Ratni zločinac Ratko Mladić i njegov put do opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici

Umro je presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić.

Bio je bivši komandant i general srpskih snaga u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine.

Haški tribunal je protiv njega podigao optužnicu 1995. godine, otkada je on bio u bjekstvu sve do maja 2011. kada je uhapšen. Skrivao se više od 15 godina, a pronađen je u selu Lazarevo kod Zrenjanina.

Nakon godinu je počelo suđenje Mladiću koje je okončano je u decembru 2016. godine. U novembru 2017, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora za genocid počinjen u Srebrenici, gdje je u julu 1995. ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, kao i za teroriziranje civila tokom opsade Sarajeva, koja je trajala 44 mjeseca i u kojoj je ubijeno više od 11.500 ljudi.

Presudom je proglašen krivim i za progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Mladić je proglašen krivim po deset tačaka optužnice, a oslobođen po jednoj tački, koja se odnosi na genocid u šest bh. općina.

Rođen je 12 marta 1943. godine u selu Božanovići kod Kalinovika u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji (na teritoriji današnje BiH). Godine 1965. Mladić je raspoređen u 3. armijsku oblast JNA. U napredovanju kroz vojne činove komanduje različitim vodovima. Postaje major 1974. Od 1976. do 1978. pohađa Komandno-štabnu akademiju, a zatim obavlja komandantske dužnosti u Kumanovu i Štipu. Nakon dodatnog školovanja, 1989. postaje pomoćnik načelnika Odjeljenja za nastavne poslove pri Komandi Treće vojne oblasti u Skoplju. U januaru 1991. postaje komandant za pozadinu u komandi 52. korpusa u Prištini. Postaje načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove 9. korpusa u garnizonu Knin u junu 1991, a zatim i načelnik štaba 9. korpusa Vojnopomorske oblasti.

Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije unaprijedilo Mladića u čin general-majora u oktobru 1991. godine, a zatim i general-potpukovnika krajem aprila 1992. Postao je načelnik štaba u komandi Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu. U maju 1992. preuzima dužnost komandanta u komandi Druge vojne oblasti JNA. Tokom ovog perioda pomaže bosanskim Srbima da preuzmu kontrolu nad dijelovima istočne i sjeverne Bosne.

Imenovan je za komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske, dok je u junu 1994. unaprijeđen u čin general-pukovnika. Na toj dužnosti ostaje do kraja 1996. godine.

Opsada Sarajeva

Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo je pod opsadom 1.425 dana što je najduža opsada u historiji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Poginulo je 11.541 osoba, a procjenjuje se da je na grad ispaljeno između 480.000 i 500.000 projektila. A upravo za teroriziranje civila Sarajeva osuđen je Mladić.

"Tuci ponovo Velušiće, Baščaršiju, s jedne i s druge strane, i Predsjedništvo", "Vukašinoviću, tuci da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu", "Pofaliće tuci, tamo nema puno srpskog življa", samo su neke od izjava Mladića koje su snimljene tokom agresije na BiH i opsade Sarajeva.

- I kad god krenem pored Sarajeva svratim, ubijem nekog usput. (...) Uzmem, sredim Turke, ko ih je*e, glasi izjava koju je Mladić dao jednoj simpatizerki iz Kanade, a koja je korištena tokom suđenja u Hagu.

Genocid u Srebrenici

Genocid u Srebrenici, počinjen u julu 1995. godine, predstavlja najveći ratni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Hronologija jedne sedmice u julu 1995. otkriva kako je unaprijed osmišljena politika etničkog čišćenja prerasla u genocid.

Temelji tih događaja postavljeni su još 1992. godine, kada su usvojeni strateški ciljevi koji su uključivali teritorijalno povezivanje srpskih područja i uklanjanje bošnjačkog stanovništva iz doline Drine. Ratko Mladić je iste godine potpisao Direktivu broj 4, kojom se naređuje nanošenje maksimalnih gubitaka i prisiljavanje stanovništva na napuštanje prostora istočne Bosne.

Uprkos proglašenju Srebrenice zaštićenom zonom UN-a 1993. godine, enklava je ostala bez stvarne zaštite. Početkom jula 1995. naređena je operacija "Krivaja ‘95". Mladić je kao komandant imao ključnu ulogu u njenom provođenju. Već 11. jula njegove snage ulaze u Srebrenicu, a on se pojavljuje pred kamerama, izjavljujući da je došao trenutak za "osvetu".

Istog dana, hiljade civila traže spas u Potočarima, dok oko 15.000 muškaraca kreće kroz šume prema Tuzli. U večernjim satima Mladić u Bratuncu pregovara s predstavnicima UN-a i izbjeglica, prijeteći i namećući ultimatum - da odluče hoće li "opstati ili nestati". Ti susreti, dokumentovani u sudskim postupcima, pokazuju njegovu direktnu kontrolu nad situacijom.

Već 12. jula započinje organizovana deportacija žena, djece i starijih, dok se muškarci sistematski razdvajaju. Mladić dolazi među izbjeglice u Potočarima, uvjerava ih da im se ništa neće dogoditi, dok se istovremeno odvija odvođenje muškaraca u objekte poput tzv. Bijele kuće. Ubrzo nakon toga počinju ubistva.

Od 13. jula započinje masovno pogubljenje zarobljenika. Ljudi iz kolone koja se pokušava probiti prema Tuzli izloženi su zasjedama, granatiranju i obmanama. Oni koji se predaju ili budu zarobljeni, transportuju se na različite lokacije - Sandiće, Novu Kasabu, Kravicu i Bratunac - gdje se vrše masovna ubistva.

U narednim danima egzekucije se nastavljaju na području Zvornika. Stotine i hiljade zarobljenika ubijaju se u školama, skladištima i na improvizovanim stratištima u Orahovcu, Petkovcima, Kozluku i na farmi Branjevo. Ove operacije bile su organizovane, koordinirane i logistički podržane, što potvrđuju brojni dokazi izvedeni pred Tribunalom.

Mladićeva uloga bila je centralna - od izdavanja naređenja i nadzora operacija, do prisustva na ključnim lokacijama i direktne komunikacije s podređenima i međunarodnim predstavnicima. Njegovo javno pojavljivanje u Srebrenici i kasniji sastanci dodatno su dokumentovali njegovu komandnu odgovornost.
Krajem mjeseca, pripadnici jedinice "Škorpioni" ubijaju zarobljene mladiće kod Trnova, a snimci tih zločina kasnije postaju ključni dokaz pred Haškim tribunalom.

Monstruozni zločini u Prijedoru, Foči, Kotor-Varoši, Sanskom Mosti, Vlasenici

Mladić je oslobođen krivice za genocid u pet općina u BiH - Prijedor, Kotor-Varoš, Sanski Most, Vlasenica, Foča. I pored ovakve sudske odluke, u presudi se opisuje težina i karakter zločina činjenih u tim općinama, ali okarakterisani su kao zločini protiv čovječnosti i kršenja prava i običaja ratovanja.

Mnoge žrtve su bile podvrgnute protivpravnom zatočenju i okrutnom i nečovječnom postupanju na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Presuda navodi da su bili užasni uslovi u zatočeničkim logorima, nedostatak hrane i vode što je u određenim slučajevima dovelo do pothranjenosti i smrti, dozvoljavanje da zatvorenici sanitarne prostorije koriste samo jednom dnevno. Zatvorenici su premlaćivani predmetima poput mesinganih boksera i željeznih šipki, nije bilo adekvatne medicinske njege.

- Zatočenici su bili primoravani da jedan drugog siluju i da međusobno vrše druge ponižavajuće polne radnje…“, a "mnoge Muslimanke koje su bile protivpravno zatočene, silovane su“. Naprimjer, u Karamanovoj kući u općini Foča "redovno i brutalno je silovano nekoliko grupa žena i djevojčica, od kojih su neke imale tek 12 godina..., navedeno je.