Sestra žene iz BiH koja je poginula u Omišu - "Plamen je naišao i više je nisam vidjela"

Nikolina Slavnić, mlađa sestra 34-godišnje Dragane Antešević, djevojke iz Bosne i Hercegovine koja je smrtno stradala u nezapamćenom požaru koji je u noći između 13. i 14. avgusta poharao Omiš i okolna mjesta, ispričala je potresne detalje o onome što se događalo te večeri.

Posljednja slika koju će pamtiti jeste ona njene sestre Dragane, stotinjak metara udaljene, na koljenima i s koferom u ruci, dok je oko nje bjesnio požar koji je gutao omiško područje.

Nikolina se sada nalazi u porodičnom domu, s opečenim tabanima, ranom na glavi, povrijeđenom rukom i bolovima zbog kojih teško hoda.

Dragana je rođena 1992. godine, dok je Nikolina šest godina mlađa. Upravo joj je Dragana prije tri godine pronašla posao u Vili Charlotte na Balića Ratu kod Omiša.

Prije toga je Dragana 15 godina radila u jednoj firmi u Bosni i Hercegovini. Kako kaže Nikolina, dala je otkaz jer se nije osjećala dovoljno cijenjenom. U isto vrijeme njen suprug je ostao bez posla, pa je Dragana predložila sestri da zajedno odu na sezonski rad.

Nikolina je radila na recepciji, dok je Dragana bila sobarica.

U početku im se činilo da je požar dovoljno daleko. Situacija se promijenila kada je nestalo struje i kada su svi počeli u mraku pakovati stvari. Sačekale su da i posljednji gost napusti vilu. Dim je već bio toliko gust da su se gušile, dok je vjetar donosio pepeo i užarene komade. Ipak, vratile su se po kofere, piše Slobodna Dalmacija.

Ni danas Nikolina ne zna objasniti zbog čega su to uradile.

- Ne znam zašto smo se vratile po kofere. Već smo se gušile. Ipak smo ih uspjele staviti u Caddy. Upalila sam automobil i klimu i krenule smo iste sekunde, ispričala je Nikolina.

Vila je bila tik uz obalu, a more se nalazilo ispod njih. Da su krenule prema moru, možda bi se sve završilo drugačije. Međutim, Nikolina nije poznavala teren, buru ni način na koji se vatra u takvim uslovima može širiti. Kada je vidjela da automobili krenuli prema Magistrali i Omišu, pošla je za njima.

- U takvoj situaciji ideš onamo kamo idu svi. Misliš da je to ispravno. Nisam poznavala buru, more ni teren. Nisam imala vremena razmišljati. Sekunde su nas dijelile od svega, rekla je ona.

Danas zna da je more možda bilo njihov spas. Te noći, međutim, nije mogla znati da li je put prema obali već bio odsječen vatrom, može li se uopće spustiti niti šta ih tamo čeka. Zbog toga svoju priču ne želi pretvarati u optužbe. Ne krivi ljude koji su u panici pokušavali automobilima pobjeći od vatre, mjesto koje je voljela niti državu u kojoj je radila.

"Vrištale smo"

Krenule su uzbrdicom koja je vilu povezivala s Magistralom. Ispred njih su bila još dva automobila. Kada su stigle do vrha, uključile su se na cestu. Obje trake tada su vodile prema Omišu, dok su ljudi u panici koristili i suprotnu traku kako bi pobjegli pred vatrom.

Nikolina je također ušla u lijevu traku i nastavila prema Omišu. Nisu prešle ni desetak metara.

Temperatura u automobilu odjednom je postala nesnošljiva. Caddy je gotovo istog trenutka zahvatila vatra.

- Mislim da smo se zapalile iste sekunde. U automobilu je bila golema vrućina. Vrištale smo, a ja sam telefonom bila povezana sa svojim menadžerom. On je mogao čuti naše krike i cijelu našu borbu za život, prisjetila se Nikolina koja je nastavila voziti zapaljen automobil.

Pokušavala je pronaći mjesto gdje bi mogla zaustaviti automobil i izvući sestru i kolegicu. Motor se zbog velike temperature ugasio, ali ga je uspjela ponovo pokrenuti i preći još desetak do dvadesetak metara, sve do proširenja uz cestu. Tada se ugasio posljednji put.

Plastika se počela topiti, a plamen je zahvatao sve veći dio vozila.

- Rekla sam im: 'Mi ćemo poginuti. Izlazite van!'. Znala sam da će automobil eksplodirati ako ostanemo u njemu, dodala je.

Sve tri su izašle iz automobila. Dragana je tada još bila uz svoju sestru. Ono što se dogodilo u narednim sekundama Nikolina ni danas ne uspijeva potpuno složiti.

Ne zna je li njihova kolegica uspjela izaći iz automobila, je li pala pored vozila niti je li se Dragana pokušala vratiti kako bi joj pomogla.

Zna samo da je krenula prema moru, uvjerena da sestra ide za njom. Nakon nekoliko metara ugledala je vatru ispod ceste. Padina prema moru je gorjela i nije vidjela put kojim bi se mogla spustiti.

Morala je nastaviti bježati dok joj je plamen bio sve bliže. Kada se ponovo okrenula, Dragane više nije bilo.

Na mjestu na kojem ju je samo nekoliko trenutaka ranije vidjela ostala je vatra. Nikolina je ponovo potrčala.

- Kosa mi se zapalila. Trčala sam bosa, a automobili oko mene su gorjeli i eksplodirali. Plamen me pratio. Ne mogu vam opisati kako izgleda kada trčite, a vatra ide za vama, dodaje.

U jednom trenutku ponovo se okrenula i ugledala sestru. Dragana je stajala stotinjak metara iza nje, s koferom u ruci, gledala je prema Nikolini, dok je između njih sukljao plamen.

Bio je to posljednji put da su se dvije sestre vidjele.

- Vikala sam joj da trči, da bježi. Vidjela sam je kako kleči, stoji i gleda me. Naišao je plamen i više je nisam vidjela. Samo je nestala, ispričala je Nikolina koja je pokušala krenuti prema njoj, ali nije mogla proći.

Automobili su eksplodirali, vatra je zatvarala cestu, a svaki pokušaj da krene prema Dragani značio bi gotovo sigurnu smrt.

Do danas je proganja prizor s koferom u sestrinoj ruci. Pita se je li joj upravo on oduzeo nekoliko dragocjenih sekundi. Razmišlja zašto ga nije ispustila, zašto nije potrčala i da li bi sve bilo drugačije da se nisu vratile po stvari.

- Znam da se nisam mogla vratiti. Da sam krenula kroz taj plamen, poginula bih. Ali stalno mi se vraća ta slika. Ona stoji s koferom, gleda me i onda je više nema, tužno se prisjeća ona.

Spasila je žena iz automobila

Nikolina je trčala pored automobila kada su se iz jednog vozila otvorila vrata. U njemu su bile Natalija iz Stanića i njena kćerka Kristina, koje su je povukle unutra.

Nikolina ih je molila da stanu.

- Molila sam ih da stanu. Govorila sam: 'Ostala mi je sestra!' Natalija mi je rekla: 'Hoćeš li i ti poginuti?'. Samo me ugurala u automobil i odvezla. Ta mi je žena spasila život. Bog ju je poslao na to mjesto, rekla je Nikolina.

Natalija i Kristina uspjele su automobilom stići do velikog parkirališta kod lunaparka na Priku. Dalje vozilom nisu mogle, pa su nastavile pješke.

Kristina je Nikolini dala papuče. Tek tada je pogledala svoja stopala i shvatila da su joj tabani opečeni od užarene ceste. Imala je i ranu na glavi, povrijeđenu ruku i bolove u tijelu, ali zbog šoka gotovo ništa od toga nije osjećala.

- Nisam ni znala da sam povrijeđena. Hodala sam normalno. Bilo mi je važno samo pronaći Draganu. Mislila sam: neka je izgorjela i 90 posto, samo neka je živa, samo da znam gdje je, navela je.

Autobusima su stigle u Split, a Nikolina je čekala posljednji autobus kojim je mogla otići. Tamo je policajcu ispričala šta se dogodilo. Razgovarala je s brojnim ljudima za koje je vjerovala da joj mogu pomoći da pronađe sestru.

Kada je saznala da je među pronađenim i teško povrijeđenim ženama i njihova kolegica koja je bila s njima, probudila se nova nada.

DNK analiza još nije stigla

U subotu je dobila informaciju da je na području požarišta pronađeno beživotno tijelo. Identifikacija još nije završena, a njihova majka dala je uzorak za DNK analizu.

- Nitko nam još nije osobno potvrdio da je to ona. Ali ja znam. Na tom mjestu nema tko drugi biti. Sve mi je jasno, rekla je ona.

Nakon pronalaska tijela, Nikolina se vratila u vilu kako bi pokupila ostatak stvari. Tamo je stigla ekipa Hitne pomoći i pomogla njenoj majci, koja je bila potpuno slomljena.

Danima nije spavala. Tek nakon povratka u porodični dom otišla je na dodatna previjanja. Tetka, koja radi u zdravstvu, sada joj pomaže oko čišćenja i previjanja opekotina.

Iako povrede smatra lakšim, Nikolina se i dalje teško oslanja na noge.

Ipak, o fizičkoj boli gotovo i ne govori.

- Meni to nije bilo važno jer sam živa. Moje će rane zarasti. Ali ovo drugo… Ne znam kako će ovo ikada proći. Da barem nisam sve vidjela. Da nisam bila u tom paklu i gledala smrt u oči. Ne znam što me spasilo. Spasila me ta žena. Nju je Bog poslao na to mjesto. Sada sam došla do toga da više nemam ni suza. Plačem, ali suza više nema, izjavila je Nikolina.

Kako kaže, niko u porodici ne spava.

Njihov otac se prije nekoliko godina borio s karcinomom i uspio pobijediti bolest. Porodica koja je tada prošla kroz težak period sada se suočava s gubitkom za koji se niko nije mogao pripremiti.

Majka u snu doziva Draganu, traži da je spase i vrate kući. Nekada probudi Nikolinu i govori joj da mora krenuti na posao, kao da će se dvije sestre svakog trenutka ponovo spremiti za radni dan.

- To su traume. Nas smo dvije bile jedine sestre. Sada smo ostali mama, tata i ja…., izjavila je Nikolina.