski aktuelna, izazovna, hrabra, smjela i neodoljivog naslova. Sadržaj i strukturu knjige na 283 stranice između tako dvije lijepe korice i njenih stranica koje je umjetnički kreirao Kenan Zekić izdala je Izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice. Knjiga je štampana u okviru biblioteke Mišljen 2025. A što je posebna vrijednost i odlika knjige, u Parizu je u originalu objavljena 2024. i nakon godinu prevedena je na bosanski jezik. Najveće zasluge pripadaju glavnom uredniku i vlasniku Izdavačke kuće Vrijeme Muameru Spahiću. Urednik izdanja je Kenan Efendić. To što u knjizi nema ni jedne štamparske ni slovne greške, zasluga je Fatime Zimić. Knjigu je štampao Grafostil.

Gledano po strukturi i sadržaju, knjigu sačinjavaju “Predgovor - Od poraza do rasula”, Uvod - Deset iznenađenja rata, sedam poglavlja, jedanaest poglavlja, zaključak, postscript, popis karata, grafikona, tabela i literatura. Iz navedene literature vidi se da se autor poziva na 110 autora.

• Prvo poglavlje je “Ruska stabilnost”.

• Drugo “Ukrajinska zagonetka”.

• Treće “Postmoderna rusofobija u Istočnoj Evropi”.

• Četvrto “Šta je Zapad”.

• Peto “Potpuno samoubistvo Evrope”.

• Šesto “U Velikoj Britaniji prema nultom stanju nacije”.

• Sedmo “Skandinavija: od feminizma do belicizma”.

• Osmo “Prava priroda Amerike: oligarhija i nihilizam”.

• Deveto “Ispuhati američku ekonomiju”.

• Deseto “Bande iz Washingtona”.

• Jedanaesto “Ostatak svijeta je izabrao Rusiju”.

Zaključak: “Kako su SAD pale u ukrajinsku klopku 1990-2022.” Postscript: “Američki nihilizam: dokaz kroz slučaj Gaze.”

Da bismo knjigu pred nama i njenih jedanaest poglavlja, zaključak i postscript što bolje shvatili, razumjeli njen sadržaj i smisleno povezali, važno je i korisno citirati Timothyja Wintera: “Možemo reći da su se ljudi tokom svoje povijesti prirodno bavili veoma tribalistički (rodovsko-plemenski) orijentisani, no s druge strane raznolikost (unutar jedinstvenog ljudskog roda) jedan je od faktora ljudskog roda. To nije opcija, to je realnost. Velike aksijalne religije došle su s idejom univerzalne istine, nezavisno od etničke pripadnosti. Ono što se često događa sa slabljenjem aksijalnih religija jeste povratak tribalizmu, ili ono što islam naziva džahilijet. Problem s liberalnom paradigmom je da pokušava imati univerzalne principe, ali bez onog glavnog značenja koje je božansko, a to je filozofski teško održivo. Bilo je pokušaja kroz različite verzije društvenog ugovora da se to nadomjesti, ali onda su Nietzsche i drugi počeli govoriti da nemamo čvrst moralni temelj: to je samo neka vrsta razmjene i kreiranja društvenih transakcija. Bez Boga ljudi se vraćaju tribalizmu. Ja tebi dam nešto, ti meni daš nešto, kada govorimo o smislu života, za mnoge ljude je teško održiva paradigma. To je samo utilitarno življenje, a ne i idealističko. U postmodernom kontekstu, ljudi se sve manje vežu za narative, kategorije ili univerzalne ideje, i često se vraćaju solidarnosti s onima koji su ‘naši’. Problem je što se to dešava i zato što mnogi Evropljani više ne iskazuju identitet na osnovu stvarne nacionalne ili etničke kulture, jer je to razvodnjeno globalizacijom. Onda se identitet gradi reaktivno: ne na tome šta jesmo, nego na tome šta nismo. To je najgori oblik identiteta, jer se stvara protiv nekog drugog. Dešava se to da ljudi sve što sada mogu da učine od svog ishodišnog religijskog morala jeste da imaju neke razloge za neku, nazovimo to, kršćansku nacionalnu esenciju koja u biti nije stvarni vjerski izvor bivstvovanja. Javno prisustvo šovinističkog pokreta u Velikoj Britaniji, koji se u osnovi temelji na protestu za odbranu britanskih kršćanskih ideala, takvo je da onaj ko se u njemu nalazi, zapravo, nikad nije proučavao niti je istinski živio Bibliju u svome životu. To je groteskna formacija identiteta koja se razvije samo zbog straha od nekog drugog, što je migrant ili izbjeglica. Tu ne postoji svijest o onome šta je stvarni vjerski biblijski impuls, već jedna iracionalna težnja usmjeravanja mržnje prema drugome.

Neke sekularne ideologije ponudile su ljudima pseudo-religijski koncept života, i ljudi su u njim uspijevali naći određeni smisao. One su, poput komunizma i socijalizma, nudile upravo taj jedan religijski revolucionarni momenat, no on se urušio, mislim upravo zbog manjkavosti univerzalnog - a to je Označitelj. Osnovni religijski mehanizam je da se svaki čovjek gleda jednako, jer smo od Adama, no u konačnici neophodan je konačni Označitelj. On čovjeku daje filozofsku potporu i smisao života.

Hiperkonzumeristička esencija današnjeg društva sa svojim intenzivnim individualizmom napose djeluje korozivno na tradicionalne komunalne društvene odnose, a to se dalje manifestira u svakodnevnom životu, te ima svoje posljedice. To je jedna slabost prosvjetiteljstva, da čovjek postaje mjera stvari, a ne Bog. Ona je donijela jedan vid napretka, no u isto vrijeme kroz proces intenzivne industrijalizacije i urbanizacije ljudskog prostora čovjek se našao van tradicionalnih komunalnih okvira života. Rezultat je da sada imamo mnogo onih koji su jako usamljeni. Ta velika grupa ljudi, često sama mladost britanskog društva, ne nalazi svoju sreću u maksimiziranju materijalnog posjedstva što smo mislili da je primarni osjećaj sreće i ispunjenosti. Kako se čovjek kao pojedinac posvuda sve dublje involvira u atomistički život, on gubi tlo i u potrazi za smislom i nanovo traga za svojim identitetom. Zbog toga imamo upravo sada na sceni dominantne identitetske politike.

Rene Genon je prije stotinu godina u knjizi “Vladavina kvantiteta” govorio o tome: “tradicionalna društva su se oslanjala na kvalitativne mjere, a moderna društva na kvantitativne. Sve je kvantificirano i uređeno kroz ekonomske mjere. Međutim, postoji taj kvalitativni dio evaluacije života. Ljudi su nekad živjeli skromno, ali s velikim dostojanstvom”!

Za razliku od nekada mirnog i dostojanstvenog života, za Todda sada “Zapad, međutim, nije stabilan, štaviše, bolestan je” (str. 109). Prema Toddu, na Zapadu je razorena srednja klasa, čovjek je kosmički usamljen, kod finansijske oligarhije dominira ekstremni egoizam, iz života se prešlo u uživanje – permisivnost iz uživanja u iživljavanje, homoseksualizam, lezbijstvo, transrodnost. Rastakanje braka, porodice, rodbine, zajednice društvenog i društvenosti.

Knjiga pred nama ima sve predispozicije teorijsko-saznajno-istraživačkog rada na izuzetno značajnu i osjetljivu temu, pojmovni instrumentarij, znanstvenu akribiju, temu, doksografiju, oblast, metod, metodologiju i teoriju. U odnosu na kršćansku religiju, Todd kaže: “Postoji prilično jednostavna empirijska metoda za razlikovanje tri faze, aktivne, zombi i nulte - kršćanske religije, svih ogranaka zajedno, i označavanje prelaza iz jedne u drugu fazu!” (str. 122) S obzirom na to da je knjiga “Poraz Zapada” veliki intelektualno-teorijski, empirijski i misaono-spoznajni i argumentirano-dokumentirani iskorak, svaki čovjek koji drži do sebe i svijeta oko sebe će je kupiti, čitati i iščitavati. Za ovu sredinu, njeno objavljivanje je podvig i dobit.