Ova bh. općina nekada je imala 3.000 stanovnika, danas tamo živi samo jedna osoba

Nekadašnje općinsko središte u Hercegovini, u kojem je živjelo oko 3.000 stanovnika i koje je bilo ispunjeno dječijom grajom, trgovinama, ustanovama i svakodnevnim životom, danas je gotovo potpuno napušteno. U Divinu, selu na tranzitnom putu kod Bileće, ostala je živjeti samo jedna mještanka.

Današnjim generacijama teško je zamisliti da je Divin do šezdesetih godina prošlog stoljeća bio općina kojoj su pripadala sela Fatnica, Bačevica, Orahovice, Gornji i Donji Davidovići, Bijeljane, Milavići, Gornja i Donja Zasada, Kuti i Kukričje. Na tom području živjelo je oko tri hiljade stanovnika. Mještani se i danas prisjećaju vremena kada je Divin bio mjesto okupljanja, sa osnovnom školom u kojoj je nastavu pohađalo više stotina učenika iz sela i okolnih mjesta.

U tom periodu stanovništvo se, uz stočarstvo, bavilo i uzgojem duhana, među kojima se posebno izdvajao hercegovački „ravnjak“, poznat po manjem broju listova, ali izuzetnom kvalitetu. Danas u Divinu više nema ni duhana ni kukuruza koji su nekada bili dio svakodnevice, piše Jabuka.tv.

Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u porodici Jovović u Divinu, djetinjstvo je provela upravo u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici jer u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za svu djecu. Prisjećajući se školskih dana, kaže da je po dolasku u školu u Divinu zatekla osam velikih učionica, dok je njen razred brojao oko 35 učenika.

- Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin, tada je bilo punih osam golemih učionica, u mom razredu bilo je oko trideset i petero vršnjaka. Kada bi završila škola, prema Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece, tadašnji Divin vrvio je životom, prisjeća se Mirjana.

Sjeća se i doma zdravlja sa stalnim ljekarom i stomatologom, poljoprivredne zadruge, pošte, matičnog ureda koji je radio svakog dana, dvije kafane i prodavnice u kojoj se, kako kaže, moglo pronaći „od igle do lokomotive“. Prema njenim riječima, Divin je imao sve što je bilo potrebno jednoj općini, ali i ono što smatra najvažnijim: vrijedne i radišne ljude koji su bili zadovoljni životom, okrenuti jedni drugima, spremni pomoći i uvijek raspoloženi za druženje.

Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i danas sa porodicom živi daleko od rodne Hercegovine. Ipak, kad god može, najmanje dva puta godišnje dolazi kako bi obišla i otvorila porodičnu kuću.

- Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, ali što ćeš, kaže Mirjana.

Među najboljim hroničarima života u Divinu je Petar Pero Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kafane „Odmor“, koja je godinama bila nezaobilazno mjesto za putnike, prolaznike i stanovnike okolnih sela. mKafanu je otvorio 1981. godine i za više od četiri decenije rada zapamtio je veliki broj ljudi i događaja. Danas kaže da se s nostalgijom prisjeća vremena kada je Divin bio „mravinjak“.

- Četrdesetero je ovdje noćilo svaku noć, puno je bilo, dvije kavane, dvije trgovine, mjesni ured, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica, sve je dolazilo ovdje. Vjerujte, sada zimi za deset dana dogodi se da ne svrati nitko, priča Pero.

Prisjeća se i da je utorak bio neformalni pazarni dan, kada su stanovnici okolnih sela dolazili u seosku trgovinu po brašno, pšenicu i druge potrepštine.

- Kad sam završio osmi, mislim da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u trgovinu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama djeci bilo je zabranjeno utorkom dolaziti u trgovinu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće srušene i zapuštene, priča Pero.

Zlatno doba Divina danas, kako navode mještani, živi uglavnom u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga zatvorena je početkom dvijehiljaditih godina, dok prodavnica „kod Šeme“ ne radi više od pet godina. Iako su u selo stigli asfalt, električna energija i javna rasvjeta, iz njega su otišli ljudi. Danas je jedina stanovnica Divina Vida Šakotić.

Na prošla vremena podsjećaju oronule i napuštene kuće, a od objekata koji su nekada predstavljali centar života ostala je zgrada osnovne škole. Školsko zvono odavno je utihnulo, a zgrada više ne služi obrazovanju jer u selu više nema djece.

Nekadašnja osnovna škola ustupljena je na korištenje kineskoj kompaniji čiji radnici već nekoliko godina učestvuju u izgradnji Hidroelektrane „Dabar“. Sa fasade škole uklonjena je plava tabla s natpisom „Osnovna škola Sveti Sava“, a na njenom ulazu danas se nalaze kineski natpisi koje mogu pročitati samo privremeni stanari objekta.