Zbog kokoši koje su mu nestajale kroz pukotinu u podrumu otkrio drevni podzemni grad

Jedan stanovnik Derinkuyua u turskoj regiji Kapadokiji tokom obnove svoje kuće napravio je otkriće koje je kasnije privuklo pažnju cijelog svijeta. Nakon što je primijetio da mu kokoši više puta nestaju kroz uski otvor u podrumu, odlučio je proširiti pukotinu i provjeriti kamo vodi. Iza nje ga je dočekao skriveni prolaz koji je vodio u golemo podzemno naselje.

Tako je otkriven Derinkuyu, podzemni grad koji se proteže do 85 metara ispod površine zemlje. Kompleks se sastoji od više nivoa, s ventilacijskim oknima, skladištima, crkvama i stambenim prostorijama u kojima je moglo živjeti gotovo 20.000 ljudi.

Prema navodima BBC-ja, ovo slučajno otkriće omogućilo je uvid u jedno od najnaprednijih podzemnih naselja na svijetu.

Grad sa 18 nivoa

Derinkuyu je isklesan u vulkanskom tufu, karakterističnoj stijeni po kojoj je Kapadokija poznata. Ovaj materijal dovoljno je mekan za obradu, ali istovremeno dovoljno čvrst da osigura stabilnost podzemnih građevina.

Kako navodi BBC, grad je vremenom rastao i pretvoren je u razgranatu mrežu tunela i prostorija raspoređenih na 18 dostupnih nivoa, zbog čega se danas smatra najdubljim poznatim podzemnim gradom u Turskoj.

Arheolozi smatraju da je u njemu bilo sve što je bilo potrebno za svakodnevni život. Pronađeni su domovi, kuhinje, skladišta hrane, škole i brojni drugi objekti koji su omogućavali dugotrajan boravak hiljada ljudi ispod zemlje.

Posebnu pažnju privukao je sistem ventilacije. Više od 50 ventilacijskih okana dovodilo je svjež zrak kroz cijeli kompleks, što svjedoči o izuzetno razvijenim inženjerskim rješenjima.

Prema procjenama historičara, Derinkuyu nije nastao odjednom. Grad se razvijao kroz različita razdoblja i pod utjecajem više civilizacija.

UNESCO navodi da bi njegovi najstariji dijelovi mogli potjecati iz vremena Frigijaca, tokom prvog milenija prije nove ere, dok su kasniji stanovnici nastavili širiti podzemni kompleks.

Grad koji je mogao funkcionirati mjesecima

Historičari pretpostavljaju da su se stanovnici tokom invazija i vjerskih progona povlačili u podzemni grad, gdje su ulaze zatvarali velikim kružnim kamenim vratima. Ta masivna vrata mogla su se pomjerati isključivo iz unutrašnjosti kompleksa, što je predstavljalo efikasnu zaštitu od napadača.

BBC navodi da Derinkuyu nije bio zamišljen samo kao privremeno sklonište, već kao potpuno funkcionalno naselje u kojem su ljudi mogli živjeti mjesecima bez izlaska na površinu.  Duboki bunari osiguravali su pitku vodu, dok su posebni prostori služili za skladištenje žitarica, vina i stoke. U gradu su postojale zajedničke kuhinje, škole i prostori za bogoslužje, što pokazuje da je mogao funkcionirati kao gotovo potpuno samostalna zajednica.

Istraživači ističu da su prirodno niske temperature u podzemlju omogućavale dugotrajno čuvanje hrane tokom cijele godine, dok je razgranati sistem ventilacije osiguravao dovoljno svježeg zraka čak i na najdubljim nivoima. Prema podacima turskog Ministarstva kulture i turizma, dio podzemnog grada danas je otvoren za posjetioce, dok arheolozi nastavljaju istraživati njegove građevinske tehnike, historijski razvoj i povezanost s drugim podzemnim naseljima širom Kapadokije, vjerujući da veliki dio ove mreže još nije otkriven.