Bosanski Petrovac, 1942: kako su žene izborile glasačku kutiju

Mapa koja kruži Instagramom, a potpisuje je profil maven.mapping, na prvi pogled izgleda kao suha hronologija: godina u kojoj je svaka evropska država ženama priznala pravo glasa. Ali kad se pogleda pažljivije, ona ruši nekoliko uvriježenih predstava — i o Evropi, i o nama.

Po toj karti, žene u Bosni i Hercegovini pravo glasa dobile su 1945. godine, istovremeno kada i žene u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu. Datum nije slučajan i nije bio poklon. Bio je to rezultat rata koji se dobrim dijelom vodio na bosanskohercegovačkoj teritoriji — i organizacije koja je na toj teritoriji i nastala.

Petrovac, decembar 1942.

Prva zemaljska konferencija žena, na kojoj je osnovan Antifašistički front žena, održana je 6. decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, na tada oslobođenoj teritoriji. AFŽ je prerastao u najmasovniji ženski pokret na ovim prostorima, koji je organizacija sama ukinula tek u septembru 1953. u Beogradu.

Ono što je proglašeno na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine, a potom ugrađeno u prvi ustav nove države, bilo je prilično nedvosmisleno: žene su ravnopravne s muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života, imaju pravo na jednaku platu za jednak rad i posebnu zaštitu u radnom odnosu. Prvi put su zaista glasale u novembru 1945., na izborima za Ustavotvornu skupštinu.

Vrijedi podsjetiti šta je tome prethodilo. Kraljevina Jugoslavija ženama pravo glasa nije dala — ni 1921., ni 1931. godine. U austrougarskom periodu u BiH ni muškarci nisu imali ništa nalik općem i jednakom pravu glasa. Drugim riječima, žene u BiH nisu "kasnile" za nekom domaćom demokratskom tradicijom; te tradicije jednostavno nije bilo.

Zapad nije bio prvi

Najzanimljiviji dio mape je onaj koji ruši očekivanja. Finska 1906., Norveška i Danska pred Prvi svjetski rat, a zatim val iz 1918. i 1919. koji je zahvatio pola kontinenta — Njemačku, Austriju, Poljsku, Mađarsku, baltičke zemlje, Rusiju, Britaniju, Irsku, Nizozemsku.

A onda oni koji su kasnili. Francuska je ženama dala pravo glasa tek 1944., Italija 1945., Grčka 1952. za parlamentarne izbore. Turska, koja se u ovakvim raspravama rijetko spominje kao primjer, to je učinila 1934. Monako 1962., Andora 1970., Švicarska — jedna od najstarijih evropskih demokratija — na saveznom nivou tek 1971. Rekorder je Lihtenštajn: 1984.

Za region je jednako indikativna Albanija (1920) i Bugarska (1944), dok Rumunija na mapi nosi 1946. godinu.

Oprez s brojkama

Ovakve karte po prirodi stvari pojednostavljuju. Britanija 1918. nije dala pravo glasa svim ženama, nego samo starijim od 30 godina koje su ispunjavale imovinski uslov — puna izjednačenost stigla je 1928. Portugal 1931. uvodi pravo glasa uz uslov obrazovanja, a potpunu ravnopravnost tek nakon Revolucije karanfila. Španija ga dobija 1931., ali slobodnih izbora pod Frankom nije ni bilo. Grkinje su na lokalnom nivou glasale od 1930. U Švicarskoj je posljednji kanton, Appenzell Innerrhoden, ženama otvorio biračko mjesto tek 1990., i to odlukom suda.

Poenta je da "godina" često znači nešto sasvim drugo od onoga što se podrazumijeva — i da pravo upisano u zakon i pravo koje se stvarno koristi nisu ista stvar.

A danas?

Što nas vodi do najneugodnijeg dijela priče. Osamdeset godina nakon prvih izbora na kojima su glasale, žene u BiH i dalje nisu ni blizu mjestima gdje se odlučuje.

Zakon traži da četiri od deset kandidata na izbornim listama budu žene, ali kod odlučivanja o tome ko će te liste predvoditi to pravilo prestaje značiti mnogo. Rezultat: nakon općih izbora 2022. godine žene su činile tek 16,66 posto zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, 26,5 posto u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH i 18 posto u Narodnoj skupštini Republike Srpske. U mandatu 2022–2026. u Vijeću ministara BiH bila je jedna žena među devet ministara, dok su u vladama RS-a i FBiH žene držale po četvrtinu resora. 
Muškarcima vrh izbornih lista, ženama kvota: Kako stranke raspoređuju političku moć u BiH.

Ovogodišnji izborni ciklus ne donosi poboljšanje. Na općim izborima 2026. žene predvode svega 13,5 posto redovnih kandidatskih lista, što je manje nego 2022., kada su bile na čelu 22 posto listi. Na lokalnom nivou slika je još lošija: na posljednjim lokalnim izborima svega šest žena izabrano je na načelničke i gradonačelničke pozicije.

Analiza Transparency Internationala u BiH iz februara ove godine pokazuje da ni novac ne pomaže: učešće žena u većini institucija zadržava se ispod 30 posto, iako zakon propisuje da ne smije pasti ispod 40, a desetine miliona maraka javnog novca koje stranke godišnje dobijaju ne doprinose povećanju učešća žena i mladih u politici.

Mapa, dakle, govori jednu stvar: BiH u evropskim okvirima nije zakasnila. Ono što je zakasnilo je sve ono što dolazi poslije prvog glasa.