Trideset pet godina čekanja: Organizatori otpora BiH i danas bez odlikovanja

Jesen 1991. godine u Bosni i Hercegovini bilo je vrijeme u kojem su se događaji smjenjivali brže nego što ih je većina ljudi mogla razumjeti. Rat je već razarao Hrvatsku, politička i sigurnosna kriza u Jugoslaviji postajala je sve dublja, a država koja će samo nekoliko mjeseci kasnije biti suočena s otvorenom agresijom još nije imala organizovanu vojnu silu sposobnu da odbrani njenu teritoriju.

U takvim okolnostima počelo je organizovanje ljudi koji nisu željeli čekati da rat zakuca i na njihova vrata. Okupljali su se ljudi spremni da brane svoje porodice, mjesta i državu, traženo je oružje, organizovana logistika, razmjenjivane informacije i stvarane prve strukture otpora.

Prvi koraci otpora

Mnogi među njima nisu čekali poziv, naredbu niti zakonsku obavezu. Djelovali su u vremenu kada još nije bilo izvjesno ni kako će izgledati politička budućnost Bosne i Hercegovine. Upravo su iz tih prvih oblika organizovanja stvarane pretpostavke za kasniji organizovani sistem odbrane zemlje.

Više od tri decenije kasnije, njihova priča dobila je sasvim drugačiji nastavak.

Umjesto ratnih mapa, straža i potrage za oružjem, danas je obilježavaju zakoni, uredbe, komisije, rokovi i dopisi institucijama.

Ibrahim Delibašić, predstavnik Patriotske lige Grada Zenice i član Upravnog odbora Patriotske lige BiH, kaže da su ljudi koji su se tada organizovali u odbrani zemlje djelovali bez kalkulacija.

– Mi, koji smo imali priliku da organizujemo i branimo Bosnu i Hercegovinu, domovinu Bosnu i Hercegovinu, dali smo dobrovoljno sve što smo posjedovali i imali, a naposljetku i svoje živote. Ušli smo u to bez ikakvih kalkulacija, iskreno i patriotski. Nažalost, ni nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma nismo riješili svoj status, kaže Delibašić.

U središtu priče je “Medalja otpora”, ratno priznanje predviđeno za nosioce organizovanja otpora, koje do danas nije dodijeljeno. Zakon pritom poznaje kategoriju organizatora otpora i definira je kroz učešće u organizovanju i rukovođenju priprema za odbranu i odbranu Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. do 9. aprila 1992. godine.

Dakle, kategorija postoji. Postoji i priznanje.

Ali priznanja nema.

Tri decenije čekanja

Pokušaji da se ovo pitanje riješi traju gotovo koliko i poslijeratna Bosna i Hercegovina. Nakon više pokušaja, najdalje se stiglo 2018. godine. Tada je Vlada Federacije BiH, na prijedlog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, formirala radnu grupu na čelu s generalom Ramizom Drekovićem. Radna grupa završila je posao, obradila pojedinačne predmete i sačinila spiskove, a pribavljena su i potrebna mišljenja federalnih institucija.

Na listi je ukupno 600 predloženih nosilaca Medalje otpora – 414 iz Armije Republike Bosne i Hercegovine i MUP-a RBiH, te 186 iz HVO-a i MUP-a HZHB.

Murat Silajdžija, predsjednik Saveza Patriotske lige općina Srednjobosanskog kantona i član Upravnog odbora Patriotske lige BiH, tvrdi da posao komisije nije ostao samo na sastavljanju spiskova, nego da je za svakog kandidata provedena pojedinačna procedura.

– Svaki pojedinačno nominirani potencijalni dobitnik Medalje otpora dobio je svoj dosje. Komisija je imala 12 članova. Svaki potencijalni dobitnik bio je obrađen i dao je izjavu pod punom materijalnom, moralnom i krivičnom odgovornošću. Dokumenti su potvrđeni, potpisani, objedinjeni i predati. Za svakog pojedinačno napravljen je dosje koji je potpisalo 12 ljudi, kaže Silajdžija.

Prema njegovim riječima, u postupku su učestvovali predstavnici organizacija obuhvaćenih spiskovima, među kojima su Patriotska liga, Zelene beretke i Organizatori otpora iz Hrvatskog vijeća obrane, a dokumentacija je nakon završenog rada predata institucijama.

Dosjei u ladicama
Federalno ministarstvo je krajem 2018. godine Vladi FBiH dostavilo Prijedlog uredbe kojim je trebalo urediti postupak dodjele priznanja. Međutim, materijal je 2020. vraćen resornom ministarstvu i proces ponovo nije završen.

MAS: 30 godina letenja u miruNebo na kraju tunela: Kako je nakon opsade Sarajeva aerodrom ponovo rođen

Novi problem pojavio se 2022. godine izmjenama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja. Uvođenje roka 1. februara 2000. godine, prema tumačenju predstavnika organizatora otpora, onemogućilo je ostvarivanje prava ljudima kojima Medalja otpora do tog datuma nije ni bila dodijeljena.

Predstavnički dom Parlamenta FBiH je u junu 2024. zatražio da Vlada donese potrebnu uredbu i u parlamentarnu proceduru uputi izmjene zakona kojima bi sporni rok bio izbrisan. Predstavnici organizatora otpora tvrde da zaključci do danas nisu provedeni.

Silajdžija upravo zakonski rok smatra jednom od ključnih prepreka za završetak procesa. On podsjeća i da su tokom godina upućivani brojni dopisi Vladi, premijeru, Federalnom parlamentu, Predstavničkom domu i Domu naroda.

– Mi smo u ovom projektu od 1997. godine i još do danas nismo uspjeli riješiti svoj status. Trideset godina država ignoriše ljude koji su prvi stali u odbranu i prvi stali na branik. Trebamo tražiti ono što nam pripada na zakonit način, poručuje Silajdžija.

Zato je početkom augusta ove godine Savez udruženja boraca Patriotske lige općina Srednjobosanskog kantona ponovo zatražio hitnu reakciju Vlade FBiH. Podršku zahtjevu dao je i Regionalni savez udruženja boraca Patriotske lige BiH Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Traže brisanje spornog zakonskog roka, donošenje uredbe i završetak postupka dodjele Medalje otpora. Kao simboličan datum za uručenje priznanja predlažu 18. septembar ove godine – 35 godina od početka perioda koji zakon veže za organizovanje otpora.

Prvoborci i državna priznanja

U raspravama o statusu organizatora otpora pojavljuje se i historijska paralela s načinom na koji je nekadašnja Jugoslavija riješila pitanje svojih prvoboraca.

Partizanska spomenica 1941. bila je visoko odlikovanje namijenjeno borcima i rukovodiocima Narodnooslobodilačkog pokreta koji su u Narodnooslobodilačku borbu stupili tokom 1941. godine. Dodijeljeno je ukupno 27.629 spomenica, a njenim nosiocima kasnijim zakonima bila su regulisana i posebna prava – od zdravstvene zaštite i dodatka uz penziju do stalnog i godišnjeg novčanog primanja, te određenih povlastica.

Historijske okolnosti, politički sistemi i dva rata ne mogu se jednostavno porediti. Ali, paralela koju povlače predstavnici organizatora otpora otvara drugo pitanje: može li država pronaći način da institucionalno prizna ljude koje je vlastitim zakonima već prepoznala kao posebnu kategoriju?

Delibašić kaže da ne traže privilegiju, nego priznanje uloge ljudi koji su se uključili u pripreme za odbranu države.

– Naše stanje ne možemo promijeniti i riješiti samo idejama i mislima, nego upornim radom i djelovanjem. Nećemo i ne trebamo gubiti vjeru i nadu u sebe i svoje patriotske namjere, kaže Delibašić, navodeći da je podršku inicijativi dalo više od 30 organizacija, među kojima je i HOS.

Svođenje cijele priče samo na medalju, međutim, bilo bi pogrešno.

Za organizatore otpora riječ je prije svega o priznanju uloge ljudi koji su djelovali u vremenu kada odbrambeni sistem Bosne i Hercegovine tek treba da nastane.

Vrijeme ne čeka nikoga

Posebnu simboliku ima činjenica da se među 600 predloženih nosilaca nalaze pripadnici različitih ratnih komponenti. Dodjelom Medalje otpora, kako se navodi u dokumentaciji Federalnog ministarstva, prvi put bi bilo dodijeljeno jedno zajedničko ratno odlikovanje nosiocima organizovanja i rukovođenja u pripremi za odbranu i odbrani Bosne i Hercegovine iz ARBiH, MUP-a RBiH, HVO-a i MUP-a HZHB.

Ali vrijeme neumoljivo prolazi.

Prema službenoj evidenciji Federalnog ministarstva, među 414 organizatora otpora iz komponente ARBiH predloženih za Medalju otpora već tada su bila 72 poginula, šehida ili umrla. Svaka nova godina čekanja zato ovoj priči daje dimenziju koju nijedna naknadna odluka ne može potpuno ispraviti.

Medalja se može dodijeliti i posthumno.

Zahvalnost ne može.

Pri tome bi bilo nepravedno odgovornost za ovakav epilog pripisati samo jednoj vladi, jednom ministru ili jednoj političkoj opciji. Tokom proteklih decenija mijenjale su se vlasti, formirane komisije, izrađivani spiskovi, pribavljana mišljenja i mijenjani zakoni. Problem je upravo u tome što je cijela priča nadživjela gotovo sve njih.

Zato je ovo odavno prestalo biti samo pitanje odgovornosti jedne vlasti. Postalo je pitanje institucionalne odgovornosti države prema vlastitoj prošlosti.

Države se prema toj prošlosti ne određuju samo spomenicima, godišnjicama, svečanim akademijama i govorima. Određuju se i sposobnošću da provedu zakone koje su same donijele i završe procese koje su same pokrenule.

Organizatori otpora 1991. godine nisu mogli znati kako će se završiti rat koji se približavao Bosni i Hercegovini. Nisu znali ni hoće li dočekati njegov kraj.

Znali su samo da više nema vremena za čekanje.

Država je na potezu
Trideset pet godina kasnije država ima zakone, dokumentaciju, spiskove i završen posao komisije.

Ostalo je da donese odluku.

Ljudi koji su među prvima odlučili da ne čekaju državu danas čekaju da država konačno ne zaboravi njih.