Edin Džeko odlazi tek kada je postao siguran da reprezentacija može bez njega

Teško da je ijedan sportski novinar proveo većinu karijere Edina Džeke baveći se tim poslom, a da nije nekad razmišljao o danu kada će mu pisati omaž u nekoj formi. Neki su to pokušavali preuraniti pa su objavljivali one tekstove iz kategorije "Šta kad Džeke ne bude?", no i oni koji nisu to činili, jesu razmišljali nakon svakih kvalifikacija. Valjda još od onih neuspješnih za Svjetsko prvenstvo 2018. godine, postalo je normalno očekivati da se Džeko oprosti od reprezentacije BiH.

Normalno i Džeko, doduše, ne idu u istu rečenicu. Sam po sebi, nijedan uspješan fudbaler nije imao normalan put u karijeri. Normalno je da, gdje god da se bavite fudbalom, postanete dijelom onih 96 ili više procenata koji nikad ne postanu profesionalni fudbaleri. Ipak, i unutar tih 4 ili manje posto, ovisno u čije procjene vjerujete, postoji opet normalno i manje normalno.

Samo vrlo rijetki među njima, recimo, obuku reprezentativni dres. Još su rjeđi oni koji zaigraju za reprezentaciju i postignu za nju gol, ma o kojoj reprezentaciji da se radi. Nastavit ćemo stvari postavljati u kontekst, pa reći da je još manje normalno, ili ako vam nenormalno zvuči koristiti riječ normalno na ovakav način, da je još manje vjerovatno, da ćete postati igrač sa najviše nastupa za reprezentaciju u historiji. Zamislite koliko je onda nevjerovatno biti igrač sa najviše golova i nastupa u historiji jedne solidne, reklo bi se i natprosječne evropske reprezentacije?

Postoji mjera i za to. Mjera je, recimo, na onim listama koje neke dobre statističarske duše za ostatak čovječanstva osvježavaju svakog mjeseca ili preciznije, poslije svake reprezentativne utakmice. Na tim listama, Edin Džeko je 46. fudbaler reprezentativnog fudbala svih vremena po broju nastupa, odnosno 19. fudbaler reprezentativnog fudbala svih vremena po broju golova. Teško je dovoljno naglasiti sintagmu svih vremena i njen značaj u ovom kontekstu.

 

Nemoguće je započeti priču o Džeki u jednom jasnom okviru i držati se toga okvira, jer svaki individualni okvir koji oko njega postavite prijeti da će vas ograničiti u pokušaju da ispričate o njemu sve ono što biste mogli ispričati. A naš okvir ovaj put će biti samo reprezentativni fudbal, dijelom jer nam je reprezentacija emotivno najbliža, a dijelom i jer je današnji dan donio najavu završetka Džekine reprezentativne karijere.

Uglavnom, svako ko je o tom završetku nekad razmišljao iz perspektive sportskog novinara, i razmišljao šta bi mogao reći o Džeki u momentu kad taj trenutak dođe, shvatio je da se ne može reći ni izbliza dovoljno o onome što je Džeko. I potpuno je bezveze pokušavati u jedan tekst strpati skoro 20 godina Džeke, zbrajanja brojki, prisjećanja na utakmice i velike momente, kojih je bilo toliko da su neki zasjenili druge.

Džeko je svoju priču ispričao tako dobro da ni ne postoji neko sposoban da joj nešto doda ili oduzme, a ako bismo htjeli da iz nje uzmemo ono najbolje, onu najjaču lekciju, možda ćemo to najlakše napraviti ako se zapravo vratimo na njen sami početak. Na 2. juni 2007. godine, kada je Džeko prvi put zaigrao za reprezentaciju BiH i odmah dao spektakularan gol Turskoj.

Probajmo, mada to nije lako, iz tadašnje perspektive pogledati sebe u neko imaginarno ogledalo iz 2007. godine, i reći sebi ko smo i šta smo, gdje smo i šta želimo biti. Onda to isto napravimo u današnjici, i uporedimo odgovore. 

Ovisno od toga je li neko uopšte bio rođen te 2007. godine, uz Džeku smo odrasli, uz Džeku smo zavoljeli Wolfsburg i Magatha, "zamrzili" Teveza i Mancinija, zavoljeli, pa "zamrzili" Pellegrinija, ismijavali Negreda, Bonyja, Balotellija, Lukakua, Sancheza...a sve to jer smo s Džekom prvi put povjerovali da možemo biti najbolji na svijetu u fudbalu. I naravno, jer je bio naš.

Zato smo ga, uostalom, branili svaki put kad nije dobijao minutažu kakvu smo vjerovali da zaslužuje u klubu, a kudili samo i isključivo kad igra za reprezentaciju. Nije ga smio kritikovati ni vrijeđati niko osim Bosanaca i Hercegovaca. Tu privilegiju da možemo na Džeki iskaliti decenije frustracija zapravo nismo shvatali takvom sve donedavno, kada je čak i najvećim njegovim kritičarima postalo jasno koliko je velik.

Paradoksalno je to, mi, Džekini sugrađani, bili smo mu najveći branitelji i istovremeno najveći kritičari, kroz cijelu njegovu karijeru. S onoliko emocija s koliko smo ga branili kad igra za klub, napadali smo ga kad igra za reprezentaciju. A on na to nije reagovao. Naciji kojoj se praktično kompletna historija velikih, odlučujućih utakmica prije dolaska Džeke svela u onaj remi sa Danskom na Koševu 2003. godine, sada je utakmice sličnog značaja igrala praktično svake dvije godine. I Džeko je bio kriv kad ih ne dobijemo.

Nisu naša očekivanja bila uvijek realna, ali Džeko je, skupa sa Miralemom Pjanićem koji se još ranije oprostio, bio razlog što su ona uopšte postojala. Da se oprostio u martu 2024. godine, kada je, po priznanju njegove sestre, ozbiljno razmišljao o tome, možda bi kompletnu naciju bacio u kolektivnu depresiju. Jer, tada smo zaista izgledali nemoćno.

Običan čovjek ne može dokučiti je li to stvar sudbine, sreće, volje, karaktera, mentaliteta ili nečeg desetog, no Džeko je tada odlučio da nastavi, iako nije imao nijedan logičan razlog da to uradi. I onda je došla kruna posljednjih 12 godina reprezentativne karijere, skoro savršene kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo krunisane baražom koji se ne može okarakterisati adekvatnim epitetima, a potom i samo učešće na Mundijalu.

Bio je to prvi baraž koji smo prošli u historiji, predvođeni Džekom i nekolicinom mladića od kojih su neki bili bebe, ili nisu bili ni rođeni, onog 2. juna 2007. kada je Džeko debitovao za reprezentaciju BiH. Da je otišao u martu 2024. godine, Džekina priča bi bila fenomenalna, ali bi nešto nedostajalo. Otišao bi u momentu kada je sve bilo na samom dnu.

Umjesto toga, Edin je praktično na svojim leđima izgradio jednu veliku generaciju bh. fudbala, nosio je sam skoro deceniju, a onda je otišao tek kada je stigla i uz njega odrasla generacija i više dostojna nego da zamijeni onu prethodnu. Bh. reprezentaciju će ostaviti u puno boljem stanju od onog u kojem je bila kada je došao.

Džeko je tako uspio spojiti naizgled nespojivo, jer ćemo istovremeno žaliti za njim i sa optimizmom dočekivati budućnost bez njega. Te dvije stvari nikojom logikom ne idu zajedno, i nije normalno da takve dvije emocije mogu koegzistirati zajedno. Osim ako ste Edin Džeko, pa momenat reprezentativnog oproštaja pogodite kao što ste u prethodnih skoro 20 godina u reprezentativnom dresu pogađali protivničke mreže. Kao što je već konstatovano, Edin Džeko i normalno, obično i prosječno ne idu u istu rečenicu, to nas je on naučio na najbolji način.