Može li Kongres zaustaviti Trumpa, četiri su scenarija za ostatak mandata

Za nastavak političkog programa Donalda Trumpa bit će presudno kome će nakon novembarskih izbora pripasti većina u dva doma američkog Kongresa. Iako se njegovo ime neće naći među kandidatima 3. novembra, birači će odlučivati o tome s koliko će prepreka predsjednik provoditi svoje planove tokom preostale dvije godine mandata.

Republikanska kontrola cijelog Kongresa ostavila bi mu najpovoljnije uslove za rad. Preuzmu li demokrate makar jedan dom, dobile bi mogućnost zaustavljanja zakonskih prijedloga. Većina u Senatu omogućila bi im i blokiranje budućih imenovanja, dok bi pobjeda u oba doma otvorila najviše prostora za pritisak na administraciju. Nijedan od tih ishoda, međutim, ne bi automatski okončao Trumpov predsjednički mandat.

Anketa Reutersa i Ipsosa ukazuje na to da je spremnost za izlazak na izbore znatno veća među biračima Kamale Harris iz 2024. nego među onima koji su tada glasali za Trumpa. Istraživanje bilježi i približavanje muškaraca demokratama, što republikancima predstavlja upozorenje uoči glasanja.

Ipak, raspoloženje na nacionalnom nivou nije dovoljno za procjenu konačnog broja mandata. O većinama odlučuju rezultati pojedinačnih utrka, a za Trumpa će biti ključno kako će se oni rasporediti između Predstavničkog doma i Senata.

Šta većina može promijeniti, a šta ostaje predsjedniku

Promjena odnosa snaga neće stupiti na snagu odmah nakon izbora. Novi saziv preuzima dužnost 3. januara 2027. godine. Do tada sadašnji Kongres zadržava mogućnost donošenja zakona, a postojeći sastav Senata može nastaviti potvrđivati predsjednikove kandidate.

Za usvajanje zakona potrebna je saglasnost oba doma o istovjetnom tekstu, koji se zatim dostavlja predsjedniku na potpis. Zbog toga bi demokratska većina i u samo jednom domu mogla zaustaviti neki prijedlog ili zahtijevati izmjene kao uslov za njegovo usvajanje.

Kod imenovanja, međutim, dva doma nemaju istu ulogu. Kandidate za brojne funkcije u administraciji, ambasadorska mjesta i savezne sudove, uključujući Vrhovni sud, potvrđuje Senat. Predstavnički dom u tom procesu ne odlučuje.

Bez obzira na izborni rezultat, Trump bi nastavio rukovoditi izvršnom vlašću. Ostale bi mu ovlasti u vođenju diplomatije i usmjeravanju federalnih agencija, kao i mogućnost donošenja izvršnih naredbi u granicama Ustava i važećih zakona.

Takve naredbe ipak ne mogu proizvoljno preuzeti ulogu zakona, povećati predsjedničke ovlasti niti ukloniti sva ograničenja koja postavlja Kongres. Njihova zakonitost može biti predmet sudskog osporavanja.

Demokratska pobjeda u oba doma donijela bi najviše prepreka

Najnepovoljniji raspored za Trumpa nastao bi kada bi demokrate osvojile i Predstavnički dom i Senat. Tada bi određivale zakonodavne prioritete u cijelom Kongresu, imale mogućnost zaustavljanja njegovih zakona i kandidata za imenovanja te istovremeno pokretale istrage administracije u oba doma.

Posebno značajni postali bi pregovori o novcu za rad federalnih institucija. Neusvajanje potrebnih zakona o finansiranju u predviđenom roku moglo bi dovesti do obustave rada dijela administracije.

Takva situacija ne podrazumijeva prestanak svih državnih poslova. Službe koje imaju zakonsko izuzeće ili raspolažu drugim sredstvima nastavile bi raditi. Zastoj, pritom, nije moguć samo uz demokratsku kontrolu Kongresa. Može nastati i kada svaka stranka drži po jedan dom, ali i kada su oba doma i Bijela kuća pod kontrolom iste stranke.

Demokratska većina također ne bi značila da opozicija može nesmetano provoditi svoj program. Trump bi zadržao pravo veta na usvojene zakone, a za njegovo prevladavanje bila bi potrebna dvotrećinska podrška u svakom domu. Bez izuzetno uvjerljive demokratske pobjede, takav odnos glasova zahtijevao bi i znatan broj republikanaca.

Promjena većine ne bi poništila ni zakone koji su već doneseni za vrijeme Trumpovog mandata. Njihovo mijenjanje ili ukidanje moralo bi proći novi zakonodavni postupak.

Senat bi demokratama dao utjecaj na buduća imenovanja

Druga mogućnost jeste da republikanci sačuvaju Predstavnički dom, a izgube Senat. U tom slučaju donji dom mogao bi nastaviti podržavati predsjednikove prijedloge, ali bez saglasnosti demokratske većine u Senatu oni ne bi mogli postati zakoni.

Za Trumpa bi naročito važne bile posljedice po izbor budućih zvaničnika i sudija. Demokrate bi mogle uskratiti potvrdu ili usporavati odlučivanje o kandidatima za vodeće funkcije u administraciji, ambasadore i savezne sudije.

Isto bi važilo ako se pojavi upražnjeno mjesto u Vrhovnom sudu. Predsjednikov izbor morao bi proći Senat, čime bi demokrate dobile mogućnost blokiranja jednog od politički najznačajnijih imenovanja.

Već potvrđeni funkcioneri i sudije ne bi zbog promjene senatorske većine automatski izgubili položaje. Novi odnos snaga utjecao bi na buduće kandidate za koje je potrebna potvrda tog doma.

Uz to, demokratsko preuzimanje senatskih odbora pružilo bi toj stranci dodatne instrumente za nadziranje rada administracije.

Važan bi bio i eventualni raspored od po 50 senatorskih mjesta. Pri izjednačenom glasanju republikanski potpredsjednik mogao bi dati odlučujući glas i tako osigurati prednost svojoj stranci. Taj glas, ipak, ne može zamijeniti prag od 60 glasova u postupcima u kojima je on potreban.

Predstavnički dom otvorio bi prostor za pregovore i istrage

Ako demokrate osvoje samo Predstavnički dom, dok Senat ostane republikanski, predsjednik se pri donošenju novih zakona više ne bi mogao osloniti isključivo na podršku vlastite stranke.

Dogovor s demokratskom većinom bio bi potreban i za finansiranje federalnih institucija. Ona bi mogla uskratiti podršku prijedlogu administracije dok se ne prihvate tražene promjene.

Preuzimanjem odbora Predstavničkog doma demokrate bi dobile i mogućnost određivanja tema nadzora. Mogle bi sazivati saslušanja, zahtijevati dokumente i ispitivati način na koji se provode predsjednikove politike.

Pristup traženoj dokumentaciji ne bi im, međutim, bio zagarantiran. Administracija bi mogla osporiti zahtjeve ili se pozvati na povjerljivost predsjedničkih komunikacija, pa bi pribavljanje informacija moglo voditi dodatnim pregovorima i sporovima pred sudovima.

Istovremeno bi republikanska većina u Senatu mogla nastaviti potvrđivati Trumpove kandidate za izvršne i sudske funkcije. Iako bi predsjednik izgubio mogućnost jednostavnijeg provođenja zakonskih planova, imenovanja bi mu i dalje omogućavala dugoročan utjecaj na pravosuđe.

Republikanska većina olakšala bi rad, ali ne bi uklonila sva ograničenja

Ako republikanci zadrže oba doma, nastavili bi upravljati kongresnim odborima i određivati zakonodavni dnevni red. Senat pod njihovom kontrolom mogao bi potvrđivati predsjednikove kandidate, a Trump bi imao povoljniju poziciju za porezne izmjene, osiguravanje novca za svoje prioritete i druge poteze za koje je potrebno donijeti zakon.

Ni takav rezultat ne bi značio da će svaki prijedlog dobiti potrebnu podršku. Prema važećim pravilima Senata, prekid opstrukcije kod većine redovnih zakonskih prijedloga u pravilu zahtijeva 60 glasova. Ako republikanci ne dosegnu taj broj mjesta, za mnoge zakone morali bi osigurati i glasove demokrata.

Za predsjednička imenovanja ne važi isti uslov, pa se postupak može okončati običnom većinom.

Postoji i poseban postupak, poznat kao „reconciliation“, koji omogućava usvajanje određenih budžetskih i poreznih mjera običnom većinom. Njegova primjena je ograničena i ne predstavlja način da se svaki zakon donese bez opozicijske podrške.

Koliko bi Trump mogao računati na Kongres zavisilo bi i od veličine republikanske prednosti. Tijesna većina značila bi da svega nekoliko zastupnika ili senatora koji se protive prijedlogu može zaustaviti plan vlastite stranke.

Za smjenu predsjednika nije dovoljna tijesna većina

Čak i potpuni gubitak kongresne podrške ne znači da predsjednik mora napustiti dužnost. Za razliku od parlamentarnog sistema, u kojem gubitak većinske podrške može dovesti do pada vlade, američki predsjednički mandat ne prestaje na taj način.

Predstavnički dom može običnom većinom pokrenuti opoziv, odnosno usvojiti ustavnu optužbu protiv predsjednika. O osudi i uklanjanju s funkcije zatim odlučuje Senat, gdje je potrebna podrška dvije trećine prisutnih članova. Ako glasa svih 100 senatora, za takvu odluku neophodno je 67 glasova.

Zbog toga tijesna demokratska većina ne bi bila dovoljna za Trumpovu smjenu. Za uklanjanje s dužnosti morali bi glasati i republikanci.

Izbori tako mogu promijeniti uslove u kojima Trump ostvaruje svoj program, a da ne promijene nosioca predsjedničke funkcije. Gubitak jednog doma nametnuo bi dogovaranje s opozicijom o novim zakonima, poraz u Senatu otežao bi i imenovanja, dok bi demokratska kontrola cijelog Kongresa omogućila najobuhvatnije blokiranje prijedloga i nadziranje administracije. Predsjednik bi zadržao znatne ovlasti, ali bi za veliki dio svojih planova morao tražiti sporazum s političkim protivnicima.