Ustavni sud BiH odbio sve zahtjeve o osporavanju zakona po kojem je osuđen Milorad Dodik

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na plenarnoj sjednici održanoj 2. i 3. jula donio više odluka, a među njima je i odbacio zahtjev 32 zastupnika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti člana Krivičnog zakona BiH koji je nametnuo Christian Schmidt, na osnovu kojeg je kasnije osuđen Milorad Dodik.

Nekoliko dana poslije objavljena je i kompletna odluka, u kojoj je Ustavni sud detaljno obrazložio zbog čega je razmatrao ovaj zahtjev.

- U pogledu nadležnosti visokog predstavnika da donosi zakone, te nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o saglasnosti tih zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud napominje da je u više svojih odluka izrazio stav da ovlaštenja visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i Bonske deklaracije, te da ta ovlaštenja nisu podložna kontroli Ustavnog suda, kao ni vršenje tih ovlaštenja. Međutim, kada visoki predstavnik intervenira u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti, tada djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakoni koje donosi su prirode domaćih zakona te se moraju smatrati zakonima Bosne i Hercegovine, čija je saglasnost s Ustavom Bosne i Hercegovine podložna kontroli Ustavnog suda, navodi se u odluci.

Sud dalje navodi da je visoki predstavnik izmjenama Krivičnog zakona BiH direktno intervenirao u pravni sistem države, preuzimajući ulogu Parlamentarne skupštine BiH, zbog čega se njegove izmjene smatraju domaćim propisima koji podliježu ocjeni ustavnosti.

U nastavku obrazloženja analizirani su argumenti iz zahtjeva zastupnika NSRS-a. Podsjeća se da se apelanti pozivaju na član I/2. Ustava BiH, prema kojem je Bosna i Hercegovina "demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora".

Ustavni sud ističe da upravo taj član podrazumijeva načelo vladavine prava, koje zahtijeva da zakoni budu jasni, precizni i predvidljivi.

Sud se osvrnuo i na tvrdnju da visoki predstavnik nema ovlaštenje da propisuje krivična djela, ocijenivši da takav argument nije osnovan.

- Ustavni sud konstatira da je visoki predstavnik donošenjem spornog Zakona djelovao kao zakonodavna vlast Bosne i Hercegovine, supstituirajući Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Sporni Zakon ima pravnu prirodu domaćeg zakona i objavljen je u 'Službenom glasniku Bosne i Hercegovine'. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine može mijenjati ili dopunjavati zakone koje je nametnuo visoki predstavnik, što dodatno potvrđuje njihov karakter domaćeg zakonodavstva, rečeno je.

Prema stavu Ustavnog suda, izmjene Krivičnog zakona BiH donesene su na zakonit način, a odluka visokog predstavnika ne može se posmatrati kao zaseban akt, nego kao sastavni dio zakona.

- Ustavni sud zapaža da je temeljni zahtjev načela lex scripta – da krivično djelo mora biti propisano zakonom, a ne aktom koji nije zakon – u konkretnom slučaju ispunjen. Sporni član 203a KZBiH normativno je sadržan u KZBiH, koji je zakon u formalnom i suštinskom smislu. Činjenica da je izmjenu i dopunu tog zakona donio visoki predstavnik, supstituirajući zakonodavno tijelo, ne mijenja formalni karakter akta kao zakona. Stoga navodi podnosilaca zahtjeva o kršenju zahtjeva lex scripta nisu osnovani, istaknuto je..

Odgovarajući na tvrdnje da izmjene zakona nisu bile javno dostupne, Sud je podsjetio na način njihove objave.

- Sporni Zakon objavljen je 1. jula 2023. godine na službenoj internetskoj stranici OHR-a, koja predstavlja zvanični javni izvor odluka visokog predstavnika. Također, naknadno je nakon nekoliko dana objavljen i u 'Službenom glasniku Bosne i Hercegovine', broj 47/23 od 7. jula 2023. godine, koji je zvanični glasnik za objavljivanje propisa u Bosni i Hercegovini. Isto tako, član 4. spornog Zakona izričito propisuje datum stupanja na snagu, odnosno 2. juli 2023. godine, čime je spriječena svaka arbitrarnost ili neizvjesnost u pogledu vremena od kojeg se zakon primjenjuje. Na kraju, donošenju spornog Zakona prethodilo je intenzivno medijsko izvještavanje o poduzetim zakonodavnim mjerama u Narodnoj skupštini Republike Srpske i najavljenim mjerama visokog predstavnika", napisano je u odluci.

Ustavni sud je zaključio i da su najviši zvaničnici Republike Srpske unaprijed bili upoznati s mogućnošću donošenja ovog zakona, budući da je upravo njihovo prethodno političko djelovanje bilo razlog za intervenciju visokog predstavnika.

Apelanti su također tvrdili da je sporna odredba nejasna jer formulacija "odluka visokog predstavnika" nije definisana ni Ustavom BiH ni Krivičnim zakonom BiH.

Nakon citiranja same odredbe, Ustavni sud je odbacio i ovaj argument.

- Ustavni sud konstatira da opisano zabranjeno ponašanje ispunjava zahtjev određenosti. Naime, pojmovi 'ne primijeni, ne provede, ne izvrši ili na drugi način ne poštuje', te 'spriječi odnosno na drugi način omete' jasno opisuju radnje koje konstituiraju krivično djelo. Ovi pojmovi nisu neobični niti nestandardni u krivičnopravnoj terminologiji KZBiH. Krug adresata norme jasno je razgraničen upućivanjem na pozicije u institucijama Bosne i Hercegovine na svim nivoima vlasti i u svim administrativno-teritorijalnim jedinicama. Pojmovi 'službena osoba' i 'odgovorna osoba' definirani su u Općem dijelu KZBiH, pa nema nejasnoće u pogledu ličnog dosega norme. Objekt krivičnog djela, odnosno 'odluka visokog predstavnika', označava specifičan, formalizovan, javno dostupan i numeriran skup akata. Odluke visokog predstavnika su pisani, zvanični akti objavljeni na internetskoj stranici OHR-a i u 'Službenom glasniku Bosne i Hercegovine', stoji u obrazloženju.

Sud se osvrnuo i na tvrdnju da pojam "odluka visokog predstavnika" nije sadržan u Ustavu BiH.

- Nepostojanje zakonske definicije određenog pojma samo po sebi ne znači da je krivičnopravna odredba nedostatno određena, posebno ako se taj pojam može razumjeti iz konteksta i dostupnih izvora. U Bosni i Hercegovini nesporno postoji jasan i dostupan korpus odluka visokog predstavnika koji svaka zainteresirana osoba može pronaći i upoznati se s njihovim sadržajem, istakli su.

U obrazloženju se razmatra i tvrdnja apelanata da je izmjenama zakona "onemogućena ustavna debata" te da su donesene iz "isključivo političkih" razloga.

- Naime, iz zapažanja visokog predstavnika proizlazi da je osnovni razlog za donošenje spornog Zakona bilo osiguranje efektivnog provođenja odluka visokog predstavnika i odluka Ustavnog suda, s ciljem zaštite vrijednosti od izuzetnog ustavnog i međunarodnog značaja, kao što su teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, stabilnost i funkcioniranje njenih institucija, provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma i vladavina prava u najširem smislu, što su vrijednosti koje su zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine i utvrđene normama međunarodnog prava na koje Ustav Bosne i Hercegovine upućuje. Dakle, zaštitni objekt iz člana 2. KZBiH u kontekstu spornog člana 203a KZBiH nije ličnost visokog predstavnika niti njegov politički autoritet kao takav, već poštivanje konačnih i obavezujućih odluka koje, u skladu s Aneksom 10 Općeg okvirnog sporazuma i drugim međunarodnim aktima, proizvode pravne učinke u pravnom poretku Bosne i Hercegovine, navodi se.

Na kraju je Ustavni sud odbacio i tvrdnje da član 203a kriminalizira političko neslaganje, navodeći da iz samog teksta zakona proizlazi suprotno.

- U odnosu na tvrdnje podnosilaca zahtjeva da sporni član 203a KZBiH u suštini kriminalizira političko neslaganje ili učešće u ustavnoj debati, Ustavni sud ukazuje da iz teksta spornog člana 203a KZBiH jasno proizlazi da se inkriminacija ne odnosi na izražavanje političkog mišljenja, kritiku, neslaganje s odlukama visokog predstavnika ili učešće u javnoj, parlamentarnoj ili ustavnopravnoj raspravi o njihovoj osnovanosti, opsegu ili uopće opravdanosti postojanja institucije OHR-a. Upravo suprotno, sporni član 203a KZBiH odnosi se isključivo na konkretno postupanje, odnosno neprimjenjivanje, neprovođenje, neizvršavanje ili na drugi način nepoštivanje odluke visokog predstavnika, te sprečavanje ili ometanje njene primjene, provedbe ili izvršenja, od strane tačno određenog kruga osoba (službenih i odgovornih osoba u institucijama vlasti) koje su, po prirodi svoje funkcije, pozvane da takve odluke primjenjuju, piše u objašnjenju.