Poljaci donose provokativnu predstavu u Sarajevo: Možemo li odlučiti o vlastitoj smrti?

U sklopu Sarajevo Festa, na sceni Narodnog pozorišta 3. septembra bit će prikazana predstava "Nigdje sam / Desvanecimiento" poljskog reditelja Norberta Rakowskog. 

Govorio za Oslobodjenje.baHari Šečić, reditelj filma "Udovac": U startu je bilo neizvjesno hoćemo li uspjeti

"Nigdje sam / Desvanecimiento", u produkciji JK Opole iz Poljske, je savremena drama inspirisana slučajem australskog naučnika Davida Goodalla, koji je u 104. godini javno izrazio želju da okonča vlastiti život putem eutanazije.

Različite perspektive

Polazeći od tog događaja, predstava istražuje složena pitanja prava na izbor, granica medicinskog napretka, zakona, morala i ljudskog dostojanstva. Umjesto da nudi jednostavne odgovore, "Nigdje sam / Desvanecimiento" poziva publiku na promišljanje o životu, smrti i odgovornosti koju nosimo prema sebi i drugima.

Više o predstavi i pitanjima kojima se ona bavi, Rakowski je otkrio u razgovoru za Oslobodjenje.ba.

Predstava se ne fokusira samo na eutanaziju, već i na pitanja života, smrti, dostojanstva i ličnog izbora. Koliko vam je bilo važno izbjeći davanje jednostavnog odgovora publici i umjesto toga ostaviti je s vlastitim pitanjima?

- To mi je bilo od suštinske važnosti. Pozorište koje nudi nedvosmislene odgovore na tako složena pitanja lako se može pretvoriti u platformu za uvjeravanje ili moralizirajuće predavanje. Nisam želio odlučivati ko je u pravu niti publici govoriti šta treba misliti o eutanaziji. Više me zanimalo stvaranje prostora u kojem se različite perspektive mogu čuti podjednako snažno.

Uostalom, lična odluka nikada se ne donosi u vakuumu - ona utječe na one koji su nam najbliži, ali i na društvo, zakon, religiju te naše vlastite strahove i uvjerenja. Želio sam da publika ne posmatra ovo pitanje samo sa sigurne distance, već da se u nekom trenutku osjeti primoranom zauzeti vlastiti stav - a zatim, možda, počne preispitivati i vlastiti odgovor.

Predstava dolazi u Sarajevo, grad koji i sam ima veoma složen odnos prema pitanjima života, smrti, dostojanstva i teških ličnih izbora. Jeste li znatiželjni kako bi sarajevska publika mogla reagovati na ovu priču?

- Itekako. Svaka publika u pozorište donosi vlastita iskustva, ali u Sarajevu pitanja života, smrti i ljudskog dostojanstva imaju posebnu težinu. Istovremeno, ne bih želio unaprijed pretpostavljati kako će publika tumačiti predstavu niti njeno iskustvo svesti isključivo na historiju grada.

Susret s publikom koja u djelu može otkriti značenja koja nama ostaju nedostupna jedan je od najvažnijih razloga zbog kojih predstavu predstavljamo izvan mjesta u kojem je nastala. Ne zanima me samo reakcija publike, već i razgovor koji bi mogao početi nakon predstave.

Jedinstvena vizija

Dio predstave zasnovan je na tekstu Ivana Vyrypaeva "Disappearing". Šta vam je njegov tekst ponudio i šta ste željeli dodati kroz vlastitu režiju i pozorišni jezik?

- Ovdje moram razjasniti jednu stvar: tekst Ivana Vyrypaeva nije bio polazišna tačka za predstavu. Najprije sam razvio koncept i napisao dio tekstova, a zatim sam zamolio Ivana da na temu eutanazije odgovori iz vlastite perspektive. Napisao je obiman tekst, na kojem sam kasnije radio tako što sam odabrao i prilagodio određene dijelove. Na kraju sam dio teksta Disappearing uključio u predstavu kao jedan od glasova u ovom narativu sastavljenom od više perspektiva.

Želio sam cijelom djelu dati koherentnu formu i objediniti ga unutar jedinstvene umjetničke vizije. Istovremeno, tema je toliko osjetljiva i složena da sam od samog početka želio različite načine razmišljanja o životu, smrti i pravu čovjeka da odlučuje o sebi dovesti u međusobni dijalog.
Ivanov tekst unio je izrazito individualan i prepoznatljiv ton, a istovremeno je proširio raspravu kroz konkretnu situaciju i zasebnu perspektivu.

Od 2015. godine ste generalni direktor i umjetnički direktor Pozorišta Jana Kochanowskog u Opolu, dok istovremeno nastavljate raditi kao reditelj. Kako odgovornost za umjetničko usmjerenje jednog cijelog pozorišta utiče na način na koji pristupate vlastitom radu kao reditelj?

- Vođenje pozorišta naučilo me da svaku predstavu posmatram kao dio šireg razgovora. Kao reditelj odgovoran sam za određeno djelo, ali kao osoba koja vodi pozorište moram razmišljati i o ansamblu, publici, repertoaru i pitanjima koja pozorište u određenom trenutku odlučuje postaviti.

Te dvije perspektive se ponekad međusobno nadopunjuju, a ponekad ostaju u svojevrsnoj napetosti. Odgovornost za cijelu instituciju daje mi širu perspektivu, dok mi režija omogućava da se vratim najneposrednijoj i najintimnijoj dimenziji pozorišta: susretu između glumca i publike. Upravo se tu na kraju stavljaju na probu sve naše ideje i deklaracije. Ili počinju funkcionisati na stvaran način, ili se pokaže da su prazne.

Nakon što publika napusti pozorište, koje je to jedno pitanje za koje biste željeli da ga ponese sa sobom?

- Jesam li sposoban poštovati pravo druge osobe da donese odluku koju ja sam možda nikada ne bih mogao donijeti?

O predstavi

Kada je, u 104. godini, dr. David Goodall otvoreno rekao da nema želju za životom, odmah je postao medijski heroj, a njegove riječi su interpretirane širom svijeta. Naučnik se želio podvrgnuti eutanaziji jer, kako je tvrdio, više nije želio živjeti.

- U mojim godinama, ustanem ujutro, pojedem doručak. A onda sjedim do ručka. Onda pojedem malo ručka i ponovo sjednem. Čemu to služi? (…) Proces umiranja može biti neugodan, ali ne mora biti. Volio bih da nije tako za mene, priznao je Goodall novinaru CNN-a.

Razgovor za Oslobodjenje.baBarbara Nola prvi put na SFF-u: "Sarajevo je toliko lijepo, glamurozno, veselo i toplo"

Ko bi trebao odlučivati o našim životima? Zakon? Medicinski napredak? Sudovi? Crkva? Mi sami? Jesmo li dovoljno odgovorni da donosimo nepovratne odluke?

"Nigdje sam / Desvanecimiento" istražuje različite aspekte izbora između života i smrti. Tema eutanazije, legalizirane u nekoliko evropskih zemalja, još uvijek je nijema u Poljskoj. Etičke dileme koje okružuju "dobru smrt" dovode u pitanje naša uvjerenja, suočavaju se s društvenim normama i prisiljavaju nas da se suočimo s moralnim dvosmislenostima koje svaki pojedinac i društvo u cjelini moraju dešifrirati.

Ova predstava je pokušaj da se svako od nas skrene s "utabanog puta". To je poziv publici da otputuje duboko u vlastitu svijest, da se bori sa svojim uvjerenjima o životu i smrti i da stekne dublje razumijevanje ljudskog iskustva. Ne radi se samo o samom činu eutanazije, već o bezbrojnim osjećajima, uvjerenjima i iskustvima koja ga okružuju. Predstava postaje platforma za gledaoce da razmišljaju o dubokim izborima koje donosimo u životu i inherentnom dostojanstvu koje leži u svakom pojedinačnom putovanju, od početka do kraja.

U predstavi igraju: Socorro Anadón, Jakub Klimaszewski, Filip Kołłątaj, Victoria Lago, Jacek Piątkowski, Bartosz Woźny i Marta Zięba.