"Možda oprostim onima koji su zlo počinili, ali jedino život svog sina nikada ne mogu!"

Potpredsjednica Udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa Kada Hotić obratila se na komemoraciji povodom obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici, u emotivnom govoru koji je rasplakao brojne prisutne. 

Na početku je pozdravila porodice žrtava, preživjele i sve koji su došli odati počast ubijenima.

- Ovo je poseban dan, dan kada se jednom godišnje okupimo kako bismo obilježili godišnjicu srebreničkog genocida. Moje ime je Kada Hotić. Možda ću duže govoriti, ali imajte strpljenja, jer možda više nikad neću uspjeti, kazala je.

Prisjetila se svog sina Samira, kojeg je rodila kada je imala 21 godinu.

- Odrastao je u divnog mladića. Bio je moj ponos, moja radost,ljepota. Uz njega sam imala supruga, braću, prijatelje, komšije i svoju Srebrenicu. Imala sam život. Moj muž je bio moja osoba od povjerenja, kazala je.

Govoreći o vremenu prije agresije na BiH, opisala je Srebrenicu kao grad u kojem su ljudi živjeli zajedno, radili i gradili budućnost.

- Srebrenica je bila jedan od najrazvijenijih gradova u Bosni i Hercegovini. Ljudi različitih vjera živjeli su zajedno. Ova hala u kojoj smo sada bila je izvor života, ovdje se radilo, zarađivalo, veselilo. Današnja dolina bijelih nišana nekada je bila puna života. Ne znam kome je taj život smetao i ko je odlučio da sve to uništi, razori, da se osramoti, da polaže svijetu da  nisu civilizovani, kazala je.

Podsjetila je na početak agresije 1992. godine, ističući da su stanovnici bili nenaoružani i potpuno nespremni za rat.

- Pretrpjeli smo užasne stvari 92' godine, napad na ovaj mali grad. TO je bio napad od naših pravoslavnih komšija, koji su dobili naredbu iz Srbije, od njih su dobili i oružje od JNA, a JNA je bila 4. sila u Evropi. Uspjeli su da nas prevare, bili smo iznenađeni tim ratom, nismo vjerovalio da će biti. Napadnuti smo svim tim sredstvima, a prije toga, oduzeli su svo privatno naoružanje što je neko imao. Ostali smo goloruki. Sela su spaljena, ljudi protjerani u ovu kotlinu. Prije toga su sve bošnjačke kuće zapalili. Devet noći sam s komšijama provela u šumi, djecu smo pokrivali mokrim lišćem. Prekinuli su nam struju, razorili vodovod, i telekomunikacije su prekinute. Bili smo odsječeni od svijeta. Postavili su barikade. Sa brda su nas tukli svim i svačim, 36 puta su nas bombardovali avionima, MIG-ovima, a kažu da Srbija nije ratovala. Valjda su avioni ptice, pa sami dolete, prisjetila je Hotić.

Kazala je da su raskomadana tijela na ulicama bila, da su ih majke svojim rukama skupljale i negdje pokopale.

- Poslije dva mjeseca nestalo je hrane i lijekova. Ljudi su umirali od gladi, posebno djeca i stariji. smještaja nije bilo, znalo je u jednoj sobi 40 ljudi da boravi, ispričala je.

Smatra da broj od 8.372 žrtve u Srebrenici nije konačan broj.

- Mi, majke, imamo spisak od 10.701 osobe, ali komisija koja je osnovana od UN-a utvrdila je tu brojku od 8.372 žrtve, naglasila je podsjećajući da je žrtava bilo i prije jula 1995. godine.

Prisjetila se tog jula, kada su hiljade ljudi potražile spas u bazi UN-a u Potočarima.

- Nizozemski vojnici pozvali su nas preko razglasa i obećali da ćemo biti sigurni, garantovali su nam živote. Povjerovali smo im. Prevareni smo, izdali su nas. Na tacni su nas servirali Mladićevim krvolocima, potresno je rekla Hotić.

Kaže da je dvije noći provela u hali, i da ih nikada neće zaboraviti.

- Sjećam se majke kojoj zaklaše dijete u krilu, 13. mu godina. Sjećam se djevojčice koja je plakala, a četnik joj kaže: "Ušuti je." Ona nije znala kako. On je uzeo dijete, odsjekao joj glavu i bacio trup. Sjećam se kada su u masi ljudi silovali djevojčivc od 9 godina, pred očima majke. Te jecaje nikad neću zaboraviti, rekla je Kada Hotić.

Jula 13. je izašla odatle. Pokušala se s mužem naći.

- Brat i sin su otišli preko šume. U putu smo se pozdravili, rekla sam mu: "Sretno, sine." Nikada ga više nisam vidjela, kazala je.

Podsjetila je da su Majke Srebrenice godinama vodile borbu kako bi pronašle istinu o sudbini svojih najmilijih i izborile se da žrtve dobiju dostojanstveno mjesto počinka.

- Nismo htjeli mezarja po cijeloj BiH. Ovdje je historija, ovdje su nam ih uzimali iz ruku, ovdje su nas ubijali. Bijelim nišanima ispisali smo historiju. Oni nisu nestali. Odvedeni su, ubijeni i zakopani. Zato smo se borile da imaju mezarje i da svijet zna šta se ovdje dogodilo, poručila je.

Na kraju je uputila snažnu poruku svijetu.

- Nema oružja koje može ubiti jedan narod. Ubili su mnoge, ali mi živimo i rađamo se. Naša djeca širom svijeta vole Bosnu i Hercegovinu i moramo je sačuvati u komadu pod svaku cijenu. ako u Bosni počne rat, Evropa neće biti mirna! A ovi negatori koji negiraju zlo koje su počinili, poručujem da im je lijek da priznaju istinu i zatraže oprost. Možda im oprostim. Samo ne mogu oprostiti život moga sina, to nemam pravo da oprostim, zaključila je emotivno obraćanje.