Bosanski inat u Africi ili krava koja nije htjela da bude samo poklon

Svako ima scenarij za veliki dan. Naš je glasio, stižemo, istovaramo, djeca plešu, krava se svečano predaje školi, fotografija, aplauz, ali očito krava nije dobila scenarij.

Danas smo posjetili dvije škole, Makera i Gatenzi. Škola Makera postala je prva u Ruandi kojoj su kravu uz pomoć Udruženja kupili donatori Putokaza za Afriku iz Bosne i Hercegovine. Ali krenimo redom, jer je dočekano bilo koliko i darivano.

Ritam koji diže s mjesta

Doček je imao dva dijela. Prvo su na scenu izašle djevojke u prelijepim haljinama i izvele niz tradicionalnih plesova, mirno i dostojanstveno, kako se pleše kad se zna da je svaki pokret nešto naslijeđeno. Zatim su došli dječaci. Skakali su jedan preko drugog, pravili salta, hodali na rukama, i činilo se da se zakon gravitacije u dvorištu ove škole primjenjuje kao preporuka.

Ali nije stalo na tome. Nekolicina vrlo talentovanih mladih ljudi, uz ritmove kakvi se ne uče nego se rode, uspjela je podići na noge i roditelje i volontere. U jednom trenutku više se nije znalo ko s kim pleše i ko koga grli od sreće. Odrasli ljudi, ozbiljni, umorni od puta, plesali su ukorak s ruandskom djecom, loše, ali sretno. Predivna scena. Izvrsna saradnja Putokaza s ovom školom rezultirala je eksplozijom sreće i ritma.

Pored toga, podijeljeno je više od 2,7 tone riže, 2,6 tona graha, skoro 300 zečeva i bezbroj drugih potrepština kao što su ruksaci, papuče, sapuni...

Pregovori s kravom

A onda krava. Sve je dotad išlo glatko, pa se tu valjda i očekivalo da će nešto poći naopako. Čim su je istovarili s kamiona, otrgnula se i počela bježati po školskom dvorištu. Za njom su potrčali brojni uposlenici škole, a krava je, uvjeren sam, tog trenutka dobro znala šta radi. Pokušali su je podmititi vodom i svježom travom. Ništa. Nije prihvatila ni jedno ni drugo, dok nije ona tako odlučila.

Tek tada se smirila, uzela vode i trave i dozvolila nam da izvršimo svečanu primopredaju. Tako je u Ruandi predata prva bosanska krava, i to, prirodno, tvrdoglava. Bosanski inat, pokazalo se, ne ostaje samo u Bosni i Hercegovini, već se prenosi i na daljinu.

Šta jedna krava zapravo znači

Za nas je to anegdota. Za Ruandu je to nešto drugo. U ruandskoj kulturi poklanjanje krave ("kugaba inka") smatra se jednim od najdubljih izraza poštovanja, povjerenja i trajnog prijateljstva. Krava je nekad bila i novac, i miraz, i znak ljubavi. Po tradiciji je mlijeko bilo glavni proizvod, ali se nije prodavalo. Čak se kaže da su tradicionalni plesovi, ženski i ratnički, nastali po uzoru na gracioznost čuvenih kraljevskih krava s dugim rogovima, zvanih inyambo.

Ali tradicija nije mlijeko. Prema podacima ministarstva poljoprivrede, potrošnja mlijeka po stanovniku porasla je s oko 20 litara godišnje 2006. na gotovo 78 litara 2022., i to je i dalje daleko ispod preporučenog. Domaće krave daju prosječno oko 1,5 litara dnevno, ukrštene rase oko 7,5, a čiste rase i do 20 ili 30. Zato država uvozi rase prilagođenije vrućoj klimi, jer se pokazalo da uvezene krave u Ruandi daju znatno manje mlijeka nego u zemljama porijekla: zbog vrućine, lošeg skloništa i slabe ishrane.

Škole su ovdje već dugo u igri. Program “Jedna čaša mlijeka po djetetu” pokrenut je 2010. godine, a jedan od početnih distrikata bio je i Kamonyi. U jednoj školi u distriktu Huye, prema podacima IFAD-a, posjećenost je skočila s 90 na 97 posto, a djeca koja su napustila školu vratila su se. Danas školske obroke dobija oko 4,5 miliona učenika, a roditelji doprinose sa svega 975 franaka po tromjesečju (oko 1,15 KM). Škola s kravom može imati nešto što većina nema: mlijeko koje ne zavisi od nabavke.

Filozofija jedne tvrdoglave krave

Mislim da me ta krava nije slučajno nasmijala toliko. Dok su je jurili, stvarno sam vidio nešto što rijetko vidimo u humanitarnom radu: biće koje prima dar, ali ne pristaje da bude samo primalac. Koje želi da se pita. Koje prihvata tek kad sama odluči.

U priči o pomoći to je neobično važno. Humanitarac i primalac lako postanu uloge: onaj koji daje, onaj koji prima. Ali dar bez dostojanstva ponižava, a dostojanstvo je uvijek malo tvrdoglavo. Djevojke u haljinama koje pleše sa smirenom ozbiljnošću, dječaci koji lete jedan preko drugog usred siromaštva, roditelji koji plešu s nepoznatim ljudima, nisu molili za sažaljenje. Dočekali su goste kao ravnopravne. Ta krava, na neki način, bila je njihov glasnogovornik.

Postoji i druga paralela. Moja zemlja i ova koju sam posjetio prošle su u istoj deceniji kroz najgore što čovjek može učiniti čovjeku. I jedna i druga su ustale. Ne zato što je bilo lako, nego zato što se nisu pomirile s onim što im se desilo. To je inat, ali u najboljem značenju te riječi: odbijanje da se ono što je zlo proglasi normalnim.

Zato, kad se sjetim današnjeg dana, ne vidim samo plesove i tone riže. Vidim kravu koja trči po dvorištu, i ljude koji je ne gone silom nego strpljenjem. Svijet se ne mijenja zahvaljujući poslušnima. Mijenjaju ga tvrdoglavi: oni koji ne pristaju da je gladno dijete normalno, da je siromaštvo sudbina i da je daljina izgovor. A takvi su upravu svi ljudi Putokaza koje sam upoznao na ovoj životnoj misiji.

Neka ta krava bude podsjetnik, dar se ne predaje, on se dogovara. A prijateljstvo, kako kažu Ruandezi, zapečaćuje se kravom.

Sutra nastavak dnevnika.