Život balkanskih kamiondžija u Njemačkoj: Pljačke tokom spavanja, pet dana živiš u kabini

Slavko Janković, koji u Njemačkoj radi i živi sa porodicom, već godinama vozi kamion, a sada je otkrio kako taj posao zaista izgleda i šta je tu lijepo, a šta baš teško pada.

- Ako pitate kolege zašto voze kamion, većina će vam reći da je to zbog ostvarivanja dječačkih snova. Naravno, tu su i ekonomski razlozi, ali o parama ćemo kasnije. Ono pravo nastaje tek kada zatvorite vrata kabine, počinje Slavko.

Kako kaže, kada se sinhronizujete sa tom mašinom od 40 tona, dužine 16,5 ili čak 18,5 metara, i uđete u transportni sistem koji živi 24 sata, sedam dana u sedmici, pogled na svijet vam se promijeni za 180 stepeni.

- Tek sa ovog sjedišta počinjete da shvatate kako društvo zapravo funkcioniše, kako radi ekonomija i koliko je transport zapravo sastavni dio života svih nas. Dok se običan svijet budi i kreće na posao, mi već znamo gdje su gužve u velikim industrijskim gradovima Evrope i kada je policija najaktivnija. Sve to utiče na nas i na to kako organizujemo svoj radni dan, pa i cijelu nedjelju, dodaje on.

Priča kako njihov život ne diktira sat na ruci, već tahograf i zakon.

- Svaki naš dan je matematika: imamo dane od 13 sati rada, dva dana zakonski produžena na 15 sati, aktivnu vožnju od devet sati, kao i dva dana rezervisana za 10 sati aktivne vožnje. Sve to je podijeljeno na maksimalno 4,5 sata vožnje u komadu, nakon čega sljedi minimalno 45 minuta odmora. To su kombinacije koje su nam tog dana potrebne kako bismo zadovoljili i zakon i radni zadatak, otkriva Slavko.

I zato je u njegovom poslu najvažnija organizacija.

- Sve informacije koje, pored napredne tehnologije koja je neizostavna danas, možete dobiti - dobijate od svojih kolega. I ne, nije sramota pitati, koliko god godina iskustva imali. Makar vam se učinilo da je u pitanju neka prosta stvar, to pitanje vas često spašava banalnih problema, pa sve do ozbiljnih komplikacija, navodi on.

Slavko kaže i da borba i izazovi koji su pred njim svaki dan donose i komične situacije, poznanstva i prijateljstva za narednih milion kilometara.

- To je neraskidiva veza jer dijelite istu koru hljeba, a znate koliko gorka umije da bude. Mog druga Čabe, evo ni dan-danas, od kada sam ga upoznao 2012, ne mogu se otarasiti. A Boga mi, ni on mene. U tri države, u tri firme smo radili zajedno i za ovih 16 godina poznanstva dogodovštine sa njim su priče za sebe, priča on.

Ističe da je za sve njih organizacija ključna jer se tako sve lakše podnosi.

Cijela sedmica, kod nekih kolega i mjesec dana života, spakovana je u ta četiri i po kvadrata. A nedjelja je za Slavka rezervisana za spremanje hrane za pet dana u kamionu.

– Tri porcije kuhanog jela spakovanog u plastiku i par sitnica za doručak i večeru. Frižider, aparat za kafu, naravno džezva za domaću kafu, tavu i šerpa, to je ono što pod obavezno morate imati u kabini. Budim se sat vremena ranije. Spremanje kafe i doručka, umivanje i pranje zuba, sve se to odigrava oko kamiona ako niste parkirani na parkinzima koji posjeduju toalete. Ljeti izbjegavam velike parkinge zbog vrućine i nemarnih kolega, priča iskreno Slavko.

A onda u svemu tome dođu misli o kući.

- Dođe trenutak kada vam zafali porodica koja je kilometrima daleko od vas. Tada se pitanja sama javljaju, da li su dobro, da li su lijepo spavali, da li im nešto fali, mogu li bez vas, da li vi njima nedostajete... To je najteži dio ove slagalice, navodi on.

Zapita se zato kako li su funkcionisale porodice prije 20 i više godina, kada nismo imali pametne telefone i video-pozive.

- Ovo emotivno čovjeka razara. Obriše se koja suza i krene se dalje sa mišlju - samo još ovu godinu i prekidamo. Ali duboko u sebi znamo da se zavaravamo jer se još neke stari nisu poklopile da bismo mogli olako da okačimo ključeve o klin. Osim toga, kada jednom uđete u kabinu i osjetite tu vrstu slobode, jer vi ste ipak kormilar tog broda, i kada se naviknete na svoj mir i samoću, veoma je teško odreći se te iste slobode, ističe on.

Vrlo važna stavka u svemu je, kako kaže, sigurnost. To mu je uvijek na prvom mjestu.

- Mi vozači međusobno stalno razmjenjujemo informacije o tome koji su parkinzi najsigurniji, koji nisu, kao i kakva je situacija u državama kroz koje prolazimo. Naravno, od krađe se nikada ne možete stopostotno spasiti. Ipak, sva roba koju vozimo je osigurana, tako da se ja lično oko toga ne potresam previše, osim, naravno, ako nisam direktno ugrožen. Mnoge kolege su, nažalost, iskusile prskanje gasa u kabinu i klasične pljačke dok spavaju. To je surova strana i sastavni dio ovog posla, otkriva on.

Na kraju, dolazimo i do onog ekonomskog dijela, koji je većini vjerovatno i najzanimljiviji.

- Sve je stvar toga gdje i kod koga radite, kakav dogovor imate sa poslodavcem, koji je vid transporta u pitanju, ali naravno zavisi i od vašeg ličnog iskustva, znanja jezika i slično. Okvirna godišnja zarada u ovom poslu varira od 40.000 do 48.000 eura. Pare jesu dobre za naše uslove, ali sada, kada ste vidjeli šta sve strane u ta četiri zida i koliko odricanja ovaj posao nosi, sami procijenite da li je svaki taj euro lako zarađen, priča Slavko, prenosi Nova.rs.