Burnout nije običan umor: Psiholog Vanja Tolj ukazuje na važne probleme

Svakodnevni stres, posao, brojne obaveze i stalna dostupnost drugima postali su dio života. Navikli smo završavati zadatke i kada smo iscrpljeni, preuzimati odgovornost i kada više nemamo snage te govoriti da smo dobro čak i onda kada bismo najradije zastali. U društvu u kojem se izdržljivost često smatra vrlinom, priznati da nam je teško nerijetko je mnogo teže nego nastaviti dalje.

O važnosti pregledaDr. Una Delić upozorava: Karcinom dojke neće nestati zato što ga ignorišemo

Ipak, postoji trenutak kada umor prestaje biti prolazno stanje, a dugotrajno trpljenje počinje ostavljati posljedice na mentalno i fizičko zdravlje. Problemi sa spavanjem, razdražljivost, gubitak koncentracije i osjećaj da nas više ništa ne raduje mogu biti znakovi da smo predugo zanemarivali vlastite potrebe.

Cijena trpljenja

Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava danas, 10. oktobra, razgovarali smo s Vanjom Toljem, magistrom psihologije i socijalnog rada, o pojavama koje smo počeli smatrati normalnim. Od stresa i sagorijevanja na poslu do anksioznosti, Tolj upozorava na cijenu stalnog uvjerenja da sve možemo riješiti sami.

- Čovjek može završiti posao, ali njegov živčani sistem ne zna završiti smjenu, istakao je Tolj za Oslobodjenje.ba.

Stres sam po sebi, kako kaže Tolj, nije nužno neprijatelj. U određenoj mjeri može nas motivirati, pokrenuti i pomoći nam da reagiramo u važnim ili hitnim situacijama. Problem nastaje kada napetost postane trajno stanje, a tijelo i um više ne pronalaze prostor za oporavak.

Na ovim prostorima tome doprinosi i kultura izdržljivosti u kojoj se odrastanje često svodi na poruke poput „Šuti i guraj“, „Nije ti ništa“ ili „Ima ljudi kojima je gore“. Takav način razmišljanja ljudima je nekada pomagao da prebrode teške okolnosti, ali može postati prepreka kada je potrebno priznati da više ne mogu sami.

- Ono što nam je nekada pomoglo da preživimo, danas nam ponekad ne dopušta da živimo, upozorio je naš sagovornik.

Čovjek tako godinama može funkcionirati na autopilotu, raditi, brinuti o porodici, rješavati tuđe probleme i biti dostupan svima, a da pritom nikada ne zastane i zapita se kako je zaista. Na pitanje o vlastitom stanju često odgovara kratkim „dobro sam“, iako se iza tih riječi mogu kriti umor i osjećaj da nema vremena ni prostora da se suoči sa sobom.

Da stres ozbiljno narušava svakodnevno funkcioniranje, možemo prepoznati po tome što se ne uspijevamo opustiti ni tokom slobodnih dana, što nam misli ne prestaju ni kada legnemo ili što postajemo razdražljivi prema ljudima koje volimo.

Snaga ili teret

Posebno je zabrinjavajuće kada takvo stanje prestanemo preispitivati i počnemo ga smatrati normalnim.

- Nije normalno da čovjek mjesecima živi u grču. Nije normalno da se vikendom ne odmara, nego samo pokušava doći sebi od prethodnih pet dana. Nije normalno da nam je godišnji odmor potreban prvenstveno zato da bismo se oporavili od vlastitog života. I ne mora čovjek doživjeti potpuni slom da bi imao pravo potražiti pomoć, naglasio je Tolj, poručivši:

- Psihoterapija nije samo za čovjeka koji je došao do zida. Ona je i za čovjeka koji vidi da ide prema zidu i želi promijeniti smjer.

Tolj zato postavlja pitanje koje bismo sebi svi ponekad trebali postaviti: kada bismo ovakav način života nastavili još pet godina, bismo li željeli postati osoba kakva ćemo tada biti?

Ako je odgovor negativan, možda problem nije u tome što nismo dovoljno jaki, nego u tome što smo predugo bili jaki na način koji nas je počeo koštati vlastitog mira.

- Cilj mentalnog zdravlja nije da postanemo ljudi koje ništa ne opterećuje. Cilj je da ne moramo izgubiti sebe dok nosimo ono što nas opterećuje, objasnio je.

Sagorijevanje na poslu često se pogrešno poistovjećuje s običnim umorom. Čovjek pomisli da mu je potreban godišnji odmor, nekoliko dana sna i predaha, ali se ubrzo nakon povratka na posao ponovo osjeća isto. Razlog je, kako objašnjava Tolj, u tome što problem nije uvijek samo količina posla. Važno je i u kakvom okruženju radimo, kakvi su međuljudski odnosi i šta svakodnevno moramo trpjeti.

U Bosni i Hercegovini, dodaje, ljudi se često ne iscrpljuju samo zbog radnih zadataka nego i zbog nepravde, mobinga, ponižavanja i osjećaja da se njihov trud podrazumijeva, dok se svaka greška pamti.

Vremenom se mijenja i odnos prema poslu. Osoba koja je nekada bila puna ideja počinje osjećati odbojnost i postaje ravnodušna prema onome što joj je ranije bilo važno. Nedjelja navečer donosi nelagodu zbog ponedjeljka, a zvuk telefona i pomisao na nove obaveze izazivaju nervozu.

Posljedice se, međutim, ne zaustavljaju na radnom mjestu. Iscrpljenost se često prenosi u privatni život, pa najbliži ljudi osjete razdražljivost i nezadovoljstvo koje se tokom radnog dana gomilalo.

- Burnout nije samo pitanje energije. On mijenja naš odnos prema životu, rekao je Tolj.

Zbog toga se prevencija sagorijevanja ne može svesti samo na savjet da odemo na odmor.

Skupa valuta

- Nekada moramo imati dovoljno hrabrosti reći: 'Plaća mi je važna. Posao mi je važan. Ali moje mentalno zdravlje nije valuta kojom ću ga plaćati', podsjetio je psiholog.

Stalna zabrinutost, preispitivanje vlastitih odluka i zamišljanje najgorih mogućih scenarija mnogima otežavaju svakodnevicu. Stručnjak smatra da je posebno važno otvoreno govoriti o anksioznosti među mladima i načinima na koje ona utječe na razmišljanje i ponašanje.

Jedan od prvih koraka koje izdvaja jeste razumjeti da svaka misao koju imamo nije nužno činjenica. Ako dan započinjemo uvjerenjem da je sve loše, da su nam posao i kolege nepodnošljivi i da se ništa ne može promijeniti, takav unutrašnji razgovor može dodatno pojačati osjećaj nezadovoljstva.

To, naravno, ne znači da stvarne probleme trebamo zanemariti ili se pretvarati da je sve u redu. Naprotiv, potrebno ih je prepoznati i tražiti načine da ih riješimo, ali bez toga da cijeli vlastiti identitet svedemo na ono što nas trenutno opterećuje.

Kada nas preplave negativne misli, korisno je zastati i zapitati se je li ono o čemu razmišljamo činjenica ili strah, šta zaista možemo kontrolirati i koji je konkretan korak koji možemo napraviti danas.

Tolj pritom upozorava na pojednostavljene savjete poput „samo misli pozitivno“, koji ne uzimaju u obzir stvarne teškoće s kojima se ljudi suočavaju. Nije dovoljno zanemariti problem niti je uvijek moguće preko noći promijeniti okolnosti, ali možemo naučiti drugačije razgovarati sa sobom i prepoznati ono na šta imamo utjecaj.

Ako anksioznost dugo traje i remeti svakodnevno funkcioniranje, razgovor sa stručnjakom može biti važan korak prema boljem razumijevanju vlastitih reakcija i pronalaženju načina da se s njima nosimo.

- Psihoterapija nije dokaz da smo slabi. Ponekad je upravo suprotno, prvi dokaz da smo odlučili prestati raditi protiv sebe, napomenuo je Tolj.

Jasni primjeri

Nije uvijek lako prepoznati da je nekome potrebna pomoć. Ljudi koji se psihički ne osjećaju dobro ne moraju nužno plakati, povlačiti se od drugih ili otvoreno govoriti o svojim problemima. No, iza naizgled uobičajenog funkcioniranja mogu se kriti znakovi psihičke iscrpljenosti.

Tolj se prisjetio situacije iz jedne gradske uprave u BiH, gdje je starija žena ljubazno zamolila mladu zaposlenicu da joj pomogne s formularom. Odgovor koji je dobila, kako kaže, bio je grub i ispunjen frustracijom.

Kada je došao na red, Tolj je zaposlenicu upitao kako je. Nakon kratke pauze odgovorila je da je dobro, ali da joj pauza počinje tek za deset minuta. Primijetio je da ju je iznenadilo što je neko zastao i obratio pažnju na nju, a ne samo na njenu ulogu službenice iza šaltera.

Sličnu situaciju doživio je i na onkologiji, gdje je čuo mladu osobu kako grubo razgovara sa starijom, iscrpljenom ženom. Takvi prizori, kaže, navode ga da se zapita koliko vlastite frustracije prenosimo na ljude koji nam ništa nisu skrivili.

- Čovjek može biti savršeno funkcionalan, a psihološki potpuno iscrpljen, napomenuo je psiholog.

Tihi znakovi da se neko teško nosi sa svakodnevicom mogu biti stalna razdražljivost, cinizam, ravnodušnost, gubitak empatije, potreba za konfliktom ili nezainteresiranost za stvari koje su ga ranije radovale. Umjesto da takvo ponašanje odmah protumačimo kao loš karakter, važno je pokušati razumjeti šta mu prethodi.

To, naravno, ne znači da iscrpljenost opravdava grubost ili povređivanje drugih. Međutim, prepoznavanje vlastitog stanja može nam pomoći da preuzmemo odgovornost za svoje ponašanje i potražimo način da ga promijenimo.

Ako kod bliske osobe primijetimo da se promijenila, da je sve češće nezadovoljna ili da se povlači u sebe, umjesto osude možemo početi jednostavnim pitanjem: „Šta ti se događa? Jesi li dobro?“

- Ponekad iza čovjeka kojeg više ne prepoznajemo ne stoji loš karakter. Ponekad stoji čovjek koji je predugo bio sam sa svojim problemima, pojasnio je.

Mentalno zdravlje ne bismo trebali početi čuvati tek kada osjetimo posljedice. Kao i fizičko zdravlje, ono zahtijeva svakodnevnu pažnju, a promjene ne moraju biti velike niti podrazumijevati potpuno drugačiji život.

Tolj govori o jednostavnim navikama koje često zanemarujemo: naučiti reći „ne“ bez grižnje savjesti, ne biti dostupan svima 24 sata dnevno, odvojiti posao od privatnog života, provesti vrijeme bez telefona, prošetati, naspavati se i razgovarati s ljudima koje volimo.

Posebno važnim smatra i to da čovjek ima nešto u životu što nije povezano s poslom. Kada vlastiti identitet svedemo isključivo na uloge koje obavljamo, bilo da smo zaposlenici, roditelji, direktori ili poduzetnici, lako zaboravimo ko smo kada od nas niko ništa ne traži.

Zato predlaže jednostavnu naviku: barem jednom dnevno zapitati se kako smo zaista. Ne kako su, naprimjer, djeca, kako napreduje posao i šta još moramo završiti, nego kako se mi osjećamo.

Briga o sebi, dodaje, nije sebičnost nego odgovornost.

Na kraju razgovora Tolj se vraća temi koja, prema njegovom mišljenju, često ostaje u sjeni - nedostatku bliskosti.

Prisjeća se vremena nakon rata, kada ljudi možda nisu imali mnogo, ali su više vremena provodili zajedno. Sjedilo se ispred zgrada, razgovaralo satima, dijelila kafa i znalo se šta se događa u životima komšija. Ljudi su znali kome je potrebna pomoć, ko se vratio iz bolnice i kroz šta prolazi porodica preko puta.

Danas, kaže, možda imamo više, ali smo jedni drugima postali stranci.

Ljudi se, primjećuje, sve češće boje pokazati ranjivost. Nježnost se ponekad doživljava kao slabost, iako su upravo ti osjećaji važni za našu psihu.

Između granica i blizine

To ne znači ni da se trebamo odreći granica. Ali zdrave granice ne moraju značiti zatvaranje pred svima. Svako od nas, podsjeća, nosi nešto svoje. Nekoga opterećuju dugovi, nekoga bolest ili samoća, nekoga briga o roditeljima koji stare, a nekoga odgovornost za dijete. Ponekad je nekome teško i onda kada ne može jasno objasniti zašto.

Zbog toga je važno ne donositi prebrze zaključke o ljudima na osnovu njihovog ponašanja, ali i ne zaboraviti vlastite potrebe pokušavajući razumjeti tuđe.

- Čuvajte sebe, ali nemojte zbog toga prestati čuvati jedni druge. Postavite granice, ali ostavite vrata otvorena za one koji vas vole. Ne dajte na sebe, ali nemojte izgubiti dobrotu, poruka je psihologa Vanje Tolja.