Ovaj čovjek iz BiH vozi kamion i u osmoj deceniji: "Nisam razbio ni retrovizor"

Kamion je druga kuća za Petra Božića (74) iz Maglajana kod Laktaša. Za volanom moćnih teretnjaka proveo je radni vijek i još dvije i po decenije.

Njegova računica je jasna, a ljubav prema ovom poslu neograničena.

I ovo je naša zemljaZnate li za selo u BiH sa tek tri stanovnika? Ovaj čovjek ne odustaje od svoje djedovine

- Kamion sam vozio do penzionisanja i nastavio poslije penzionisanja. Zdrav sam, dobro vidim, još bolje čujem, ljekarski nalazi su mi savršeni. Zato sam i sada, u osmoj deceniji, u punoj radnoj kondiciji. Prevozim šljunak, pijesak, asfalt, pohvalio se Božić.

Vozački ispit položio je 1970. godine, a dvije godine kasnije zadužio kamion u "Vrbasu" u Jajcu. Dok u Miljevićima, u Potkozarju, na avgustovskoj vrelini čeka red da iskipa asfaltnu masu, nastavlja priču:

- Radio sam na svim kontinentima, gdje god je bila potreba firmi u kojima sam bio zaposlen. Dvije godine bio sam u Iranu, tri u Iraku, onda u Jugoslaviji, Austriji, Njemačkoj, Španiji… Prešao sam pola svijeta i cijelu Evropu. Bez navigacije. Bez mobilnog telefona. Koristio sam samo geografske karte, a opet nisam imao udes niti problem u snalaženju, u dalekom i nepoznatom svijetu.

Prema Perinoj računici, prešao je pet i po miliona kilometara. Nakon milion kilometara dobio je zlatnu značku Mercedesa, a zlatni ručni sat, dar istog proizvođača, poslije dva miliona pređenih kilometara bez udesa i kvarova. Ukoliko nastavi istim tempom, njegov penzionerski staž uskoro će dostići radni.

- Kada mi se u mislima putevi zapletu, rješenje sam pronalazio na geografskim kartama. Nikuda nisam putovao bez atlasa, kojih sam nebrojeno potrošio, kao i pasoša ispunjenih pečatima granica i država. Uvijek sam se dobro snalazio, strpljivo vozio, čuvao i sebe i druge učesnike u saobraćaju, objašnjava Božić svoju vozačku logiku koje se ni sada ne odriče.

Pero Božić, koji se još nije oprostio od vožnje i kamiona, niti uskoro to planira jer ga zdravlje služi, a volja za poslom ne popušta, o kamionu, drumovima, radilištima i gradilištima priča sa velikom strašću. Kaže da u dugoj vozačkoj praksi nije razbio ni retrovizor niti počinio prekršaj.

Teškim kamionima upravlja duže od 50 godina. Prevozio je svakojaku robu, a posljednjih godina najviše građevinski materijal.

- Nekada sam bio zaposlen u "Vrbasu" iz Jajca, a nakon rata nastavio raditi u "Hidrokopu" u Laktašima. Tu sam i sada, bez obzira na moj penzionerski status. Njima su potrebni vozači, a ja se osjećam sposobnim i srećnim što sam u kolektivu koji u mene ima povjerenje.

Za Jajce, kao i za Lijevče, vežu ga lijepe uspomene. To je grad njegove mladosti:

- U Jajcu sam se oženio, stekao porodicu, izgradio kuću… Moja supruga Mira je rođena u tome lijepom gradu na plivskim vodopadima.

Za mentalno zdravlje, teoretiše Petar, povremeno pomjerajući kamion sa kojeg se puši vrela asfaltna masa, zaslužna je porodična harmonija, njegovi potomci, unučad i drugi ukućani.

- Zadovoljan sam, srećan u porodičnom krugu i među kolegama koji me uvažavaju. Meni je život ispunjen lijepim trenucima, vječiti sam optimista. Davno sam naučio da čovjek treba da bude srećan i kada ima malo, da treba da bude skroman, povjerio nam se Božić, kojeg ne prolazi strast prema kamionima, kao da je na početku radnog vijeka.

Poslije radne smjene održava kondiciju fizičkim aktivnostima, stalnim vježbanjem… Pohvalio nam se da redovno trči i pravi sklekove, čak 50 dnevno. Za sebe kaže da je najbrži djed i penzioner u Lijevče polju, i to u dvije kategorije - za volanom i na atletskoj stazi.

- Pero, istresaj asfalt, povikaše njegove radne kolege.

On dodade gas. Tako se završi naš razgovor, pišu Nezavisne.