Veliki intervju Davida Muslere za Oslobodjenje.ba: Ovo je moje pravo lice

Fudbalski klub Željezničar je jako iznenadio bosanskohercegovačku javnost kada je 14. jula za novog trenera imenovao prilično mladog španskog stručnjaka Davida Musleru Rodrigueza. Muslera nikad ranije nije radio u Bosni i Hercegovini, kompletno iskustvo u seniorskom fudbalskom menadžmentu do tog momenta stekao je radeći u Litvaniji, i bio je velika nepoznanica kompletnoj domaćoj javnosti. Posebno je njegovo imenovanje bilo pod lupom zbog neizvjesne situacije u kojoj se klub nalazio i mnogi su strahovali od ispadanja iz lige.

Tri mjeseca kasnije, slika ne djeluje toliko strašno kao u prvih mah. Naprotiv. Željezničar je četvrti na premijerligaškoj tabeli sa 12 bodova, a Muslera je u hodu rješavao brojne probleme, učio o klubu, Bosni i Hercegovini, navijačima i sebi. A navijači su ga, čini se, prihvatili.

Sa trenerom Željezničara razgovarali smo o njegovim utiscima o svemu što je doživio otkad je sjeo na klupu tima sa Grbavice. A već na početku, kazao nam je da se puno bolje uklopio nego u Litvaniji. BiH je, kaže, po svemu puno sličnija njegovoj Španiji nego Litvanija.

"Od prvog dana kad sam došao, ne osjećam veliku razliku u odnosu na Španiju. Ljudi su slični, otvoreni, karakter je isti, način života, vrijeme je slično. Bilo mi je puno teže u Litvaniji, drugačiji mentalitet, drugačiji način života, sve je puno drugačije. Znao sam šta da očekujem i zbog svog prijatelja Ivana Tatomirovića sa kojim sam razgovarao, on me uputio skupa sa svojom suprugom u mnoge stvari. Može se reći da je on legenda Sarajeva, ali jasno mi je bilo u kakav klub dolazim kroz razgovor sa njim."

U Madridu je lakše nego u Sarajevu

Muslera je Madriđanin, zna šta je život u velikom gradu. No, Sarajevo ga je iznenadilo. Otkrilo mu je razliku između običnog čovjeka i javne ličnosti, kakvu u svom rodnom gradu nije poznavao.

"Postoji velika razlika u odnosu na Madrid. Madrid je ogroman grad, mene tamo niko nije poznavao. Mogao sam se slobodno kretati i ići gdje god hoću. Sada, ne želim reći da je to problem, ali ja više nemam privatni život. Gdje god da odem, ljudi me primijete, govore 'Ono je trener Željezničara.' Moram paziti šta radim i gdje idem, u konačnici i klub traži od mene da uvijek održavam njegov imidž kako bi trebalo. Postoje neki ljudi koji su zainteresovani za dramu, i zato sada imam deset očiju, a ne dvoje, gdje god da odem".

Nekadašnji fudbaler Sarajeva Ivan Tatomirović pripremao ga je na ono što ga čeka u ulozi trenera Željezničara. No, pripremiti ga do kraja bilo je nemoguće.

"Potpuno je drugačije kad vam neko to kaže i kad to stvarno doživite. Ljudi vas mogu upozoriti, ali dok nešto ne doživite, ne možete znati šta je to. Lijepo je kad vam ljudi priđu i traže fotografiju, posebno djeca. Ne tako davno, i ja sam bio to dijete koje traži fotografiju sa svojim uzorima, igračima Atletico Madrida. Nije tajna da navijam za Atletico Madrid. Sada sam ja ta osoba i to je lijepo. Uvijek kažem igračima, ne možete to odbijati, jer je toj djeci to san, da nam budu bliže. Svi smo mi ljudi, možemo imati loš dan i biti mrzovoljni u tom momentu, ali to je dio našeg posla i moramo im biti na usluzi".

Španija je 19. jula postala prvak svijeta, drugi put u svojoj historiji. Peti dan nakon što je Muslera imenovan za trenera Željezničara. Profesionalne obaveze ukrstile su koplja sa njegovim emocijama.

"Bili smo na ljetnim pripremama, i gledali smo prvo i drugo poluvrijeme zajedno u hotelskom restoranu. Ipak, ja sam morao nakon toga sa našim videoanalitičarom završiti jednu analizu. Moj posao nije samo ono što se dešava na terenu. Radio sam sa analitičarom i propustio sam produžetke. Odjednom su počele dolaziti poruke mojih prijatelja, i bio sam bijesan, prijetio da ću ih ubiti (smijeh). Telefonom sam kasnije snimio gol sa TV-a, da bih imao uspomenu. Dugo smo čekali da dobijemo drugu zvjezdicu, i ko zna kad ćemo opet dobiti priliku da osvojimo Svjetsko prvenstvo. Bio je to veliki, historijski momenat, i sigurno je za španske trenere neprocjenjiv. Ovo će nam otvoriti vrata brojnih zemalja, koje će tražiti trenere. Ako ne radite u prve tri lige u Španiji, ne možete kao trener živjeti od fudbala. Naše šanse su vani, a sada će ih biti puno više".

Razgovor sa Muslerom tekao je prirodno, a normalno je upitati trenera koji još gradi svoju reputaciju i mlad je za njegove trenerske uzore i fudbal koji preferira.

"Postoji nekoliko trenera koji su moja referenca. Prije svih, Luis Aragones. On je promijenio španski fudbal. Izvinite, ali moram ovako reći, imao je m**a da u igru uvede igrače u koje niko nije vjerovao i da od njih napravi najjači tim Evrope i osvoji Evropsko prvenstvo. Naravno, referenca je i Pep Guardiola, ko nije volio gledati njegovu Barcelonu i način na koji je osvajala titule i 'uništavala' timove? Volim i Luisa Enriquea, ono što on radi od početka nije lako. Zanimljiv je recimo i Pep Bordalas, malo ga ljudi van Španije zna, ali on je dobar trener. Igra na granici pravila, do granice. U Španiji to neki zovu antifudbalom, ali ono što on radi je jako intezivno i nije ga lako pobijediti. Što se tiče mene, imam ideju kako bih želio da mi ekipa izgleda, ali uvijek se morate prilagoditi igračima. Ja bih volio igrati kao Španija, dominirati, držati loptu. Ipak, imam igrače koje imam, volim ih sve, ali moram se prilagoditi. Vidjeli smo ove sezone, nakon osam utakmica, imate momente gdje se morate braniti, morate naučiti kako da 'patite'. Ipak, kad imamo loptu, mislim da ljudi žele vidjeti lijep, napadački fudbal. No, skupa smo tek tri mjeseca. Prije nego što sam ovdje došao, vidio sam analize prema kojima je prosječan vijek trajanja trenera u Premijer ligi BiH mjesec i po. Šta je mjesec i po? Za to vrijeme ne mogu uraditi ništa. Morate se prilagoditi i kvalitetu vaših igrača i kvalitetu protivnika. Nije isto kada igrate sa Borcem ili Zrinjskim koji imaju jake ekipe, ozbiljne automatizme, i nekim drugim. Nadam se da ljudi razumiju, nastojim kreirati jedan identitet ekipe, ali to nije uvijek moguće i za to treba vremena".

Muslera smatra da je kontinuitet temelj svakog uspjeha u fudbalu, ali kontinuitet nije uvijek lako imati.

"Volim reći da se Rim nije izgradio za jedan dan. Moramo biti načisto sa onim što želimo biti, ako želimo izgraditi jasan identitet. U fudbalu nikad nemate vremena, ali ako želite nešto izgraditi, jako je važno zadržati igrače. Zadržati 70-80% ekipe znači vam mnogo, jer ideja ostaje ista. Sa tri, četiri ili pet novih igrača nastavljate graditi ideju, ne počinjete od početka. To je ono što rade Zrinjski i Borac, imaju stabilnost, kontinuitet, jasan put kojim se kreću. Pokušavam graditi stvari korak po korak, nadam se da ću ostati ovdje do zimskog prelaznog roka, jer se ovdje jako lijepo osjećam, te da ću u zimskom prelaznom roku napraviti neke promjene. Prvo, ne osjećam se ugodno kada neki igrač ne igra, igrači su ljudi i nesretni su kada ne igraju. Mi imamo jako velik sastav, i nije ugodno kada dobar dio njih ne igra, a ne mogu svi igrati. Idealno je imati 22 do 25 igrača, a sada se prilagođavam, pravimo nekoliko grupa na treningu, jer je intenzitet treninga od ogromnog značaja. Moraju konstantno raditi, moraju imati adekvatan poticaj da bi radili jako intenzivno. Mislim da im ne ide loše s obzirom na okolnosti".

Liga izjednačena, niko nam neće zabraniti da sanjamo

Željezničar je bio u priličnoj organizacijskoj krizi kada je Muslera postao trener. Nije bilo lako ni definisati klupske ciljeve za ovu sezonu, jer su dometi ekipe koja je bila na okupu u tom momentu bili nepoznanica i navijačima i čelnicima kluba.

"Osnovni cilj je da ostanemo u ligi, ali reći ću još jednu rečenicu koju volim. Niko vam ne može zabraniti da sanjate. Kada sam postao trener 2002. godine, ja sam sanjao, a sada sam ovdje. Međutim, snovi se ne ostvaruju ako sjedite na vašem kauču i čekate. Morate se boriti za njih. Mi se želimo boriti za Evropu, ali neće biti lako. Zrinjski i Borac su korak ispred, ali i treće mjesto vodi u Evropu, možda i četvrto, ovisno o tome ko osvoji Kup BiH. Vidjet ćemo, slijedi nam težak raspored. Gostujemo Radniku, koji po svemu što sam vidio ne zaslužuje mjesto na kojem se nalazi. Potom gostujemo kod BSK Banjaluka, što će biti specifična utakmica. Nakon toga gostujemo Sarajevu u derbiju, a nakon što smo ih pobijedili ovdje, tražit će način da se osvete. Prva naredna domaća utakmica nam je sa Zrinjskim. Nadam se da ćemo osvojiti dovoljno bodova, pa ćemo vidjeti šta slijedi. Navijačima bih poručio, mirno, polako, calma. Idemo korak po korak. Ciljevi su ciljevi, vidjet ćemo dokle možemo".

Iznenadilo ga je koliko je Premijer liga BiH zapravo ujednačena kvalitetom. Lakih utakmica nema ni za koga, ako niste na 100%, šanse da ostvarite dobar rezultat drastično opadaju.

"Nakon što je odigrana skoro cijela četvrtina prvenstva, mogu reći da su sve ekipe skoro pa podjednake. Čak i Zrinjski i Borac, naši porazi protiv njih su došli nakon grešaka. Sa dobrim taktičkim planom za utakmice, igrači ti individualnim kvalitetom dodaju još plus jedan u smislu rezultata. Ali, pogledajte rezultate, nema nekakvih pobjeda od 7:0, kakve gledamo u ligama petice. Kvalitet svih ekipa je vrlo izjednačen. Pripremali smo se ovih dana u Maglaju i radili videoanalize. Svi golovi koje primamo dolaze iz grešaka, ne jedan ili dva, nego svi. Rekao sam igračima, najmanja greška nas može doslovno ubiti. Ove sedmice smo pokušavali ispraviti te greške, ali teren je uvijek presudan".

Kaže da je naša liga puno intenzivnija i teža nego se to može putem TV-a primijetiti.

"Ne volim praviti poređenja, to ne radim. Ružno je porediti i ljude. Ali, moram reći, nivo bh. lige me iznenadio. Sa Ivanom Tatomirovićem sam se dosta družio u Litvaniji, gledali smo mečeve srbijanske lige, hrvatske lige, neke mečeve bosanskohercegovačke lige. Nije isto kao na TV-u. Kada ste ovdje, kada uživo prolazite ove stvari, vidite da je ovo ozbiljan nivo. Vidimo po reprezentaciji BiH da je bh. fudbal u usponu. Tačno je da su skoro svi igrači iz inostranstva, ali to je zajednički produkt, ne možete razdvojiti te stvari. Ipak, jasno je da postoji i veliki prostor za napredak".

Nakon trijumfa na Evropskom, a potom i na Svjetskom prvenstvu, Španija je ponovo u centru pažnje, a njen stil igre baziran na tehničkoj superiornosti oduševio je svijet. No, iza njega stoje decenije specifičnog rada. Koliko toga Bosna i Hercegovina može kopirati?

"Sve to nastaje iz akademije. U Španiji djeca sa 4-5 godina počinju trenirati sa loptom, smiješno ih je vidjeti, lopta skoro pa djeluje veće od njih. Ali, od tog momenta je fokus na tehnici i tehničkim sposobnostima. Ako napravimo nekakvu fudbalsku abecedu, A, B, C...tehnika je slovo A u fudbalu za nas Špance. Preduslov je da djeca uživaju, da ne napuste fudbal nakon nekoliko godina zbog pritiska. Taj pritisak najčešće dolazi iz njihove kuće, od roditelja. Roditelji žele napraviti superzvijezde od djece i djeca se ne osjećaju ugodno. Zato je u Španiji sve posvećeno tome da se djeca zabavljaju i da pritisak ne postoji, a dok se zabavljaju na taj način, možete sa njima raditi na tehnici. Tek kada napune 13-14 godina, počinjemo raditi na taktičkim aspektima i počinjemo ih upoznavati sa realnošću takmičenja i kompetitivnosti. Kada su djeca, moraju uživati, i najbolji treneri moraju raditi u akademiji. Ne želim reći da su bh. treneri loši, nemojte me shvatiti pogrešno, ali najbolji treneri moraju raditi u akademiji. Oni grade vašu budućnost, oni poboljšavaju vaš fudbal kao cjelokupni produkt. Što bolje gradite vašu budućnost, veće su šanse da ćete napraviti vrhunskog igrača. Gledao sam nekoliko puta utakmice omladinske škole FK Željezničar. Znam kako je to mladim igračima, koliko ih to može usrećiti. Daje im to dodatnu motivaciju, kada znaju da ih gleda trener prvog tima. To je svugdje tako. U Španiji djecu tek sa 13, 14 ili 15 godina učimo kompetitivnosti. To nije samo fudbalsko pitanje, to je životno pitanje. Vi kao novinar morate nastojati da budete najbolji u onome što radite ako želite da radite u najboljim medijima. Ako ste učitelj, želite raditi najbolje što možete. Život je na kraju takmičenje, a nisu svi ljudi u stanju da to prihvate i da se nose sa tim pritiskom, pogotovo ako ga počnu osjećati još kao djeca".

Mladih igrača ima i u prvom timu Željezničara. Muslera je zadovoljan njihovim pristupom, ali poziva na strpljenje.

"Kad smo tek počeli pripreme, imali smo 7-8 mladih igrača, vjerovatno najviše u cijeloj ligi. Svi su oni još sa nama. Jako mi se sviđa Dragović, on je jako dobro fokusiran na napredak i ne odustaje od svog puta. Malo sam iznenađen da neko tako mlad ima takvu volju, ali drago mi je. Također, Korora ima lijepu budućnost pred sobom, tu su i Raščić, Kelmendi...imam mnogo iskustva u radu sa mladim igračima, i nije bitan samo taktičko-tehnički aspekt. Dug je put pred njima, ali strpljenje je najbitnije. Želim igrati. Dobro, želim i ja Ferrarija. Ali ne mogu ga imati u ovom trenutku. Strpljenje je jako važno, ja sam zadovoljan našim mladim igračima, ali znam da dio navijača traži da 'igraju djeca'. Calma, polako. Znam šta radim, pokušavam da se brinem za njih najviše što mogu. Ako odigraju 3-4 utakmice zaredom po 90 minuta, potrošit će se i neće biti od koristi ekipi. Radimo sa njima strpljivo i brinemo o njihovoj budućnosti. U Španiji imamo jako mnogo talentovanih igrača, ali ne postaju svi igrači za najviši nivo. 15 godina je prerano da počneš igrati, sa 16 moraš biti nešto zaista, zaista posebno da bi igrao sa seniorima. Kada si u mlađim kategorijama, maksimalno igraš sa igračima starijim godinu ili dvije od tebe. Kada dođeš u seniorski fudbal, možeš igrati protiv vlastitog oca. Realnost je da igrači koji su stariji od tebe deset ili 15 godina igraju potpuno drugačiji tip fudbala od tebe, njihove fizičke sposobnosti i iskustvo su potpuno drugačiji. Ja ih zovem starim vukovima, oni znaju sve trikove koje tek treba da naučiš. Potrebno je da se adaptiraš, a to se radi korak po korak".

Govoreći o svjetskoj sceni i sve češćoj promociji 16-godišnjaka i čak 15-godišnjaka na najvišem nivou, Muslera je istakao jednu stvar koja ga brine.

"Uz dužno poštovanje roditeljima i agentima, u mnogim slučajevima igrači ne uspiju upravo zbog njih. Rekao sam već, želim imati najbolji automobil, najbolju kuću, najbolji posao, živjeti u najboljem kvartu. Ali, svijet ne funkcioniše na način da će se prilagoditi tome što ja želim. Moraš biti objektivan, moraš realno procijeniti svoj potencijal. Ako si stvarno dobar, ljudi koji razumiju fudbal će prije ili kasnije to primijetiti i dobit ćeš šansu. Kada imaš 15 godina, imaš još minimalno tri godine u omladinskim kategorijama. Ok je da ideš trenirati sa prvim timom, da osjetiš kako je to, no šta ako se povrijediš? Šta ako zbog te žurbe moraš završiti karijeru, a imao si 15 do 20 godina pred sobom? Taj vanjski pritisak je uvijek problem i nije dobar za igrače".

Kako dodatno unaprijediti domaći fudbal? Muslera smatra da bi za ligu bilo produktivno da ima više trenera izvan balkanskog područja, kako bi se upoznala i sa drugačijim stilovima fudbala.

"Ogromna većina trenera u BiH je sa Balkana. Ako želiš raditi nešto drugačije, moraš proširiti svoje vidike. Zbog toga sam jako zahvalan Željezničaru, dobio sam lijepu priliku. Ja ne govorim da su strani treneri bolji od domaćih, ne želim stvoriti takvu perspektivu. No, svi imaju svoj način rada. Ako želiš drugačiji stil igre, možda trebaš dovesti drugačijeg trenera i proširiti vidike. Drago mi je što sam dobio priliku da radim u BiH. Postoji mnogo dobrih trenera, ne samo iz Španije, nego iz cijelog svijeta. Svi oni čekaju svoju šansu, a mislim da klubovi trebaju otvoriti svoj vidokrug i usuditi se da probaju nešto novo".

Bio je svjestan veličine Željezničara, ali tek kada je došao na Grbavicu, shvatio je šta zapravo znači voditi takav klub.

"Možda će se neko naljutiti kad ovo pročita, ali bit ću do kraja iskren. Radio sam u Litvaniji i vodio utakmice pred 100 ljudi. Imate doduše Zalgiris Vilnius, nekad se okupi i 7000 ljudi, a u posljednje vrijeme, utakmice su generalno nešto posjećenije. Ipak, kad sam bio u drugoj ligi, kiša pada i na utakmicu dođe 50 ljudi. S druge strane, neću zaboraviti meč protiv BSK, otvorenje sezone i stadion je pun. Ne mogu opisati riječima emocije koje sam u tom momentu osjetio. Nije to meč protiv Sarajeva ili Čelika, to je meč protiv BSK. I sad se naježim, osjećam se kao da sam zaljubljen, osjećam leptiriće u stomaku. Neću nikad zaboraviti ni period kad sam tek došao. Čekao sam 20 godina na ovakvu šansu, i nisam tražio previše. U komunikaciji sa klubom, a tada sam još bio u Litvaniji, dobijao sam videomaterijal i dobio pitanje, 'Jesi li stvarno spreman da dođeš ovdje?'. Rekao sam da jesam, ali kada sam stigao u Sarajevo i vidio u kakav sam klub došao, bio sam iznenađen. No, osjećaj je stvarno lijep. Mi smo privilegovan klub jer imamo ovakve navijače. Sada ću govoriti isključivo o Manijacima, jer nas prate gdje god da idemo. Shvatio sam da u ovoj zemlji postoje neke posebne okolnosti i nekad im je zabranjeno da dođu na pojedine utakmice. No, gdje god da dođu, zaista je lijepo imati njihovu podršku".

Pobjeda u derbiju nad Sarajevom rezultatom 2:0 je najveće dostignuće u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Proslavio ju je na tribini, skupa sa Manijacima.

"Nakon derbija nisam pjevao ono što su navijači pjevali, respektujem Sarajevo i želim to jasno naglasiti. Ali bio je to lijep momenat u kojem sam se povezao sa Manijacima na tribini. Ne znam je li prije mene ijedan trener doživio takvu situaciju. Meni treba podrška Manijaka, klubu treba i drago mi je da sam im pokazao da ih slušam, a drago mi je i da su oni svjesni da ja radim najbolje što mogu i da postoji ta granica u kojoj sam ja prije svega trener. Čak me je i porodica kritikovala u stilu 'Što ti je to trebalo, šta ćeš među navijačima?'. Ali meni je bilo nevjerovatno i drago mi je zbog toga. Zvali su me na tribinu i to sam uradio iz velikog respekta prema njima. Oni nas prate svugdje i jako su važni za ovaj klub".

Fudbal u Bosni i Hercegovini, ili barem u Željezničaru, za Musleru je pravi, iskonski fudbal.

"Neke stvari ne možete porediti. Za mene je ovo pravi fudbal. Glavni sport u Litvaniji je košarka, kad odete na košarkašku utakmicu, atmosfera je nevjerovatna. I fudbal je počeo napredovati, ali te dvije stvari se ne mogu porediti. Svojim igračima ovdje kažem, privilegovani ste da igrate u ovakvoj atmosferi, domaće utakmice su veliki plus za nas. Nadam se da će uskoro biti završena i južna tribina i da će još više navijača moći da dolazi na utakmice, ali za nas je ovo veliko zadovoljstvo. Oni su zaista naš dvanaesti igrač i to nije nikakav stereotip. Od navijača sam, doduše, tražio samo jednu stvar, i tražit ću je ponovo. Molim vas, nemojte zviždati našim igračima, svi mi dajemo najbolje što možemo za klub u ovim okolnostima. Ne treba nam dodatni pritisak od navijača, pogotovo mladim igračima, oni ne znaju kako se nositi sa tim pritiskom".

Muslera je, baš kao i cijela njegova porodica, navijački strastveno vezan za Atletico Madrid. Kaže da mlađi naraštaji navijača Atletica nisu svjesni koliko je dobar posao napravio Diego Simeone u posljednjih više od deceniju, jer Atletico nema tradiciju u samom vrhu španskog fudbala.

"U mojoj porodici postoji jedna tradicija. Kada dođe novorođenče, prvo što dobije je dres Atletico Madrida. Osiguravamo odmah da ne ode na drugu, pogrešnu stranu. Ja sam trenirao u Atletico Madridu nekoliko godina, bio sam sakupljač lopti na utakmicama prvog tima, klub je dio mog identiteta. Atletico je imao jako loš period koji je prekinut dolaskom Diega Simeonea, mislim da nove generacije nisu svjesne koliko je loše bilo. Mislim da ne znaju šta zaista znači biti navijač Atletico Madrida. Ja sam malo stariji, ja sam bio sakupljač lopti na utakmici kada je Atletico Madrid ispao iz Primere. Atletico i Željezničar su u neku ruku slični, radnički klubovi, veliki sanjari, uvijek ciljamo na više. Diego Simeone je trener Atletica već 14 godina, a ranije smo govorili da je trenerima potrebno vrijeme da nešto naprave. On drži Atletico praktično kao treći klub Španije, to je velika stvar koja nije uobičajena za taj klub".

Musleri je ipak i Željezničar za kratko vrijeme prirastao srcu, jer je identitetski sličan Atleticu.

"Ako govorimo o mom srcu, rekao bih da je 60% plavobijelo zbog Želje, i 40% u bojama Atletica, mada znam da se navijačima ne sviđaju boje Atletica (smijeh). U ovom trenutku, moje srce je 100% Željino, za Želju dajem maksimum. Odmah na startu sam osjetio da je ovo klub sa identitetom. Ovo je klub identiteta, ponosa, želje da se brane njegove boje. Nije tako samo u Sarajevu, u Mostaru je tako, u Maglaju, gdje god se pojavimo, neko će dobaciti 'Hajde Željo'. Ljudi su učili riječi na španskom da bi razgovarali sa mnom, da bi učinili da osjetim njihovu podršku. To je jako lijepo, to ovaj klub čini posebnim".

Moje pravo lice

Sarajevo mu se sviđa, ali ne sviđa mu se odsustvo privatnosti. Neke stvari mu posebno smetaju i nikako ne može da ih razumije i prihvati.

"Kad radite u fudbalu, privilegovani ste. Sigurno radite ono što volite, a koliko to ljudi danas zaista može reći? Zapravo, nije sigurno ni da možete nazvati poslom ako radite nešto što volite. Naše radno vrijeme je fleksibilno, niste zatvoreni u kancelariju šest, sedam ili osam sati. Imam vremena da se krećem po gradu, da ga obilazim, ali opet ću ponoviti jednu stvar. Kada ste trener Željezničara, vi ste javna ličnost. Zaista mi nikad ne smeta da neko traži fotografiju od mene, uvijek ću svakome ispuniti želju. Ali smeta mi kad me ljudi u tajnosti fotografišu, to me zaista razočara i ne shvatam pobude da to neko napravi. Ne radim ništa loše, sjedim i jedem i neko me fotografiše. To zaista nije lijepo. Ja sam obična osoba, ne krijem ništa, ali ne volim kada mi se na taj način krši privatnost. Čak i kad sam usred ručka, zaustavit ću se, pristati na fotografiju, ali nemojte kriti da me fotografišete".

Manjak privatnosti možda mu se ne sviđa, ali zato mu hrana odgovara perfektno.

"Top. Nemam bolju riječ. Ja stvarno volim meso, a čini mi se i vi u Bosni i Hercegovini. Znam da ova zemlja ima raznovrsnu kuhinju, ali ja sam prilično jednostavna osoba. Živim sam i ne kuham često, a kad ne znam šta bih jeo, pojedem ćevape, ili burek. I onda samo rotiram te dvije stvari. To su mi dva zaista najdraža bosanska jela. Ne znam šta ću jesti, naručim ćevape, i odjednom sam najsretnija osoba na svijetu. S obzirom na posao koji radim, na stres sa kojim se nosim i moju konstituciju, jako lako gubim kilograme. Zahvaljujući ovoj kvalitetnoj hrani, prilično kaloričnoj, uspijevam održati svoju kilažu. Tako da, hrana je ovdje fenomenalna sa svakog aspekta".

Za kraj, Muslera je istakao nadu da će ovaj intervju pokazati njegovo pravo lice, da će pokazati kakav je čovjek mimo onoga što se vidi tokom utakmica i konferencija za medije.

"Za trenera je bitno imati ugodnu atmosferu. U fudbalu se često kaže da su mediji i novinari najveći neprijatelji trenera. Vi radite svoj posao, ja radim svoj posao, ali možemo imati normalan odnos. Postoje neki limiti, granice koje se ne prelaze. Nekad se čini da postoji zid između mene i druge strane na konferencijama za medije, ali to nije tako. Za mene je jako važno što će ljudi kroz ovaj intervju ljudi vidjeti jedno drugačije lice, ne samo ono koje vide na utakmicama i na tim konferencijama. Hvala vam za tu priliku. Ja ne znam kriti svoje emocije, one se uvijek vide na mom licu. Čak mi i vlastita majka kaže, 'Zar ne možeš sakriti emocije?'. Ne mogu, ja sam takav, kada sam sretan, odmah će se to vidjeti, kada nisam, i to će se vidjeti. Nekad nakon utakmica, pogotovo ako nismo ostvarili dobar rezultat, bit ću pod uticajem emocija, nadam se da novinari to ne tumače kao da sam ljut na njih. Ljut sam zbog rezultata, ne na nekog pojedinca, to nikad nije tako. Shvatam da vi samo radite svoj posao i poštujem to. Zaista bih volio da ljudi vide i moje drugo lice, moje pravo lice. Ovaj razgovor, ovo je moje pravo lice".