Kreč na kostima: Kad se Srebrenica pogleda u ogledalu Afrike

Ovo je najteži tekst koji sam napisao iz Ruande. Do sada sam pisao o gladi, bolesti i siročadi, a to su teške teme. Ovdje je riječ o nečem drugom: o tome šta ljudi rade ljudima kad im neko kaže da su drugi manje ljudi.

Škola koja nikad nije otvorena

Memorijalni centar Murambi leži na brdu u distriktu Nyamagabe, nekadašnjoj prefekturi Gikongoro, na jugu Ruande. U aprilu 1994. ovdje je bila nedovršena tehnička škola. Lokalne vlasti pozvale su Tutsije iz okolnih opština da se tu skloni, uz obećanje da će biti zaštićeni, a prema svjedocima i da će ih štititi francuski vojnici. Ljudi su došli. Prebrojani su, kako su im rekli, radi raspodjele pomoći, preživjeli i vodiči kažu da je to bilo da ubice znaju koliko ih je. Zatim im je uskraćena voda i hrana, a onda su napadnuti. Ubijeno je oko 50.000 ljudi. Preživjelo ih je 34.

Danas je u učionicama te nedovršene škole izloženo nekoliko stotina tijela. Nakon genocida preživjeli i porodice iskopali su masovne grobnice i tijela posuli kalcijum-oksidom, kako bi ostala kao dokaz. Zvanični broj varira: negdje 848, negdje do oko 1.200. Smještena su u dvadesetak prostorija.

Hodao sam kroz njih. Tijela leže na drvenim stolovima i policama, prekrivena bijelim prahom, osušena kao pergament. Neki su zaustavljeni u pokretu: ruke dignute prema licu, tijela povijena, majke i djeca jedno uz drugo. Uz njih leži odjeća koju su nosili. Zrak peče u nosnicama od kreča, a ispod njega se osjeti ono što kreč ne može sakriti.

Nigdje do sada nisam vidio mrtve ljude koji tako uporno gledaju živog. U Murambiju se ne može sakriti iza brojki. Brojke su ovdje imena, imena su lica, lica imaju izraz.

Šta se dogodilo 1994.

Genocid nad Tutsijima počeo je 7. aprila 1994., dan nakon što je u Kigaliju oboren avion s predsjednikom Habyarimanom. Ko je oborio avion, još je predmet spora i nikada nije presuđeno. Za otprilike sto dana ubijeno je najmanje 800.000 ljudi, a po nekim procjenama do milion, uglavnom Tutsija, ali i umjerenih Hutua koji su odbili učestvovati. Silovano je, prema procjenama UN-a, do 250.000 žena. Ubijali su ih uglavnom mačetama i vatrenim oružjem, a organizovali ih vojska, policija i milicije, uz državnu podršku i pripreme.

To nije bio izbijanje iz čista mira. Masakri Tutsija dogodili su se i 1963. i 1973. Samo u regiji Gikongoro 1963. ubijeno je, prema različitim izvorima, od 8.000 do više od 20.000 ljudi.

Svijet je znao i nije djelovao. Nezavisna istraga UN-a 1999. zaključila je da međunarodna zajednica nije spriječila genocid niti ga zaustavila nakon što je počeo. Generalni sekretar UN-a Annan priznao je propust.

Za genocid su sudili Međunarodni krivični tribunal za Ruandu (ICTR, 93 optužena) i lokalni sudovi gacaca. Prema ruandskoj komisiji za borbu protiv genocida, gacaca sudovi su za deset godina presudili skoro dva miliona predmeta. Human Rights Watch ih je kritikovao zbog narušavanja prava na pošteno suđenje, a i ICTR i ruandski sudovi su kritikovani što nisu procesuirali zločine koje su navodno počinili vojnici Ruandskog patriotskog fronta (RPF).

Kako se izmišlja drugi

Prije nego što je iko podigao mačetu, neko je odlučio da Tutsi i Hutu nisu isti narod.

UPOZORENJE: Fotografije u galeriji su uznemirajućeg sadržaja.

U Ruandi su stoljećima živjeli ljudi koji su govorili isti jezik, imali istu vjeru i običaje, živjeli na istim brdima i ženili se jedni s drugima. Postojala je hijerarhija, kralj i elita su bili uglavnom Tutsi, stočari, a zemlju su obrađivali uglavnom Hutui. Ali ta granica je bila porozna. Bogat Hutu mogao je postati dio elite, a osiromašen Tutsi se mogao spustiti. Kralj Kigeri Rwabugiri u 19. vijeku učvrstio je vlast nad centralnim dijelovima zemlje, a neki historičari naglašavaju da Hutu-Tutsi sukoba kao takvih prije kolonijalizma nije bilo. Postojali su savezi koji su prelazili te linije.

Onda su stigli Evropljani sa teorijom.

John Hanning Speke, britanski istraživač, a za njim i brojni drugi, razvio je u 19. vijeku tzv. hamitsku hipotezu, da su Tutsi potomci drevnih “Hamita”, bliži Evropljanima nego “običnim” Afrikancima, došli sa sjevera, iz Egipta ili Abisinije, i da su po prirodi superiorni. Hutui su, po toj teoriji, bili “Bantu”, niža, zemljoradnička rasa.

Da bi teorija izgledala naučno, trebalo ju je izmjeriti. Belgijski “stručnjaci” 1930-ih mjerili su Ruandežima lobanje, visinu, širinu nosa, boju kože i očiju. Tvrdili su da su Tutsi viši, svjetliji, da imaju duže i uže nosove i “elegantnije” držanje, dok su Hutui zdepasti, tamniji, sa širim nosovima. Jedan belgijski doktor opisivao je Tutsije kao ljude “distanciranog, rezervisanog, uljudnog i otmjenog” držanja. Ta “nauka” se zvala frenologija i danas je potpuno diskreditovana.

A onda je došla najbolja "šala". Kad su Belgijanci 1933.–34. proveli popis stanovništva i izdali lične karte, “rasu” nisu određivali nosevi, nego stoka. Pravilo je glasilo, ko ima deset krava ili više, Tutsi je. Ko ima manje, Hutu je. Rasa se, dakle, mogla kupiti i izgubiti. Čovjek je mogao postati “druga rasa” prodajom jedne krave. 

Savremena nauka je to riješila odavno, ne postoje naučno dokazane fizičke razlike između Hutua i Tutsija. Ono što postoji, izmišljeno je. I zato je strašnij, ljudi su ubijani zbog razlike koju je neko izmislio, upisao na karticu i objasnio kao prirodu.

Belgija: Arhitekt koji se povukao

Njemačka je Ruandu kolonizirala od 1894. do Prvog svjetskog rata. Belgijske trupe su je zauzele 1916., a Liga naroda joj je 1922. dala mandat nad Ruanda-Urundijem. Belgijska vlast bila je daleko intruzivnija od njemačke.

U toj vlasti je hamitska teorija postala administrativna politika. Belgijanci su vladali preko tutsijske elite i davali joj prednost u školovanju i upravi, a od kraja 1920-ih sistematski su zamjenjivali hutuske poglavare tutsijskim, što je u historiji poznato kao “tutsifikacija”. Lične karte iz 1933. učinile su podjelu konačnom, svaka osoba je imala upisano šta je, i ta kartica je bila obavezna. Belgijski popis dijelio je stanovništvo na otprilike 15 posto Tutsija, 84 posto Hutua i 1 posto Twa.

Ali tu priča ne staje, i to je njen najcrnji dio. U kasnim 1950-im, kad je tutsijska elita počela zahtijevati brzu nezavisnost, Belgija je promijenila stranu. Flamanski misionari i Katolička crkva već su simpatisali “potlačene” Hutue, a kolonijalna uprava je zaključila da je vlast hutuske većine neizbježna. Belgijanci su podržali Parmehutu, stranku hutuske “emancipacije”. U novembru 1959. izbila je tzv. “Hutu revolucija” (muyaga, “vjetar razaranja”). Spaljivane su kuće Tutsija, a monarhija je srušena. Najmanje 336.000 Tutsija pobjeglo je u susjedne zemlje. Ruanda je 1. jula 1962. postala nezavisna kao republika pod hutuskom vlašću, a u izbjeglištvu je ostala generacija koja će kasnije formirati RPF.

Belgija je, drugim riječima, najprije stvorila rasnu hijerarhiju, onda je preokrenula, pa otišla. Ostalo je ono što su sami napravili, dvije grupe koje se, prema kartici, razlikuju kao “rase”, s tim da je jedna prvo bila privilegovana, a onda proganjana.

Zato historičari ne govore da je Belgija “izmislila” Hutue i Tutsije. Hijerarhija je postojala i prije. Ali je kolonijalizam ukočio, racionalizirao i nazvao rasom.

Belgija 1994. godine

U aprilu 1994. Belgija je imala vojnike u UN-ovoj misiji UNAMIR. Desetorica belgijskih padobranaca, koji su čuvali premijerku Agathe Uwilingiyimanu, uhapšena je i ubijena 7. aprila u Kigaliju. Belgija je oko 12. aprila objavila povlačenje svojih snaga i počela lobirati za potpuno povlačenje misije. Genocidne snage su, prema mnogim tumačenjima, upravo to i htjele, ubiti nekoliko Belgijanaca da bi ostali otišli. Uspjelo je. Povlačenje belgijskog kontingenta, najoperativnijeg u UNAMIR-u, ostavilo je ljude bez zaštite.

Godine 2000. belgijski premijer Guy Verhofstadt otputovao je u Kigali i zatražio oprost “u ime svoje zemlje i svog naroda”. Kasnije je priznao: “Da plave kacige nisu ubijene, mislim da bismo ostali i mogli spasiti mnoge ljude.” Godine 2019. premijer Charles Michel priznao je da Belgija snosi “dio odgovornosti”. Odnosi su i danas napeti: ruandsko ministarstvo vanjskih poslova optužilo je Belgiju za “destruktivnu historijsku ulogu”, a prema izvještajima iz 2025. Ruanda je prekinula diplomatske odnose s Belgijom zbog spora oko Konga.

Ideje koje ubijaju: Ruanda

Genocid nad Tutsijima nije bio izbijanje stihijskog bijesa. Imao je ideologiju.

Prvi sloj je bila stara hamitska priča, ali okrenuta naopako. Ono što su Belgijanci prikazali kao dokaz tutsijske superiornosti, ekstremisti su preokrenuli u dokaz da su Tutsi stranci, došljaci sa sjevera koji su pokorili Hutue i dolaze po povratak monarhije. Ista teorija, drugi predznak.

Drugi sloj je ideologija “hutuske moći” (Hutu Power). Godine 1990. list Kangura objavio je “Deset zapovijedi Hutua”. Zahtijevale su hutusku nadmoć, isključive hutuske položaje u javnim institucijama, potpunu segregaciju i zabranu miješanih brakova. Jedna od zapovijedi, kako se citira, glasila je da Hutui moraju prestati imati milosti prema Tutsijima.

Bosanac u RuandiDvije nane, dvije kućice i dječak čija presuda ne mora biti konačna

Treći sloj je dehumanizacija. Tutsi su u propagandi postali inyenzi, “žohari”, i inzoka, “zmije”. Radio RTLM, osnovan 1993., svakodnevno je govorio taj jezik. Poruke su često bile šifrovane, poput “posjeći visoka stabla”. Istovremeno je radila i “ogledalska propaganda”: Hutuima se govorilo da Tutsi planiraju njihovo istrebljenje i da je ubijanje samoodbrana. Rukovodioce medija kasnije je osudio ICTR, a presuda je potvrdila da propaganda može biti direktno podstrekavanje na genocid.

Četvrti sloj je plan. Belgijska senatska komisija koja je istraživala 1994. ispitivala je stvaranje milicija, sastavljanje spiskova ljudi za ubijanje i nabavku mačeta.

Peti sloj je najbolniji. Radio je dopunjavao obavezne sastanke umuganda, zajedničkog rada koji je država koristila da mobilizira stanovništvo. Isti umuganda danas je mjesečni dan zajedničkog čišćenja i uređenja sela. Ista riječ, dva svijeta.

Francuska: Saveznik režima koji je ubijao

Na brdu Murambi u aprilu 1994. ljudima je rečeno da će ih zaštititi francuski vojnici. Nisu došli. Ali Francuska je u Ruandi bila prisutna mnogo prije toga i mnogo kasnije.

Kad je RPF 1990. prešao granicu iz Ugande, Pariz je stao uz Habyarimanin režim. Operacijom “Noroît” (1990.–1993.) francuski padobranci su pomogli da se prva ofanziva zaustavi, a zatim je Francuska obučavala i opremala ruandsku vojsku. Ruandski izvještaj iz 2021. (Muse) tvrdi da su francuski zvaničnici “naoružavali, savjetovali, obučavali, opremali i štitili” ruandsku vladu bez obzira na njeno opredjeljenje za dehumanizaciju Tutsija. Francuska komisija historičara na čelu s Vincentom Duclertom došla je iste godine do blažeg zaključka: Francuska je bila “slijepa” za pripreme genocida i snosi “teške i porazne odgovornosti”, ali u arhivama nema dokaza o saučesništvu. Macron je u Kigaliju maja 2021. rekao da Francuska nije bila saučesnik, ali da je “de facto stajala uz genocidni režim”. Ispričavanja nije bilo. U aprilu 2024. Elizejska palata je najavila da će Macron reći da je Francuska sa saveznicima mogla zaustaviti genocid, ali joj je nedostajala volja, dok je u konačnoj video-poruci, prema izvještajima, ta rečenica izostala.

Francuska operacija “Turquoise” počela je krajem juna 1994., nekoliko sedmica nakon masakra u Murambiju. Imala je mandat UN-a i, prema francuskoj vojsci, spasila je desetine hiljada Tutsija. Ali se u Ruandi pamti i drugačije. Francuski logor smješten je na istom brdu. Memorijal danas pokazuje mjesto gdje je stajala francuska zastava i teren za odbojku. Prema preživjelima i vodičima, francuski vojnici su teškom mehanizacijom zatrpali masovne grobnice i preko njih napravili odbojkaški teren. Francuska ih osporava, a nezavisna potvrda je ograničena. Ako je i djelimično tačno, ironija je neizdrživa: ljudi su došli na brdo da ih zaštiti Francuska, a dva mjeseca kasnije Francuska je tu postavila logor i igrala odbojku.

Najteža optužba odnosi se na brda Bisesero. Tamo se grupa Tutsija mjesecima branila od ubica. Dana 27. juna 1994. francuski vojnici su ih pronašli. Prema preživjelima i organizacijama koje su podnijele tužbu, obećali su da će se vratiti za dva-tri dana. Od 27. do 30. juna ubice su ubile stotine ljudi. Francuski oficiri to odbacuju kao “monstruozno” i tvrde da su tek 30. juna saznali šta se tamo događa. Francuski sudovi su tužbu za saučesništvo odbacili, a Duclertova komisija je ocijenila da je riječ o “dubokom neuspjehu” Francuske.

Potočari: Ideje i holandski bataljon

I Srebrenica je imala svoju ideologiju, i ona je prethodila vojnom planu.

Prvi sloj je mit o Kosovu. Srpska nacionalna ideologija je bitku na Kosovu 1389. preoblikovala u mit o žrtvi, knez Lazar kao hristolika figura, srpski narod kao raspeti narod, a “Turci” kao ubice. Muslimani Bosne, Slaveni koji govore isti jezik, u tom narativu su pretvoreni u “Turke”, izdajnike vjere i rase koji su “okaljali” slavensko porijeklo. Narod koji nije priznat kao narod postao je meta osvete.

Drugi sloj su politički dokumenti. Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986. prikazao je Srbe kao žrtve unutar Jugoslavije, a mnogi ga vide kao intelektualni nacrt ratnih ciljeva. Skupština bosanskih Srba je 16. maja 1992. usvojila šest “strateških ciljeva”, a treći je tražio uklanjanje granice na Drini koja razdvaja srpske države. Ratni zločinac Ratko Mladić je 19. novembra 1992. potpisao Direktivu 4 za njegovo provođenje.

Treći sloj je naredba. Dana 8. marta 1995. Radovan Karadžić potpisao je Direktivu 7, kojom se nalaže da se u Srebrenici i Žepi “stvori nepodnošljiva situacija potpune nesigurnosti, bez nade u daljnji opstanak i život stanovnika”. To je utvrđeno u Haagu.

Četvrti sloj su riječi u kamere. Kad je 11. jula 1995. ušao u Srebrenicu, Mladić je pred televizijskim kamerama rekao da je “konačno došao trenutak da se osvetimo Turcima u ovom kraju”. Dvije godine ranije Karadžić je upozoravao da bi, kad bi se u Srebrenicu ušlo, “krv bila do koljena”. Nekoliko dana kasnije, muškarci i dječaci su odvojeni od žena i ubijeni.

U Bosni nije bilo nosova za mjerenje. Bošnjaci i Srbi se, prema izgledu, ne razlikuju. Razlika je bila ime, vjera i priča. U Ruandi se razlika proglasila rasom, u Bosni religijom pretvorenom u naciju, a nacija u “tursku” suštinu.

Uloga stranog zaštitnika u Srebrenici pripala je Dutchbatu, holandskom bataljonu UN-a, od oko 400 vojnika. Rezolucija 819 proglasila je Srebrenicu zaštićenom zonom. Dutchbat je trebao da je brani, ali je imao premalo ljudi i naoružanja, a zračna podrška nije stigla kad je trebalo. Kad je enklava 11. jula 1995. pala, Dutchbat se povukao u bazu u Potočarima, u napuštenu fabriku akumulatora. Pod njegovu zaštitu stiglo je oko pet hiljada ljudi unutar ograde, a prema nekim procjenama do 25–30 hiljada u okolini. Te večeri komandant Karremans sreo se s Mladićem u hotelu Fontana. U narednim danima Holanđani su pomogli u evakuaciji izbjeglica, a Bosanski Srbi su odvojili muškarce.

Dutchbat nije “pobjegao” iz Potočara. Ali ono što ga je kasnije stajalo pred sudom jeste sljedeće. U bazi se skrivalo oko 350 muškaraca i dječaka za koje bosanski Srbi nisu znali. Dutchbat ih je izveo napolje, zajedno s ostalima, i oni su ubijeni. Holandski vrhovni sud 2019. utvrdio je da je država djelovala nezakonito i odgovorna je za 10 posto štete porodicama tih 350 ljudi, procjenjujući da su imali “slabu, ali ne zanemarljivu” šansu da prežive da su ostali. Prvobitni sud je procijenio 30 posto. Holandska vlada je u aprilu 2002. nakon izvještaja instituta NIOD podnijela ostavku: premijer Wim Kok prihvatio je “djelimičnu političku odgovornost”, ali ne i krivicu. U junu 2022. vlada se izvinila vojnicima Dutchbata, a u julu iste godine uputila “najdublja izvinjenja” preživjelima, priznajući da kao dio međunarodne zajednice dijeli političku odgovornost.

Dvije zemlje, dva genocida, ista mehanika

Kao Bosanac ne mogu hodati kroz Murambi a da ne vidim Potočare.

Isti obrazac na dva kontinenta, ljudi koji su vjerovali da će ih neko zaštititi, i oni koji su stajali sa strane. U Murambiju su mislili da će ih zaštititi škola i francuski vojnici. U Potočarima su mislili da ih štite plave kacige.

A poređenje država koje su trebale štititi, Francuske i Holandije, neugodno je tačno.

Obje države su rekle istu rečenicu na dva jezika, odgovornost da, krivica ne. Francuska nije dala izvinjenje; Holandija jest, ali tek 27 godina kasnije. Razlike su važne: Francuska je bila saveznik režima koji je pripremao ubijanja, a Holandija je poslala premalo ljudi s premalo oružja u misiju koju je zamislio UN. Žrtvama je ta razlika manje bitna.

Najveća razlika između Ruande i Bosne leži u pamćenju. Ruanda pamti genocid obavezno i javno. Svake godine u aprilu počinje sto dana sjećanja. A Bosna? Ovdje se 2021. morao nametnuti zakon da se genocid ne smije poricati, a skupština jednog entiteta ga je odbacila. Prva pravosnažna presuda za poricanje stigla je godinama kasnije. U Ruandi poricanje kažnjava država. U Bosni žrtva mora čekati da zločinca kazni stranac koji je došao da vlada.

Dva čovjeka, jedan pola sata ćutanja

U Ruandi sam razgovarao s dvojicom ljudi, jednim Tutsijem i jednim Hutuom. Njihova imena neću navesti, radi njihove sigurnosti. Ni mjesta, ni zanimanja.

Treba mi pola sata da bi bilo koji od njih priznao kojoj grupi pripada. Obojica na početku razgovora tvrde da toga više u Ruandi nema. Kasnije saznajem zašto. U Ruandi je zakonom zabranjeno isticanje etničke pripadnosti (zakon o “ideologiji genocida” i “podjelama”), a ni oznaka u ličnim kartama više nema. Hutu, Tutsi i Twa nisu “plemena” u klasičnom smislu: pripadnici govore isti jezik i dijele zemlju. Karta koja je 1933. učvrstila podjelu je ista ona koja je 1994. ubijala.

Tutsi kojeg sam sreo izgubio je u genocidu svu bližu rodbinu i oca. Govori mirno, kao neko ko je tu priču ispričao sebi hiljadu puta.

Hutu nije izgubio nikoga. Njegov otac bio je policajac. Kaže da je kao naoružano lice u svom selu zabranio pokolje među grupama i da je u svojoj kući skrivao majku i petero djece, Tutsije. Susjedna sela su se razljutila. Jednog trenutka došlo je do sukoba među selima: s jedne strane selo koje je učestvovalo u genocidu, s druge strane njegovo, u kojem je bio mir. Hutui i Tutsi, kaže, tada su rame uz rame branili selo njegovog oca.

Takvih primjera ima. Podsjećaju da kolektivna pripadnost nikoga ne određuje do kraja. Hannah Arendt je pisala da kad su svi krivi, niko nije kriv, i zato je ta policajčeva odluka važnija od sto presuda, pokazuje da je izbor uvijek postojao.

Obojica ističu isto, da je današnji predsjednik zaslužan što je došao mir i što nije bilo osvete.

Čovjek koji je ušao u Kigali

Paul Kagame nije bio počinilac genocida, nego vojni vođa pokreta koji ga je zaustavio. Imao je 36 godina kad je RPF, rebelska vojska formirana u izbjeglištvu u Ugandi, srušila režim koji je organizovao ubijanja. Bio je potpredsjednik i ministar odbrane, faktički vođa zemlje od 1994., a predsjednik je od 2000. Pobijedio je na izborima 2003. (95,05 posto), 2010. (93,07), 2017. (98,79) i 2024. (oko 99 posto), u kojima je drugim kandidatima bila ograničena konkurencija. Ustavna izmjena iz 2015. omogućuje mu da vlada do 2034.

Za jedne je vizionarski spasitelj koji je zemlju izvukao iz pepela i doveo do snažnog rasta. Za druge je autokrat koji suzbija neslaganje, što tvrde Amnesty International i Human Rights Watch, uz optužbe o prinudnim nestancima, a njegova vlada je optužena i za podršku pobunjenicima u Kongu. Ruanda to odbacuje. Obje slike su istovremeno istinite i zato je situacija teška.

Tutsi kojeg sam sreo najviše se boji onoga što dolazi nakon Kagame. Strah ga je da će nakon njegove smrti ili odlaska u penziju većinski Hutu izabrati svog predsjednika i da će se ideja ubijanja Tutsija vratiti.

Hutu odgovara drugačije, nije važno ko koga bira, kaže, genocid se ne može ponoviti, osim ako se susjedne države, poput Konga, ne umiješaju.

Obojica imaju pravo. Prvi zna šta je izgubio. Drugi vidi odakle dolazi opasnost, u Ruandi tvrde da su u Kongu ostale grupe koje uključuju počinioce genocida, dok Kigali optužuju da podržava pobunjenike. Ne poznajem zemlju u kojoj se unutrašnje pitanje tako brzo pretvara u regionalno.

Istina je i da u modernoj historiji Ruande nikad nije bilo izborne smjene predsjednika, Kayibanda je zbačen vojnim udarom 1973, Habyarimana je poginuo 1994, a Bizimungu je podnio ostavku 2000.

Ono što ne ide zajedno

Bosanac u Ruandi - dnevnikDva dječaka, jedna suza i soba u kojoj je mrak čak i usred sunčanog dana

Ruanda je izabrala jedan pol, zabraniti etničku pripadnost. Lična karta je ne navodi, zakon kažnjava njeno isticanje, a program “Ndi Umunyarwanda” (“Ja sam Ruandanin”) uči svaku generaciju da je prije svega Ruandanin. Rezultat je da dva čovjeka trebaju pola sata da izgovore ono što su. Kritičari, poput političkog naučnika René Lemarchanda, upozoravaju da ta zabrana guši sjećanje na patnje obje grupe. Zakoni protiv “podjela” korišteni su, kažu, i da se utišaju neistomišljenici.

BiH je izabrala suprotan pol, ugraditi etničku pripadnost u ustav. Daytonski ustav razlikuje “konstitutivne narode” (Bošnjake, Hrvate, Srbe) i “ostale”. Evropski sud za ljudska prava presudio je 2009. u predmetu Sejdić i Finci da je to diskriminatorno, jer Romi, Jevreji i drugi ne mogu biti birani u Predsjedništvo i Dom naroda. Human Rights Watch je deset godina kasnije konstatovao da presuda nije izvršena.

Zagovornici Daytona tvrde da je upravo ta podjela vlasti zaustavila rat i spriječila njegov povratak. Kritičari, a među njima sam i ja, smatraju da ustav koji svakog građanina prvo pita kojem narodu pripada ne gradi državu nego stalni sukob, i da je to uvod u nove sukobe. Ne tvrdim da je etnički princip isto što i genocidna ideologija, nije. Ali tvrdim da gradi tlo u kojem se svaka kriza lako pretvara u pitanje “ko smo mi, a ko oni”.

Ni jedan pol, očigledno, nije rješenje. Ruanda zabranjuje razgovor o onome što svi znaju. BiH to institucionalizuje. Obje zemlje, na svoj način, izbjegavaju najteže, građane.

Spirala

Ekonomisti Paul Collier i Nicholas Sambanis nazvali su ponavljanje građanskih ratova “zamkom sukoba”. Prema istraživanju Svjetske banke iz 2003, otprilike polovina zemalja koje izađu iz rata ponovo upadne u sukob u narednih deset godina. Kasnije je Collier tu procjenu snizio (s 44 posto u prvih pet godina na 23 posto u prve četiri), ali je obrazac ostao: rat stvara uslove za novi rat.

Primjera ima. Burundi, Ruandin blizanac, ima cikluse etničkog nasilja koji se ponavljaju. Angola i Burundi su u devedesetim godinama izgubili otprilike 40, odnosno 50 posto prihoda po stanovniku zbog ponovljenih sukoba. Čad i Ruanda su, prema jednoj studiji, tri puta prošli kroz pravi građanski rat u posmatranom periodu. Demokratska Republika Kongo, na ruandskoj granici, od 1996. nije izašla iz nasilja.

Sama Ruanda je primjer spirale: 1959, 1963, 1973, 1990–94, pa genocid. Svaki ciklus je bio veći od prethodnog.

Zato je pitanje o smjeni vlasti toliko važno. Istraživanja (Barbara Walter) pokazuju da institucije i loše upravljanje odlučuju hoće li se rat ponoviti. Ruanda ima sposobnu državu, ali i vlast koncentrisanu u jednoj osobi i jednoj partiji. Ako se jednog dana, bez sukoba i bez novog rata, vlast prenese s čovjeka koji je zemlju spasio na onog ko ga naslijedi, Ruanđani će biti među rijetkim narodima koji su prekinuli spiralu identitetskog nasilja. Ne tvrdim da bi bili prvi, Evropa je to uradila poslije 1945. Ali bili bi rijetki među onima koji su to uradili poslije genocida.

Filozofija ideje, krivice i zaborava

Hannah Arendt je pisala da je ideologija doslovno ono što joj ime kažel, logika jedne ideje. Počne se od premise, ovdje od toga da drugi nije kao mi, a onda se ta premisa nepopustljivo razvija do kraja, bez obzira na činjenice. Mačeta u Ruandi i metak u Srebrenici bili su samo posljednji korak. Prvi korak je bio rečenica. Zato se genocid ne može spriječiti samo vojskom. Može se prekinuti samo na početku, na mjestu na kojem neko kaže: ovi ljudi nisu kao mi.

Njemački filozof Karl Jaspers je 1946, pišući o njemačkoj krivici, razlikovao četiri vrste krivice. Kriminalna je ona koju utvrđuje sud. Politička je odgovornost građana za djela njihove države. Moralna je krivica pojedinca za vlastite postupke. Metafizička je krivica onoga ko je preživio, ko je bio u blizini i nije učinio sve. Francuska i Holandija su se sudski izvukle iz prve kategorije. Ali Jaspersova razlika pokazuje zašto ih to ne oslobađa, politička krivica ne traži dokaz o namjeri, traži samo da si bio dio države koja je mogla spriječiti, a nije. I to pitanje nije samo za Pariz i Hag. Svaki put kad neko u Sarajevu kaže da su Holanđani krivi, treba pitati, a mi, koji znamo, šta radimo? Metafizička krivica ne nestaje jer je nisi počinio. Nestaje samo ako je pretvoriš u djelo.

Bosanac u Ruandi, dan prvi Smisao u besmislu života u Ruandi, ili borba da nijedno dijete ne zaspi gladno

Francuski filozof Ernest Renan pisao je u 19. vijeku da se nacija ne gradi samo na zajedničkim sjećanjima, nego i na zajedničkom zaboravu. Ruanda i BiH to pokazuju naopako. Ruanda pamti genocid, ali prisilno zaboravlja identitet. BiH pamti identitet, ali osporava genocid. U jednoj zemlji ne smiješ reći šta jesi, a u drugoj ne smiješ reći šta se desilo.

Zdravo sjećanje ne bi trebalo biti ni jedno ni drugo. Trebalo bi pamtiti žrtve i zločin, bez zaborava, ali i pamtiti da pripadnost nije presuda. Čovjek čiji je otac, policajac u jednom selu, sakrio majku i petero djece, ne pripada “Hutuima” ni “Tutsijima”. Pripada onima koji su izabrali.

Stajao sam u Murambiju pred policom s tijelima i pomislio, ovi ljudi nisu umrli zato što su bili Tutsiji. Umrli su zato što je neko to odlučio, a ostali su šutjeli. Kreč na njihovim kostima ne govori o plemenima. Govori o tome koliko je malo potrebno da se običan komšija pretvori u ubicu i koliko je malo potrebno da se spriječi.

Ako Ruanda to nauči, a još više ako i mi to naučimo, onda ti mrtvi neće biti uzalud ostali ležati na drvenim stolovima i gledati svakog ko dođe.

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju lični stav autora, a ne portala Oslobodjenje.ba.