Kad izgori 200.000 hektara šume, ne nestaju samo stabla - nestaje čitav jedan svijet

Više od 200.000 hektara šume uništenih u požarima zvuči kao još jedan statistički podatak u nizu. Međutim, iza te brojke krije se nestanak ogromnog prirodnog sistema koji je decenijama, a na mnogim područjima i stoljećima, stvarao uslove za život biljaka, životinja i ljudi. Takav gubitak ne znači samo spaljeno drveće, već i uništenje složenog ekosistema čije će posljedice biti vidljive još dugi niz godina.

Koliko je zapravo 200.000 hektara?

Površina od 200.000 hektara odgovara približno 2.000 kvadratnih kilometara, odnosno prostoru gotovo veličine cijelog Luksemburga. Za poređenje, riječ je o području koje je gotovo četiri puta veće od površine Sarajeva ili približno veličine cijelog jednog manjeg evropskog regiona. Kada se govori o tolikoj površini, ne misli se samo na drveće, već na čitave pejzaže ispresijecane šumskim putevima, vodotocima, livadama i prirodnim staništima brojnih biljnih i životinjskih vrsta.

EU traži jači odgovorEvropa u plamenu: Francuska i Španija još gase požare, a novi toplotni val stiže

Koliko je stabala moglo izgorjeti?

Šume u Španiji uglavnom nisu guste borealne šume poput onih u Skandinaviji ili Kanadi. Veći dio čine mediteranske šume borova, hrastova, čempresa i drugog drvenastog rastinja, uz bogat sloj makije, grmlja i samoniklog bilja. U zavisnosti od vrste šume i njene starosti, na jednom hektaru može rasti između 400 i 700 stabala. To znači da je na površini od 200.000 hektara moglo rasti približno 80 do 140 miliona stabala, dok bi se kao prosječna procjena moglo govoriti o oko 100 miliona stabala. Ipak, šuma nije samo skup stabala – ona predstavlja složen sistem u kojem svaka biljka ima svoju ulogu.

Biljni svijet mnogo je bogatiji od samog drveća

Osim miliona stabala, na toj površini raste i ogroman broj drugih biljnih vrsta. Mediteranske šume bogate su grmljem, aromatičnim i ljekovitim biljem, papratima, mahovinama, gljivama i brojnim autohtonim vrstama koje se ne mogu pronaći u drugim dijelovima Evrope. Mnoge od njih razvijale su se upravo u specifičnim klimatskim uslovima Mediterana i predstavljaju važan dio prirodne raznolikosti tog područja. Kada požar zahvati tako veliku površinu, nestaje mnogo više od drveća, uništavaju se čitave biljne zajednice kojima su potrebne godine ili čak decenije da se obnove.

Na prostoru od 200.000 hektara nalazi se jedno od najvažnijih prirodnih staništa za divlje životinje. U takvim šumama žive jeleni, divlje svinje, lisice, zečevi, kune, brojne vrste ptica grabljivica, sova, gmizavaca, vodozemaca i šišmiša. Još brojniji su insekti, pauci i drugi beskralježnjaci, kojih na jednom hektaru mogu biti milioni. U tlu, ispod lišća i među korijenjem nalaze se milijarde bakterija, gljiva i drugih mikroorganizama koji razgrađuju organsku materiju, obogaćuju zemljište i omogućavaju rast novih biljaka. Uništenjem šume nestaje čitava mreža života koja održava prirodnu ravnotežu.

Zašto je gubitak šume veliki problem za klimu?

Šume su među najvažnijim prirodnim saveznicima u borbi protiv klimatskih promjena. Tokom svog rasta drveće iz atmosfere apsorbira ugljendioksid i skladišti ga u deblu, granama, korijenju i zemljištu. Kada šuma izgori, taj proces prestaje, a veliki dio ugljika koji se godinama akumulirao vraća se u atmosferu. Zbog toga veliki požari imaju dvostruki negativan učinak – smanjuju sposobnost prirode da veže ugljendioksid i istovremeno povećavaju količinu stakleničkih plinova koji doprinose globalnom zagrijavanju.

Posljedice ostaju i nakon što se vatra ugasi

Požar se može ugasiti za nekoliko dana ili sedmica, ali posljedice ostaju mnogo duže. Bez drveća tlo je izloženo eroziji, kiša lakše odnosi plodni sloj zemlje, a povećava se i rizik od klizišta i bujičnih poplava. Istovremeno se smanjuje sposobnost tla da zadržava vlagu, zbog čega područja pogođena požarima postaju osjetljivija na nove suše i visoke temperature. Gubitkom šume mijenja se i lokalna mikroklima, što dodatno otežava prirodni oporavak.

Oporavak traje decenijama

Iako priroda posjeduje izuzetnu sposobnost obnove, povratak šume nije brz proces. Nakon požara prve biljke mogu niknuti već narednog proljeća, ali za razvoj zrelog šumskog ekosistema potrebne su desetine godina. Kod mediteranskih šuma mnoge vrste mogu se prirodno obnoviti, ali ako požari postanu prečesti ili zahvate prevelike površine, oporavak postaje znatno sporiji, a pojedini dijelovi mogu trajno izgubiti karakteristike koje su imali prije požara. Zato gubitak više od 200.000 hektara šume ne predstavlja samo jednu lošu požarnu sezonu, već dugoročan gubitak prirodnog bogatstva čije će posljedice osjećati i buduće generacije.